„Ana, dušo, jesi li dobro?“ – glas mi je drhtao dok sam gledala njeno lice, bledo i bez izraza, dok je sedela za kuhinjskim stolom. Pre samo dve godine odgovorila bi mi širokim osmehom, možda čak i zagrljajem. Sada je samo slegnula ramenima i nastavila da zuri u svoju šolju čaja, kao da traži odgovore koje joj ja nisam mogla dati.
Moj muž, Ivica, stajao je na vratima, ćutljiv kao i uvek kada bi osetio da nešto nije u redu. Ponekad sam ga krivila zbog njegove ćutnje, ali istina je da ni ja nisam znala šta da kažem. Ana je bila naše jedino dete, naša radost i ponos. Odrasla je u malom stanu na Novom Beogradu, gde su se mirisi nedeljnog ručka i zvuci smeha mešali sa brigama svakodnevnog života. Nikada nije bila problem – uvek dobra učenica, uvek spremna da pomogne drugima. Sećam se kako je, kao mala devojčica, skupljala napuštene mačiće i donosila ih kući, moleći nas da ih zadržimo.
Sve se promenilo kada je upoznala Iliju. Bio je to zgodan, šarmantan mladić iz Trstenika koji je došao da studira u Beograd. U početku sam bila srećna zbog nje – konačno je pronašla nekoga ko je voli. Ali posle nekoliko meseci, počela sam da primećujem promene. Ana je sve ređe dolazila kući, a kada bi došla, bila je umorna, povučena. „Sve je u redu, mama“, govorila bi mi svaki put kada bih pokušala da razgovaram sa njom.
Jedne večeri, dok smo Ivica i ja sedeli sami u dnevnoj sobi, pitala sam ga: „Jesmo li nešto pogrešili? Jesmo li je previše štitili? Možda smo joj dali previše slobode?“
Ivica je samo uzdahnuo. „Možda smo joj previše verovali. Možda smo trebali biti pažljiviji sa kim se družila.“
Nisam znala šta da mislim. Sećanja na Anin osmeh i njenu toplinu proganjala su me svake noći. Počela sam da je zovem češće, šaljem joj poruke. Odgovori su bili kratki, ponekad samo emotikon ili jedno slovo.
Prvi put kada sam ozbiljno posumnjala da nešto nije u redu bilo je kada sam videla modricu na njenoj ruci. „Udarila sam u vrata“, rekla je brzo, izbegavajući moj pogled. Srce mi je potonulo, ali nisam imala dokaza ni hrabrosti da nastavim sa ispitivanjem.
Jednog dana sam odlučila da odem kod nje kući nenajavljena. Ilija nije bio kod kuće. Stan je bio besprekorno čist, a Ana je sedela na kauču, gledajući kroz prozor. Sela sam pored nje i uzela je za ruku.
„Ana, molim te... reci mi šta se dešava. Brinem se za tebe.“
Kratko me je pogledala, oči su joj bile crvene od suza koje nije pustila da teku. „Mama, ne mogu o tome da pričam. Sve će biti u redu. Samo... pusti me na kratko.“
Nisam znala šta da radim. Kada sam stigla kući, plakala sam celu noć. Ivica me je zagrlio, ali ni on nije imao odgovore.
Nedelje su prolazile. Ana je postajala sve udaljenija. Na porodičnim okupljanjima, ona bi sedela tiho u uglu, a Ilija bi stalno proveravao njen telefon ili joj šaputao nešto na uvo. Počela sam da primećujem kako joj samopouzdanje nestaje – više nije nosila šarene haljine koje je volela, kosa joj je uvek bila vezana u rep, a oči skrivene iza tamnih naočara.
Jedne večeri, njena prijateljica Marina me je pozvala. „Tetka Marija, moram ti nešto reći... Ana nije dobro. Ilija joj ne dozvoljava da izlazi bez njega. Proverava joj poruke i društvene mreže. Plašim se za nju.“
Osećala sam kako mi se svet ruši pod nogama. Nisam znala kome da se obratim – policiji? Socijalnoj službi? Plašila sam se da ću pogoršati stvari.
Sledeći put kada sam videla Anu, skupila sam hrabrost i rekla: „Znam da ti nije lako. Znam da te Ilija kontroliše. Molim te, dozvoli nam da ti pomognemo. Nisi sama.“
Ana je zaplakala prvi put posle dugo vremena. Čvrsto me je zagrlila kao što je to činila kada je bila dete i šapnula: „Ne znam kako da se izvučem iz ovoga... Plašim se šta će se desiti ako ga ostavim... Plašim se šta će se desiti sa mnom...“
Te reči mi i dalje slamaju srce dok ovo pišem.
Ivica i ja smo odlučili da ne odustanemo od nje. Počeli smo da tražimo pomoć – razgovarali smo sa psihologom, konsultovali smo se sa prijateljima koji su prošli kroz slične situacije. Nismo imali mnogo odgovora, ali nismo želeli više da ćutimo.
Danas, Ana polako vraća svoj glas. Još uvek živi sa Ilijom, ali češće dolazi kod nas, priča sa mnom o sitnicama iz detinjstva, smeje se Ivicinim šalama kao nekada. Znam da borba nije gotova i da će trebati vremena da ponovo pronađe sebe.
Ponekad sedim sama u njenoj staroj sobi i pitam se: Gde smo pogrešili? Da li smo mogli ranije prepoznati znake? Kako možemo pomoći detetu koje voli nekoga ko ga guši?
Možda imate odgovor na to pitanje? Ili ste možda i sami prošli kroz nešto slično? Kako vratiti osmeh osobi koju najviše volite?