Maksim je sedeo za svojim stolom, ekran je svetleo ispred njega, linije koda su tekle preko njega - ravnomerne, oštre, identične. Nizale su se jedna za drugom bez žurbe, bez smisla. Nije se zatekao kako se pita da li je pogodio ili je pogrešio. Nije bilo iritacije, interesovanja. Njegovi prsti su se pomerali mehanički: pritiskali tastere, brisali, ponovo kucali. Unutra - praznina.
U nekom trenutku, izgubio je pojam o vremenu. Dan, veče, nedelja — sve se rastopilo u jedno dugo „sada“. Mogao je reći da je umoran, ali umor pretpostavlja emocije. A nije imao nikakve emocije. Vladala je ravnomerna, zaglušujuća tišina, kao da je neko spustio staklenu kupolu preko svega. Video je indikator sata u donjem desnom uglu, video je kako se vreme menja, ali to je bilo kao da se brojevi menjaju u liftu: kreću se, da, ali gde — nije bilo važno. Nije se radovao vikendu. Nije se radovao noći.
Napolju je polako padao sneg. Ne onaj lepi kakav se vidi u filmovima, već pravi sneg - fin i tvrdoglav, poput prašine od hladnoće. Svetlost uličnih lampi udarala je u staklo i rasipala se u tanke, blede pruge.
U takvim večerima, grad je izgledao kao da gubi svoj zvuk. Čak je i buka puta bila prigušena, kao da je umotana u vatu. Vetar je pomerao snežne kuglice, a one su tiho, bez zlobe, udarale o prozorsku dasku. Ljudi dole su brzo prolazili, spuštenih glava, svaki noseći svoje male živote uvučene u kapuljače. Grad nije ništa zahtevao i ništa nije davao. Jednostavno je bio. Ravnodušan, lep iz daljine, hladan izbliza.
Maksim je to pogledao i shvatio nešto čudno: spoljašnja tišina ne smiruje. Ona samo ističe unutrašnju prazninu, čineći je uočljivijom, kao što prazan list papira ističe mrlju od mastila.
Mogao je da ustane i ode ranije, ili je mogao da ostane do mraka — nije bilo važno. Kuća bi i dalje bila tiha kao i pre, samo bez monitora.
Kada je konačno isključio monitor, to nije bila odluka, već navika. Ekran se zatamnio, i na sekundu mu se lice ogledalo u staklu - mirno, poput čoveka koji ništa ne očekuje. Nije se zadržavao. Ustao je. Obukao je jaknu. Navukao je šal. Proverio je džepove - ključeve, telefon, novčanik. Sve je na svom mestu, sve je u redu, kao da red spolja može zameniti red unutra.
Izašao je iz kancelarije i krenuo hodnikom, koji je mirisao na kafu i tuđe razgovore. Maksim se nije zaustavio. Lift ga je spustio, vrata su se otvorila, a hladan vazduh sa ulice ga je glatko, bez emocija, udario u lice. Krenuo je ka autu.
Tako je bilo skoro svake večeri. Kancelarija – ulica – auto – grad – opet kancelarija. Samo su se brojevi na kalendaru menjali.
Pre nekoliko meseci, njegova majka je umrla. Nije voleo da o tome priča naglas, jer bi mu glas mogao da se slomi, a nije želeo da se slomi. Njegov otac je otišao dok je Maksim još bio beba - to je bila činjenica, bez uvrede. Jednostavno se tako desilo: njegova majka je bila sve, i njihov život se vrtio oko tog „svega“. Ona ih je oboje izdržavala sama, radeći, brojeći novac, štedeći, smešeći se kao da nema problema na svetu dok god ima čaja i nekoga u blizini.
Živela je za njega — ne na pompezan način, već na jednostavan, svakodnevni način: na način na koji je proveravala da li se prehladio, na način na koji mu je kupovala sveske, na način na koji mu je uveče donosila hleb i jabuke i govorila: „Jedi, Maksime, rasteš.“ On je porastao. Toliko da je sada imao stan, auto i posao gde je bio cenjen.
