U Priboju se ljudi poznaju po imenu, prezimenu i nadimku. Zna se ko kad ustaje, ko gde radi, ko s kim pije kafu i ko već godinama živi sam. Zato nije bilo teško primetiti da je Pero Milovanović, čovek na pragu pedesete, ostao jedan od retkih neženja u kraju. Iako nikada nije bio problematičan, pijanica ili neradnik, sudbina mu jednostavno nije bila naklonjena kada su žene u pitanju.
Usamljenost koja se ne vidi, ali boli
Pero je imao kuću, okućnicu, zanat u rukama i reputaciju poštenog čoveka. Ljudi su ga zvali kad pukne cev, kad treba uvesti grejanje, kad nema ko da pomogne. Ali kad bi se vratio kući, dočekivala ga je tišina.
Najgore su bile večeri. Uključi televizor samo da nešto bruji, sedne za sto sam, pogleda u prazan tanjir. A onda bi mu u glavi odzvanjale reči majke, stare i iznemogle žene:
– Sine, ja neću večno živeti. Ko će sutra brinuti o tebi? Ko će zapaliti sveću kad mene ne bude?
Te reči su ga lomile više nego sav fizički rad. Nije se plašio samoće danas – plašio se samoće zauvek.
Ideja koja mu se uvuče pod kožu
Jedne večeri, u kafani, rođak mu je, onako uz rakiju, dobacio:
– Šta se mučiš, Pero? Danas se ljudi žene preko posrednika. Imaš Albanije, imaš sve – brzo, sigurno.
Isprva se nasmejao. Delovalo mu je ponižavajuće. Ali kad je ostao sam, misao mu se vratila. Počeo je da razmišlja: šta ako je to jedini način?
Posrednik iz sela kod Tutina javio mu se brzo. Govorio je sigurno, bez zamuckivanja, kao čovek koji zna šta radi.
– Pero, ja tebe ne bih prevario. Ova žena je za kuću, zna red. Nije razmažena, ne traži luksuz.
– A slika? – pitao je Pero.
– Ma kakva slika, nije ovo Instagram brak. Bitno je da je dobra.
I tu je Pero prvi put trebao da stane. Ali nije.
Novac kao poslednja nada
Tri hiljade evra nije mala suma za čoveka iz Priboja. To je bio njegov ušteđeni novac, odložen „za crne dane“. Ipak, dao ih je, govoreći sebi:
Ako uspem, imaću ženu, porodicu. Ako ne… bar sam pokušao.
Nije znao ni kako izgleda, ni kako govori, ni kakva je kao osoba. Imao je samo sliku u glavi – mlada, skromna žena koja će uneti život u njegovu kuću.
Dan koji je slomio iluzije
Kad je automobil stao ispred kuće, Pero je osećao kako mu se stomak steže. Ruke su mu se znojile. U glavi je ponavljao: biće dobro, mora biti dobro.
A onda je ugledao Mirsadu.
Sve ono što je zamišljao – nestalo je u sekundi. Pred njim je stajala žena njegovih godina, umorna, bez topline u pogledu, sa izrazom koji je više ličio na proračun nego na stid ili uzbuđenje.
– Ali… rekli ste da je mlada – promucao je.
Posrednik ga je presekao pogledom.
– Pero, dosta. Ovo je to.
Mirsada je gledala kuću, zidove, dvorište. Nije gledala njega kao čoveka, već kao mogućnost.
Trenutak bez izlaza
Kad je shvatio da nema povratka, Pero je osetio pravi strah. Ne zbog žene – već zbog sopstvene gluposti.
– Ja ovo ne mogu – rekao je tiho.
– Pare se ne vraćaju – odgovorio je posrednik.
Mirsada je rekla nešto kratko i oštro. Posrednik je preveo:
– Kaže da ne želi da ostane gde nije prihvaćena. Ali da je ovde dovedena časno i da ne želi sramotu.
Pero je stajao kao ukopan. Sve mu se srušilo u jednom danu.
Sramota koja boli više od gubitka novca
Kad se pročulo šta se desilo, selo je brujalo. Ljudi su dolazili da „vide“, neki iz sažaljenja, neki iz zluradosti.
– Jesi li normalan, Pero? – pitali su ga.
Majka je plakala. Nije vikala, nije ga grdila. Samo je ćutala – a to je bolelo najviše.
Mirsada je otišla. Pare su otišle s njom.
Pero je ostao sa pričom koju će mu godinama nabijati na nos.
Nije mogao više da podnese poglede i šapat. Otišao je u Beč, kod rođaka. Tamo je radio, ćutao, spavao umoran – ali miran.
I baš tamo, daleko od podsmeha, upoznao je Nadu. Ženu koja nije tražila ništa unapred. Koja je slušala, razumela i nije ga pitala zašto nema decu, zašto je sam.
Povratak sa lekcijom
Kad se vratio u Priboj, nije se više krio. Došao je sa Nadom, ponosan i smiren.
– Znači, ipak si se snašao? – pitali su.
– Jesam – rekao je. – Ali ne parama. Već srcem.
I tada je Pero, prvi put posle mnogo godina, znao da je na pravom mestu.
Skupo je platio svoju grešku, ali je naučio najvažnije:
brak se ne dogovara – on se gradi.