Starost ne dolazi samo iz bioloških razloga. Često je sami prizivamo – svojim mislima, rečima, gestovima i načinom na koji živimo svakodnevni život.
"Starost nije stvar godina, već stanje uma." – Džon Barimor
Svi su bar jednom videli ljude koji sa 75 godina izgledaju živo i stilizovano, sa blistavim očima i lakim hodom. A ima i onih koji već sa 50 deluju kao da su odustali. Ruke su im mlitave, pogled tup, kosa bez sjaja. Kao da je neko ugasio svetlo iznutra.
Da, telo stari – to je fiziološki proces. Ali duša? Iznenađujuće često se duša umori pre tela.
Neki ljudi ne stare zbog godina, već zbog navika. Zbog reči koje govore. Zbog načina na koji doživljavaju jutra, večeri, a posebno ponedeljke. Stare sami – bez vremena. Neprimetno. Malo po malo.
Evo najčešćih znakova takve unutrašnje starosti:
1. Bolesti koje potkopavaju iznutra
"Bolest stari čoveka." – Hipokrat
Teško je govoriti o zdravom životu ako svaki dan počinje kutijom tableta. Hronične bolesti – dijabetes, autoimune bolesti, rak – zaista ubrzavaju starenje. One crpe snagu, kradu energiju i smanjuju kvalitet života.
Ali često bolest postaje i mentalna tačka odustajanja: „Sada sam bolestan – ništa više nije isto.“ Neki ljudi tada prestanu da žive, a počnu da čekaju kraj. Ipak, čak i u bolesti može se sačuvati dostojanstvo, interesovanje za svet i za sebe.
Prava unutrašnja mladost je kada čovek, uprkos dijagnozama, i dalje uči, putuje i traži male, svakodnevne radosti.
2. Udarci sudbine koji sagorevaju dušu
"Tuga pogađa vitalne sile kao što jesenji mraz pogađa biljke."
Postoje lica zauvek obeležena gubitkom – smrt deteta, odlazak partnera, rušenje doma u kojem je bio ceo život. Posle takvih tragedija ljudi ponekad osede za nedelju dana. Preko noći.
Tuga postane odeća, a pogled kao iza stakla. Čovek više ne živi – samo postoji.
Ali i tada postoji izlaz. Ne brz i ne lak, ali nužan: ne zaboraviti sebe usred bola. Jer ako se ne otopite, duša se smrzava, a za njom vene i telo.
3. Mentalni dogovor sa starošću
"Postajemo ono što mislimo da jesmo." – Erl Najtingejl
Koliko puta se čuje:
- "U mojim godinama to više nije primereno."
- "Gde da idem u mojim godinama?"
- "Više mi ništa ne treba."
To je unutrašnji program. Ponavljanjem ovih rečenica čovek bukvalno poziva starost u svoj život. Postavlja granice koje realno ne postoje – i onda se pita zašto je sve izbledelo.
A ima i onih koji sa 70 uče kompjuter, sa 75 počinju da džogiraju, a sa 80 putuju sami po Evropi. Zato što nisu odlučili da je "kasno".
"Nikad nije kasno da budeš ono što si mogao biti." – Džordž Eliot
4. Umor koji krije depresiju
"Nema ničeg iscrpljujućeg kao život bez cilja." – Viktor Igo
Ljudi često hronični umor pripisuju godinama. A zapravo je uzrok često gubitak smisla. Rutina bez izlaza. Dani bez boje.
Takav čovek se ne budi umoran od posla, već od praznine. Nema radosti. Nema želja. Sve je postalo „mora se“, a ne „želim“.
Ta apatija stari brže nego bore.
5. Rečenica koja truje duh: "Već sam proživeo svoj život"
Ove reči su unutrašnja presuda:
- "Ništa mi više ne treba."
- "Sve sam video."
- "Sada mogu samo da sedim."
To je trenutak predaje. Ramena se spuštaju. Interesovanja blede. A život, čak i u penziji, čak i u samoći, može biti ispunjen – knjigama, šetnjama, novim temama, susretima. Samo treba sebi dati dozvolu.
"Čovek ostari kad izgubi interesovanje za budućnost." – Albert Švajcer
6. Besmisleno gomilanje
"Lakoća života nije u broju stvari, već u slobodi od nepotrebnog tereta." – Lao Ce
Miris starih stanova nije samo prašina. To je miris zadržanog vremena. Stvari koje se ne puštaju.
Iza gomilanja stoji strah – od gubitka, od praznine.
Ali kada dom postane skladište, i čovek postaje statičan. A stagnacija je oblik starosti.
7. Zapostavljanje izgleda – znak gubitka sebe
"Briga o sebi nije sebičnost, već poštovanje života." – Mej Mask
Češljana kosa, čista košulja, blag miris – to menja pogled i držanje.
Kada se čovek prestane gledati u ogledalo, on se potajno odriče sebe.
Nije stvar u drugima. Briga o sebi je znak samopoštovanja. Kada odustanemo od svog izgleda, mi poručujemo sebi: "Više nisam važan."
I to nas trenutno stari – spolja i iznutra.
8. Odlazak hobija – život bez ukusa
Kad čovek prestane da crta, čita, šeta, plete, viđa ljude – duša gubi boju.
Hobi je nit koja povezuje čoveka sa radošću.
Dok postoji interesovanje – postoji i mladost. Kad nestane želja za učenjem i smehom, starost ulazi i raspoređuje nameštaj.
"Kad prestanemo da rastemo i učimo – počinjemo da starimo." – Henri Ford
9. Živeti tuđi život – odustajanje od sopstvenog
Neki ljudi žive kroz decu, unuke, komšije, serije, tuđe priče.
Tamo je bezbednije. Ali to nije život – to je posmatranje.
Kada tuđi događaji postanu važniji od sopstvenih, pojavljuje se praznina.
A sa prazninom dolazi starost.
"Posmatrati tuđe živote – najgore je rasipanje sopstvenog."
Mladost je izbor
Starost dolazi svima. Ali tempo njenog dolaska biramo sami.
Možemo stariti od dosade, apatije i rečenica poput: "Sve je gotovo."
A možemo živeti dokle god dišemo – s interesovanjem, dostojanstvom i brigom o sebi.
"Čovek je mlad dok je sposoban da uči, pati i menja se." – Marija fon Ebner-Ešenbah
Godine nisu broj u pasošu.
To je način na koji dočekujemo jutro.
Kako se odnosimo prema sebi.
Kako umemo da budemo živi.
Tu leži prava mladost.