Dijagnoza je bila kratka: onkologija.
I tada je bilo veče, ali drugačije — sa mirisom bolnice i metalnim ukusom u ustima. Lekari su pričali o rokovima i planovima, a Maksim je pogledao majku i video kako se trudi da se ponaša kao da ne želi da ga uznemirava.
I dalje je pokušavala da se osmehne: „Ne brini, sine. Prebrodićemo ovo.“ A on je klimnuo glavom...
Mesec nestajanja...
Maksim je došao, seo pored nje, držao je za ruku, slušao aparate. Ponekad bi zaspala, a prsti bi joj postajali lakši, poput papira. U poslednjim trenucima, držao joj je ruku tako čvrsto, kao da bi nekoga mogao da drži silom. Njen dlan je bio topao, ali toplina je bledela. Ne naglo. Postepeno.
Nije ništa rekao jer reči nisu odgovarale. Samo se držao. A kada je sve prestalo, bilo je kao da mu je komad života iščupan.
Onda je usledila sva ta gužva, papirologija, sahrana, ljudi koji su mu govorili da „izdrži“. I on je izdržao. Toliko je snažno izdržao da se osećao prazno iznutra.
Nije to nazivao depresijom. Nije voleo etikete. Govorio je sebi: „Samo faza.“ „Samo sam umoran.“ „Samo treba da radim.“ Ali unutra je bio vrtlog. Hladan. Počeo je negde u njegovim grudima i spuštao se u tamu.
Svaka misao, svaki zvuk, svaki pokušaj radosti — sve je to otišlo, nestalo. Mogao je da kupi nešto novo, da jede negde lepo, da dobije bonus — i sve je to padalo u levak bez ikakvog povratka. Čak je i iritacija bila slaba, poput varnice koja se nikada nije rasplamsala.
Ponekad je hvatao sebe kako ponavlja unutrašnji šapat poput molitve: „Rad je jedino spasenje.“ Izgovorio ga je u sebi kada se probudio. „Rad je jedino spasenje“, kada je seo za laptop. „Rad je jedino spasenje“, kada je zatvorio vrata stana.
Programiranje je zaista isključilo emocije: sve je logično, sve se može rešiti, svaka greška ima uzrok. Ljudi ne umiru u kodu. Možete vratiti izmene u kodu.
Dani su bili sastavljeni od istih elemenata. Tiketi. Greške. Testovi. Recenzije. Telefonski pozivi. Komentari u praćenju zadataka. „Ponovo otvori, ne reprodukuje se.“ „Testiraj ga“ „Pošalji logove.“
Lista je mogla da traje zauvek, kao lista za kupovinu bez ijedne ukusne reči. Ponekad bi pogledao u kalendar i video da će sledeća nedelja biti ista. I ona posle nje. Spoljašnji uspeh je bio uredna fasada: plata, stabilnost, poštovanje kolega. Unutra, ista hladnoća.
Prijatelji su u početku često zvali. Slali bi poruke: „Kako si?“ „Hajde da se vidimo.“ „Hajde da idemo negde.“ Odgovarao bi kratko, obećavajući, a zatim bi menjao termin. Osećali su se neprijatno. Mogao je to da oseti. Trudili su se da budu normalni, donoseći svoje šale, pričajući o poslu, novim TV emisijama, smešnim pričama. I upravo ga je ta normalnost iritirala. Ne zato što su bili loši – nisu bili. Razumeo je: nije bila njihova krivica. Samo su njihovi životi tekli, dok je njegov delovao zaleđeno. Njihov smeh je zvučao kao podsetnik na ono što više nije imao: osobu koju je mogao da pozove u svakom trenutku i kaže: „Mama, biću tu.“
Sada nije bilo gde da se zove.
