Sovjetski serijski ubica, čija je vladavina terora trajala više od decenije, smatran je toliko opasnim da su ga na suđenje dovezli u čeličnom kavezu, uskom da je jedva mogao da se pomera.
Andrej Čikatilo ostao je upamćen kao "Kasapin iz Rostova", jedan od najsmrtonosnijih i najmonstruoznijih ubica u svetskoj istoriji. Zvanično je osuđen 1992. godine za 52 ubistva počinjena tokom perioda od 12 godina, a sumnjiči se za još nekoliko njih.
U detinjstvu je slušao priče kako su mu pojeli brata
Čikatilo je rođen u porodici prisilnih radnika u Staljinovom SSSR-u tokom "Holodomora", veštački izazvane gladi u njegovoj rodnoj Ukrajini, koja je tokom tridesetih odnela više od tri miliona života.
Odrastao je slušajući priče o starijem bratu Stepanu, koga su navodno kidnapovali izgladneli susedi i pojeli ga kako bi preživeli.
Čikatilo je postao nastavnik, ali je tokom karijere više puta opominjan zbog seksualnog i fizičkog zlostavljanja učenika, mada nikada nije bio hapšen niti optužen. Iako se oženio, psiholozi su kasnije tvrdili da je patio od hronične impotencije još od puberteta, što je bila posledica traume iz detinjstva kada je gledao kako nemački vojnik zlostavlja njegovu majku tokom nacističke invazije na Ukrajinu.
Navodno je zbog toga u mladosti bio sklon time da digne ruku na sebe, a majka ga je jednom prilikom skinula sa omče koju je sam napravio. Živeli su u tolikom siromaštvu da su on i majka bili prinuđeni da dele krevet. Čikatilo je patio od hroničnog mokrenja u krevetu, zbog čega ga je majka nakon svakog incidenta tukla i vređala.
Prvo ubistvo
Svoje prvo ubistvo počinio je 1978. godine, kada mu je bilo 42. Omamivši devetogodišnju učenicu Jelenu Zakotnovu, odveo ju je u trošnu kolibu koju je tajno kupio.
Nakon toga, postao je opsednut seksualnim fantazijama o ubadanju žena i dece do smrti. Tvrdio je da je pokušavao da se odupre tim nagonima, ali da se na kraju protiv njih nije mogao boriti. Čikatilo nije bio uhapšen narednih šest godina, a do tada je ubio još procenjenih 29 osoba, od kojih su neke imale samo devet godina. Žrtve su pronalažene sa jezivim ranama od noža.
Policija je tada već počela da sumnja na serijskog ubicu. Međutim, zbog ekstremnog nasilja, sumnjalo se na satanski kult, trgovce organima ili možda odbeglog psihijatrijskog pacijenta. Nisu sumnjali na zaposlenog porodičnog čoveka poput Čikatila.
Prvi put je uhapšen 1984. godine, kada su ga dvojica policajaca na tajnom zadatku zatekla kako pokušava da razgovara sa mladim ženama i dodiruje ih u okolini Rostova. Prilikom privođenja, u njegovom rancu su pronašli sečivo od 20 cm, kanap i teglu vazelina. Proverom u dosijeima saznali su da je već bio pod istragom zbog krađe na radnom mestu.
DNK dokazi ga oslobodili
Postali su sumnjičavi i ispitali mogućnost da je on ubica koji je na slobodi, jer je odgovarao i ličnom opisu. Međutim, DNK dokazi, koji su tada još uvek bili u povoju, oslobodili su ga krivice. Čikatilo je pušten nakon tri meseca, a osam meseci kasnije ponovo je počeo da ubija.
Do 1990. godine, nakon 12 godina ubijanja, pritisak javnosti je postajao nepodnošljiv. To se dešavalo uprkos tome što je sovjetska vlast uporno poricala glasine o serijskom ubici, tvrdeći da se tako nešto ne može dogoditi u komunističkom društvu.
A onda je jedan policajac na tajnom zadatku primetio nešto čudno na železničkoj stanici: blatnjavog i okrvavljenog čoveka u odelu kako pere ruke i lice na bunaru. Policajac mu je mirno prišao i pitao ga za ime. Čovek je odgovorio: "Andrej Čikatilo".
Hapšenje nije odmah izvršeno. Umesto toga, incident je zabeležen, a kada je sledeće nedelje u šumi blizu stanice pronađeno telo, policija je počela da povezuje stvari. Istražili su njegovu prošlost vezanu za neprimereno ponašanje u školama, pošto se njegovo ime već pojavljivalo kao sumnjivo u ranijim istragama.
Konačno hapšenje i suđenje
Čikatilo je stavljen pod policijski nadzor 14. novembra 1990. godine. Istražitelji su posmatrali kako na ulici neprestano prilazi mladim ženama i deci i započinje razgovor. Ispunjeni sve većom jezom, presreli su ga dok je vrebao u lokalnom parku, vezali mu lisice i odveli ga u neoznačeno policijsko vozilo.
Nije pružao otpor, samo je ponavljao da su pogrešili. Pretresom njegovih stvari pronađeni su nož i kanap. U početku je poricao bilo kakvu povezanost sa ubistvima, dok je policija vodila trku s vremenom da prikupi dovoljno dokaza pre nego što zakonski budu primorani da ga puste nakon deset dana.
Čikatilo je na kraju priznao sve dok mu je čitan psihološki profil ubice koji je policija sastavila još 1985. godine. U profilu je stajalo da je ubica verovatno povučen čovek u srednjim godinama koji je imao bolno i izolovano detinjstvo i koji pati od ekstremne impotencije. Čuvši te reči, Čikatilo je briznuo u plač.
Dao je policiji detaljan opis svakog ubistva, uključujući i grozne detalje o tome kako je pio krv žrtava i povremeno jeo delove tela. Pored toga, Čikatilo bi sakatio oči svojih žrtava, jer je verovao da u očima ostaje poslednja slika koju su ljudi videli pre smrti. Tako bi uništavao dokaze, kako je verovao.
Policija ga je zvanično optužila za 36 ubistava. Ubrzo je priznao još 20, koja prethodno nisu bila povezana s njim, uključujući i njegovo prvo ubistvo devojčice Jelene.
Čikatilo je prevožen u standardnom, ali maksimalno obezbeđenom zatvorskom kombiju (tzv. zak-vagon ili avtozak). Unutar tog kombija nalaze se male, čelične ćelije (praktično kavezi unutar vozila) koje su toliko tesne da zatvorenik jedva može da se pomeri. To je standardna procedura bila za najopasnije kriminalce.
Nakon suđenja koje je trajalo mesecima i tokom kojeg je Čikatilo bio izolovan u čeličnom kavezu kako ga rodbina žrtava ne bi napala, proglašen je krivim u oktobru 1992. godine. Čikatilo se tokom suđenja ponašao krajnje bizarno. Skidao je odeću, vikao, vređao sudiju, tvrdio da je trudan i ispuštao nepovezane krike. Kavez je sprečavao bilo kakav njegov pokušaj da fizički napadne nekoga u blizini ili da napravi još veći haos u sudnici.
Sud ga je osudio na smrtnu kaznu za 52 potvrđena ubistva. On je uputio nekoliko žalbi za pomilovanje tadašnjem ruskom predsedniku Borisu Jeljcinu, tvrdeći da je psihički bolesnik i da mu je život u sovjetskom režimu uništio razum, ali su sve žalbe odbijene, piše "Miror".
Čikatilo je pogubljen 14. februara 1994. godine. Pogubljen je jednim pucnjem u potiljak. Sahranjen je na neobeleženom grobu.