Jedna sasvim obična kafa sa prijateljima, Milici se pretovrila u agoniju.
Te godine je spremala svadbu i kad god bi se videla sa nekim, venčanje je bilo glavna tema. Dok je tog dana ispijala kafu sa prijateljima oni su potegli pitanje prezimena.
"Na njihovo insistiranje da kažem da li ću uzeti muževljeno prezimeili samo dodati, rekla sam da ni jedno od ponuđenog neću učiniti, već ću zadržati svoje prezime, jer je ono moja veza sa mojom porodicom, sa mojim roditeljima. Nisam mogla da verujem da će svi negodoavati i govoriti da to nije u redu."
Nisam se mnogo potresla znog toga, kada sam se vratila kući spomenula sam, usput, budućem suprugu šta se dogodilo.
E, ona je usledio šok koji nisam mogla ni da zamislim
Momak se uvredio i naljutio na mene kad sam rekla da bih ostavila svoje prezime. On kaže kako je to nepoštovanje prema njegovoj porodici i lozi i kako je to dokaz da ga zapravo ne volim.
Danima smo se raspravljali oko ove teme, a meni ni na kraj pameti nije bilo da će ova bezazlena situacija eskalirati i dovesti do toga da otkažemo svadbu.
Mislila sam, ako je njegova reakcija ovako burna zbog prezimena, šta će biti ako budemo imali decu i trebali da se usaglasimo oko njihovog vaspitavanja.
Svoju ispovest, Milica, je podelila na jednoj društvenoj mreži, a ispod su se komentari samo gomilali:
"Rodiš se i dobijes ime i prezime i JMBG. To si ti, tako te znaju mama, tata, porodica, prijatelji, profesori u školi, na fakultetu, kolege sa posla, ceo svet. Ne vidim poentu menjanja svog identiteta zato što sam srela osobu svog života, to sam i dalje ja, dete svog oca i majke."
"U Španiji gde sam stupila u brak me niko nije ni pitao da li hoću da uzmem muževljevo prezime ili ne! Tek posle, ako bas želis da ga promeniš ideš u sud da podneseš molbu i onda tek kreće gnjavaža oko menjaja dokumenata. Ne vidim uopšte razlog zašto bih se smarala time, ako baš ne moram! I drago mi je sto zivimo u Španiji gde dete nosi oba prezimena roditelja, to je po meni idealno! Jer ako ćemo pravo, smatram da je majčino važnije, jer ga je ona rodila, a očevo se ponekad ni ne zna..."
"Ionako oboje imamo obična dugačka prezimena, nismo nikakvi tradicionalisti i mislim da bi bilo najbolje da uzmemo neko treće, gotivnije. Recimo Tesla. Ne znam samo jel to može."
"Čini mi se da je zastupanje bilo koje strane ovde preterano. Nepravedno bi bilo prema ženama da moraju da uzmu muževljevo prezime iako ne žele, ali isto tako mi se čini da je i ovo određeni oblik manipulacije - ako želis da te posmatraju kao emancipovanu, modernu i obrazovanu ženu ovoga veka, onda moras biti protiv uzimanja muževljevog prezimena. Ne dopada mi se da ista moram. Ne bih uzela muževljevo prezime jer tako svet kaže, a ne bih ni zadržala svoje jer ću tek tako biti shvačena kao moderna žena širokih shvatanja."
Pitanje prezimena uopšte nije banalno kako ga ljudi ovde predstavljaju. Ono jeste jedan od simbola patrijarhata po kome žena uvek pripada muškarcu, prvo ocu, pa onda mužu. Ali nikada sebi. Insistiranje muškarca da žena uzme njegovo prezime vidim uvek kao oblik mizogenije, jer on nije u stanju da voli ličnost, da u njoj vidi partnera, već ženu može da "trpi" samo ako je njegovo vlasništvo.
Šta vi mislite, da li je moranje da žena uzme suprugovo prezime?