Sa ženama je sve išlo po istom obrascu. U početku je bilo čak i prijatno: naklonost, lakoća, prepiska, susreti. Kafić je bio topao, ona se smešila, šalila, pitala o svojim omiljenim filmovima. Maksim je pokušavao da odgovori, da održi razgovor. Čak je na trenutak mogao da oseti nešto slično interesovanju - poput slabog plamena na vetru. A onda je plamen izbledeo.
Uvek se dešavalo u skoro istom trenutku u dijalogu, kao unapred pisana replika. Mogla bi se pretvarati da pita usput, usput:
— Gde radiš?
„U IT-u“, odgovorio je.
- O, super. A šta tačno?
— Programer.
Klimnula je glavom s poštovanjem, i posle nekoliko minuta začulo se:
- Slušaj, ti... verovatno dobro zarađuješ, zar ne?
Ili:
— Imaš li svoj stan?
Ili, osmehujući se kao da je igra:
— Imaš li auto? Kakav?
Maksim je čuo ova pitanja kao pucnje. Ne glasno, ali precizno. Nije bio ljut. Bio je umoran. Jer je razumeo: osoba preko puta njega više ga nije gledala, već ga je procenjivala. Status, prihod, imovina. Kao da je bio resurs. Kao da u sebi nije držao prazninu i bol, već skladište korisnih stvari.
Jedna devojka, Lena, rekla je direktno, bez stida, kada su već izašle iz kafića i šetale snežnim trotoarom:
„Sviđa mi se što si tako ozbiljna. Pouzdana. Važno je da muškarac bude u stanju da obezbedi sve. Razumeš, zar ne?“
Maksim je stao.
„Osigurati šta?“ upitao je.
Nasmejala se, misleći da se šali.
— Pa, šta to znači? Porodica. Udobnost. Putovanja. Ne želim da živim od plate do plate.
Klimnuo je glavom. I u tom trenutku shvatio je da nema šta da kaže. Ne zato što je bio protiv udobnosti. Već zato što je reč „porodica“ trenutno bila zjapeća rupa i nikakvo putovanje nije moglo da je popuni.
Posle sastanaka, vraćao bi se kući i osećao hladnoću. Ne spoljašnju hladnoću. Unutrašnju. Zaista je imao sve što bi se moglo smatrati „sve“: topao stan, dobro održavan, kućne aparate, automobil odmah ispred. Spolja, život je bio normalan. Unutra, bilo je prazno.
Tako se vozio gradom noću. Bez muzike. Upalio bi motor, izašao na aveniju i jednostavno krstario u mlazu farova. Radio je bio nem. Telefon mu je ležao ekranom nadole. Auto je bio nem, i ova tišina je bila podnošljivija od tišine stana: kretala se sa njim. Vozio je u krugovima, kao da može da pronađe nešto izgubljeno duž poznatih ruta.
Prošao je pored tržnog centra gde je jednom kupio majci šal. Pored parka gde su šetali u jesen. Pored bolnice, koju je pokušavao da ne vidi. Ponekad bi stao na semaforu i posmatrao kako se sneg taloži u tankom sloju na haubi, a zatim se topi na vrućini motora. Sve je bilo isto: ista raskrsnica, isti znak apoteke, isti most gde je vetar bio posebno jak.
Nije znao šta traži. A ipak je znao. Ponekad je mislio da traži svoju majku. Ne bukvalno — nije bio lud. Ali negde u sebi, postojala je ta apsurdna nada: možda će skrenuti iza ugla i tamo će biti ona, u svom starom kaputu, kako namešta šešir i govori: „Konačno, već mi je hladno.“
Ponekad se osećao kao da traži nekadašnjeg sebe. Onog koji je umeo da se smeje i svađa, koji je umeo da se raduje glupostima, koji je osećao toplinu iz jednostavne fraze.
