U ponoć 13. januara počinje Nova julijanska godina za Srpsku, Rusku i Gruzijsku pravoslavnu crkvu, Jerusalimsku patrijaršiju i Rusku zagraničnu crkvu.
Srpska pravoslavna crkva obeležiće ovaj praznik služenjem molebana, molitve za bogomblagoslovenu nastupajuću godinu.
Za one koji proslavljaju kod kuće, za Srpsku novu godinu priprema se svečarska trpeza. Na trpezu se iznosi ono što je još u jesen spremljeno za zimu – pršuta, slanina, kavurma, čvarci, švargla, kobasice, kajmak, mladi i prevreli sir, vruće pogače, proja, turšija, kiseli kupus, strugana rotkva i ajvar.
Glavno jelo je pečeno prase. U gradskoj sredini ranije su se u ponoć služile krofne, a u jednu se stavljao zlatnik. Verovalo se da će osoba koja pronađe zlatnik u krofni imati uspešnu godinu. Krofna je zamena za česnicu.
Običaji i trpeza za Mali Božić
U Srbiji se Srpska nova godina naziva i Mali Božić. Rituali su slični kao i kod Božića. Čeljad je okupljena u kući, tu su sačuvani i posebni badnjaci. Iznosi se glava od božićne pečenice, dolazi položajnik, rano se ruča, a deca obilaze stoku hraneći je ostacima jela od ručka, piše portal "Na dlanu".
Mnogi običaji vezani su za Mali Božić, koji se smatra završetkom božićnih svetkovina. Tako se u nekim krajevima Srbije treći dan Božića čisti kuća od slame, a ona se potom stavlja u vreću i ostavlja za Mali Božić. Uoči Malog Božića pravi se kolač s rupom u sredini, a on se pre zore nosi na guvno zajedno sa slamom.
Oko stožera se stavi slama, a na stožer kolač. Deca trče oko stožera po slami, imitirajući konjsku njisku, a stariji ih teraju da vršu. Kolač se potom lomi, a mrvice ostavljaju na stožeru za ptice uz obredne pesme kojima se priziva proleće. Slama se stavlja pod kokoške da nose jaja, a od žita sa guvna pravi se popara koju jedu ukućani. Deo slame stavlja se oko voćki, kako bi se obezbedilo da rode te godine. Ostatak žita sa guvna daje se prvoj kravi koja se te godine oteli, kako bi se stoka zaštitila i plodila.
Kad se ruča, pokupe se kosti od pečenja, odnesu i stave na mravinjak da bi s po verovanju stoka patila (množila) ko mravi. U nekim selima mesi se česnica ili veselica od kukuruznog brašna. Ona se nabocka cevkom od zove (cevka na koju se mota vuna prilikom tkanja) ili grančicom od veseljaka na više mesta. Kad se ispeče, pupoljci koji su nabockani povade se nožem i daju ovcama i govedima u mekinje, da bi bili zdravi i napredni. Naš narod veruje da se između Božića i Malog Božića ne sme tući stoka, jer će lomiti noge.
Običaji nalažu da članovi porodice za ručak jedu glavu pečenog praseta. U nekim krajevima Srbije domaćini čuvaju glavu od pečenice koja je pripremljena za Božić, pa je iznose na trpezu za Mali Božić, a negde se baš na taj dan peče praseća glava u rerni.
Prase je dugo smatrano životinjom koja donosi blagostanje i obezbeđuje sigurnost domaćinstvu. Glava ove životinje posmatrana je kao simbol snage, zdravlja i plodnosti. Stavljenje pečene glave na sto predstavljalo je želju domaćina da kroz narednu godinu u kući bude obilje hrane, prosperitet i mir.
Kao što se za Božić mesi česnica, za Mali Božić (14. januar) u mnogim krajevima Srbije priprema se poseban obredni hleb – Vasilica, nazvana po prazniku Svetog Vasilija Velikog, koji se takođe obeležava ovog dana.