Njegova majka je najčešće izranjala iz prošlosti. Ne ceo njen glas, već detalji: način na koji je zubima skidala rukavicu kada su joj ruke bile pune kesa za kupovinu; način na koji mu je ispravljala kragnu; način na koji je govorila „hvala“ prodavačici kao da joj je učinila veliku uslugu. Gotovo nikada nije držala predavanja. Podučavala je delima. Na pijaci bi svratila do starih ljudi koji su prodavali bukete zelenila ili par jabuka i kupila ih, čak i ako je kuća bila puna hrane. Maksim bi se tada trzao; kao tinejdžer, mislio je da je to nepotrebno.
„Mama, zašto?“ upitao je.
Odgovorila je mirno, kao da objašnjava očigledno:
„Zato što im je teško. Važno im je da neko kupi to. Nije stvar u peršunu, Maksime. Stvar je u osobi.“
Nije od toga pravila heroja. Nije rekla: „Budi ljubazan.“ Jednostavno jeste. Jednog dana je kupila novine od jednog starca, iako su imali internet kod kuće.
„Ti ne čitaš“, iznenadio se Maksim.
„Ali on će danas kupiti hleb“, rekla je i osmehnula se.
Posle njene smrti, ova navika je ostala u Maksimu kao mišićna memorija. Možda bi zaboravio da jede, možda bi zaboravio da pozove prijatelje, ali ako bi video baku sa jabukama ili dedu sa džemom u metrou, stao bi. Kupio bi ga. Ponekad bi poneo kući kesu, koja bi potom stajala netaknuta dok jabuke ne bi omekšale.
Bilo je apsurdno, ali je to bilo jedino što je još bilo živo u njemu. Ritual sećanja. Kao da je kupujući od starih ljudi potvrđivao: njegova majka je bila tu, njena lekcija nije nestala, što je značilo da ni on sam još nije potpuno nestao.
Ovo veče nije bilo drugačije. Ista kancelarija, isti ekran, isti sneg napolju. Maksim je izašao, seo u auto i odvezao se. Put je bio dosadno poznat. Vozio je nekoliko blokova, skrenuo i vratio se na široku aveniju.
Ipak, u jednom trenutku je usporio, i nije razumeo zašto. Ispred njega je bio metro — stanica koju je često posećivao sa majkom. Tamo su se sastajali dok je bio student: ona bi se vraćala kući s posla, umorna, ali je uvek nalazila snage da pita: „Kako si? Jesi li jeo?“
Parkirao se, ugasio motor i sedeo na trenutak, slušajući kako se auto hladi. U kabini je postala tišina. Pogledao je staklo, prekriveno finim šarama mraza po ivicama, i pomislio da je to poput tanke granice između „tada“ i „sada“. Otvorio je vrata, i mraz je odmah škljocnuo po njegovoj koži. Sneg je škrgutao pod njegovim nogama.
Pored stepenica metroa, gde se topli vazduh iz podzemlja uvek mešao sa hladnoćom ulice, sedeli su poznati prodavci. Bili su deo pejzaža, poput tezgi, poput lokvi pored ivičnjaka, poput obaveštenja na stubovima. Jedan je držao bukete peršuna vezane kanapom. Drugi je imao čarape poređane po bojama, a u kesi u blizini topli šalovi. Malo dalje, žena sa ribom u plastičnim posudama, iz koje se širio oštar, smrznut miris. Tiho su se dozivali, gotovo bez reči: klimanje glavom, uzdah, kratka fraza, poznato „dođi ovamo“.
Maksim je obično prolazio. Ponekad je stao da kupi zelen i jabuke. Ali danas je usporio. Ne zato što je želeo da kupi bilo šta. Video je jednu figuru koja se nije uklapala u red, kao čudna nota u poznatoj melodiji.
Starica je sedela malo po strani, kao da se ne usuđuje da se pridruži gomili. Ipak, u njoj nije bilo sažaljenja. Njen kaput je bio star, ali čist; šal joj je bio uredno vezan, ne haotično, već kao što se vezuje svoj kada se još uvek doteruje pred ogledalom. Leđa je držala uspravnije nego što je bilo udobno na hladnom stepenu. Ispred nje je stajala kutija sa čudnim asortimanom predmeta od kojih je nešto u Maksimu tiho zadrhtalo.
Knjige. Nekoliko debelih, sa izgrebanim koricama. U blizini su bile jabuke, crvene i žute, ne sjajne, već prave, sa sitnim mrljama. Beli luk - nekoliko glavica, čvrsto vezanih gumenom trakom. I dve kristalne čaše, očigledno ne iz ove zimske ulične scene, već iz neke prošlosti, gde su bile postavljene na sto za praznik. Sve zajedno, izgledalo je nesrazmerno i dirljivo, kao mrtva priroda iz nečijeg života, koja se raspada pravo na stepenicama metroa.
Maksim je stajao i posmatrao, potok ljudi se gurnuo oko njega kao voda oko kamena. Osećao se čudno: kao da je neko na trenutak isključio svoj unutrašnji autopilot. Napravio je korak bliže, pa još jedan — polako, kao da se plaši da ne uplaši staricu, već sopstvenu pažnju.
„Koliko koštaju jabuke?“ upitao je.
Starica je podigla pogled. Njene oči su bile svetle i mirne, bez uobičajenog uličnog preklinjanja, bez uvežbanog žaljenja.
„Koliko ti treba, draga?“ odgovorila je mirno.
Maksim je oklevao. Očekivao je cenu, cenkanje, uobičajeno „uzmi, dobri su“. Umesto toga, čuo je pitanje koje nije glasilo „kupi“, već „koliko želiš?“
„Pa... kilogram, verovatno“, rekao je, ne razumevajući zašto precizira.
Klimnula je glavom kao da je to prirodno i rekla:
— Uzmi dve. Ledeno je, tako da jabuke neće propasti. A za tebe, malo vitamina. Daću ti ja neke.
„Može popust?“ ponovi Maksim.
„Zašto se cenjkati?“ rekla je mirno. „Nisam na pijaci. Glavno mi je da ne gubim vreme.“
U njenom glasu nije bilo uvrede niti zahteva. Jednostavno činjenica. Maksim je osetio kako ga obuzima blaga toplina, tamo gde je obično bila praznina - ne radost, već nešto slično ljudskom kontaktu. Izvadio je novac, pružio ga, a ona ga je pažljivo prihvatila, sa dva prsta, kao bibliotekarka koja prihvata člansku kartu.
Dok je stavljala jabuke u kesu, Maksim je primetio knjige. Njegov pogled se ponovo zadržao na hrbtima.
„Loš si prodavac“, rekao je neočekivano. „Nisi mi čak rekla ni cenu. To bi nateralo kupce da pobegnu.“
Starica ga je pogledala i odjednom se tiho nasmejala. Ne glasno, ne teatralno.
„Loša si mušterija“, odgovorila je, blago žmirkajući. „Kupio si jabuke, ali se nisi čak ni osmehnuo.“
Maksim sam nije razumeo šta se dogodilo, ali uglovi njegovih usana su se trznuli. To nije bio pravi osmeh, više kao sećanje na jedan. Starica je to primetila i klimnula glavom, kao da kaže: „Eto, živ je.“
„Imaš knjige...“ reče Maksim, klimajući glavom ka kutiji. „Da li i ove prodaješ?“
„Prodajem“, odgovorila je mirno. „Ali ne svima. Ne kupuju svi knjige ovih dana.“
Uzela je jednu od knjiga, otresla snežnu prašinu sa korica, kao da ne otresa sneg već sujetu, i pružila je Maksimu.
— Evo, uzmi. Štajnbek. „Grozdovi gneva“. Posebno je dobro čitati zimi.
Maksim je automatski podigao knjigu i odmah osetio njenu težinu — ne samo fizičku. Papir je bio topao od njenih ruku.
„Ja… nisam čitao dugo vremena“, priznao je.
„Onda je vreme“, rekla je bez naglaska. „Vreme je da vratimo ono što smo ostavili po strani. Čitanje je kao razgovor sa inteligentnim ljudima. A sada je malo razgovora ostalo.“
Maksim je pogledao njene ruke. Pažljivo su držale knjigu, kao da drže nešto dragoceno. Prsti su joj bili vitki, sa urednim noktima. Ne ruke uličnog prodavca naviknutog na kutije, već ruke naviknute na stranice.
„Vi... ste radili u biblioteci?“ upitao je, iznenađen koliko je lako to izašlo.
Starica je blago podigla bradu, ali u tome nije bilo hvalisanja.
„Radila sam tamo“, rekla je. „Četrdeset godina. U nauci. Knjige tamo su toliko loše da ako ih ispustite, sramota vas je, ne zato što ste ih pocepali, već zato što je to kao da ste nekoga udarili. Ja sam Evdokija.“
„Maksim“, predstavio se.
„Maksim...“, ponovila je, kao da proba ime. „Dobro je ime.“
Namestila je knjigu u njegovim rukama, kao da ju stavlja na pravo mesto.
„Četrdeset godina...“ reče Maksim, ne znajući šta da kaže.
„Da“, klimnula je glavom Evdokija. „Znaš li koliko je godina?“
Očekivao je šalu o borama, zglobovima i krvnom pritisku. Ali ona je rekla nešto drugo, a glas joj je postao malo tiši:
— Starost je pamćenje i samorazumevanje.
Fraza je zvučala jednostavno, ali Maksima je pogodila kao da ju je čuo ne ušima već u grudima. Zaćutao je. Tok ljudi u blizini bio je bučan, neko je psovao u telefon, negde su se zalupila vrata metroa, ali svuda oko njih je postalo tiho, kao da nisu sedeli na stepenicama već u maloj sobi.
Maksim se iznenada setio mirisa majčinih ruku. Ne parfema — ona nije volela parfem. Mirisa sapuna i nečeg toplog i domaćeg. Načina na koji bi mu brzo ispravila šal, načina na koji bi rekla: „Pazi gde staješ“, i sama pazila na njegov korak, kao da može da ga zaštiti od svega. I taj miris se na trenutak rasplamsao tako jasno da je Maksim progutao, kao da su mu se usta osušila.
Jevdokija je primetila njegovu pauzu, ali nije se zainteresovala. Samo je tiho upitala:
— Jesi li nekoga izgubio, Maksime?
Nije odmah odgovorio. Isti vrtlog se podigao u njemu, ali sada nije nestajao. Bilo je kao da je uhvatila tuđi glas, tuđu frazu.
„Nedavno...“ rekao je i zastao. „Mama.“
To je bilo to. Jedna rečenica. I zvučalo je kao da je prvi put izgovorio istinu, ne u sebi.
Evdokija je klimnula glavom. Nije se zadihala niti rekla: „O, jadno biće.“ Jednostavno je klimnula glavom, kao neko ko razume bez reči.
„Onda znaš“, rekla je tiho, „kako je kada ti izvade pola srca, a telo nastavi dalje.“
Maksim ju je pažljivije pogledao. Njen mir odjednom više nije delovao samo kao stvar karaktera. Postao je nešto teško stečeno.
„Jesi li ti imala nekoga...?“ upitao je oprezno.
Evdokija je gledala negde pored sebe, u sneg, u fenjer, u ljude koji su žurili i nisu svesni da se nečiji život smanjuje na kutiju na stepenicama.
„Bio je tu muž“, rekla je mirno. „Bio je bolestan. Dugo. Brinula sam se o njemu kod kuće. Nije hteo da ide u bolnicu. Tiho je preminuo. Kao neko ko je zaspao. A onda sin.“
Zastala je i nastavila kao da čita suv izveštaj:
„Moj sin je poginuo u fabrici. Eksplozija. Rekli su da je to bila nesreća. Čitao sam njihove papire kao knjige. Samo što nije bilo značenja, samo potpisi. Tada sam pomislio: Preživeću - to je to. Ali ispostavilo se da čovek brine više nego što bi trebalo.“
Reči su bile mirne, ali između njih je bio bol, poput hladnoće između pločica. Maksim je osetio kako mu se nešto teško i vruće diže u grudi — ne suze, još ne, ali više ni praznina.
„I… jesi li sama?“ upitao je.
„Ne baš“, odgovorila je Evdokija. „Imam unuka, Andreja. Odgajila sam ga dok je moj sin radio. Andrej je bio dobar dečak. Smešno. Stalno je pitao: 'Zašto, zašto?' A onda... onda je odrastao.“
Nije optuživala. Jednostavno je nabrajala stvari, kao da činjenice mogu da spreče nekoga da se slomi.
— Prvo je napustio školu. Onda… počeo je da pije. Bude grub. Ne diže ruke, ne. Ali njegove reči su kao kamenje. A onda se pojavila devojka. Maša. Mlada. U stanu je dim, buka, muzika. Kašljem — nije je briga. Kažem: „Adija, smiri se“ — gleda me kao da… je uznemiravam.
Maksim je slušao i video sliku gotovo fizički: mali stan, čudan smeh, čudni glasovi i starica koja je odjednom postala suvišna u sopstvenom domu.
„Oni... nisu me odmah izbacili“, nastavila je Evdokija. „Ne, naravno da nisu. Samo su počeli da govore: 'Baba, bilo bi ti bolje negde drugde.' A gde bih ja bila? Nisam samo komad nameštaja.“
Blago se osmehnula, ali osmeh je bio tanak, poput pokidane niti.
„I sve bi bilo u redu...“ Jevdokija je pogledala kutiju. „Da nije životinja.“
Maksim se namrštio.
„Imate li... mačku?“ upitao je, i sam je smatrao da je pitanje previše važno.
„Mačka“, klimnula je glavom Evdokija. „Ona je sa mnom već mnogo godina. Ali pre nje, bio je pas. Luna.“
Ime je zvučalo nežno, gotovo s ljubavlju, i to ga je učinilo još hladnijim.
„Usvojili smo je iz skloništa“, rekla je Evdokija. „Moj sin ju je doveo. Rekao je: 'Mama, hajde da imamo nešto živo.' Luna je bila pametna. Pogledala me je kao da razume. Andrej ju je voleo kada je bio mali. A onda... jednog dana ju je izveo u šetnju. Vratio se sam. Rekao je: 'Pobegla je.' A glas mu je bio miran. Previše miran. Tražila sam, šetala okolo, lepila flajer. Ništa. Ja...“ Nije završila, ali Maksim je sve razumeo...
„A sada…“ rekla je promuklo, „sada mačka.“
Evdokija se zakašlja i nastavi:
„Andrej je rekao: 'Ili ti i mačka izlazite, ili ću je ja izbaciti.' I rekao je to kao... kao da priča o smeću. Ne prepoznajem svog unuka. A da se svađa...“ Raširila je ruke. „Već sam slaba. Moj krvni pritisak. Moje srce. I uplašena sam. Jer on može.“
Nagnula se prema kutiji, a Maksim je video da se nešto pomera unutra, ispod starog ćebeta.
Jevdokija je pažljivo povukla ivicu tkanine, i iz senke se pojavila riđa mačka. Bila je mršava. Oči su joj bile krvave i žmirkale na svetlosti. Uši su joj nosile tragove hladnoće. Musija je drhtala neprimetno, ali iznutra - fina drhtavica koja se mogla videti samo ako biste pažljivo pogledali.
„Evo je“, rekla je Jevdokija, a glas joj je postao tiši od svega oko nje. „Moja Musja.“
Mačka je tiho mjaukala — ne glasno, kao da se izvinjava. Maksim je odjednom osetio kako mu se nešto steže u grlu.
„Uvek je bila sa mnom u biblioteci“, rekla je Jevdokija tiho, kao da deli ne nesreću već uspomenu. „Poslednjih godina više nisam sedela u biblioteci, već u zadnjoj sobi, u zbirkama. I ona je tamo živela. Tako tiha. Sedela bi na stolici, repa obmotanog oko šapa. Ako bi došao čitalac, sakrila bi se; ne voli buku. A ako zatvorim vrata uveče, pratila bi me kao senka. Govorila bih joj: 'Musja, ti si knjiški moljac.' I činilo se da razume.“
Maksim je pogledao mačku i video kako se trudi da se drži, kao osoba kojoj je hladno, ali ne želi da se žali.
„Potrebni su joj lekovi“, rekla je Evdokija drugačijim tonom, poslovnim, gotovo suvo, jer je tako bilo lakše. „Bubrezi su joj slabi. Pilule su skupe. Imam...“ Nije završila, ali Maksim je razumeo. „I ne može napolje. Ledeno je. Neće preživeti.“
Evdokija je podigla pogled ka Maksimu. I taj pogled je sadržao sve: molbu, stid, nadu i, pre svega, očajničku zabrinutost.
„Maksime“, rekla je tiho. „Uzmi je. Molim te. Barem na neko vreme. Ja... ne mogu je napustiti.“
Suze nisu odmah potekle. Kao da su se dugo držale svog dostojanstva, navike da ne plaču u javnosti. Onda je jedna suza konačno potekla niz njen obraz. Evdokija ju je brzo obrisala, kao da je zalutala kap.
Maksim je osetio otpor. Ne prema mački, već prema samoj ideji. Kako je mogao dati svoje poslednje? Kako je mogao da pita kada se već zadavio? Pogledao je Evdokiju i pitao se: ako bi joj Musu oduzeli, šta bi joj ostalo? Kutija knjiga i jabuka? Hladnoća?
Unutrašnji glas, naviknut da sve pojednostavljuje, šapnuo je: „Uzmi mačku i idi.“ Drugi glas, nov, rekao je: „To nije sve. Možeš više.“ I Maksim, ne prepoznajući sebe, izdahnuo je:
— Dozvolite mi… dozvolite mi da vam iznajmim stan. Barem sobu. Ne daleko. Vi… ne bi trebalo da sedite na stepenicama.
Evdokija se stresla, kao da ju je njegov predlog uplašio više od mraza.
„Ne“, rekla je brzo. „Ne, dušo. Nemoj. Nisam navikla. Previše je. Ljubazna si, vidim, ali… nemoj.“
„Zašto?“ namrštio se Maksim. „Ovo... ovo će sve rešiti.“
„Ne sve“, rekla je Evdokija, gledajući ga strogo, kao bibliotekarku. „Novac ne rešava sve. A ja ne želim da budem...“ tražila je reč. „Dužnik. To mi ne treba. Samo mi treba da Musja živi.“
Maksim je ćutao. Osećao je da je ona u pravu, ali se istovremeno osećao nemoćno: znao je kako da rešava probleme logikom, resursima i delovanjem. Ali ovde je postojala ljudska granica, iza koje je ležalo tuđe dostojanstvo.
„Onda…“, rekao je, snižavajući glas. „Onda je ovako. Ja ću povesti Musu. Ali daćeš mi svoj broj. Zvaćeš. Bilo kada. Ako bude potrebno, doći ću. Ako bude loše, doći ću. Samo… samo pozovi.“
Evdokija ga je dugo gledala, kao što se gleda čovek kome se želi verovati, ali se plaši.
„Da li ćeš stvarno doći?“ upitala je tiho.
„Istina“, odgovorio je Maksim, a u toj reči je bilo više od obećanja. Bio je to pokušaj da povrati svoje značenje.
Evdokija je iz džepa izvukla staru svesku, tanku sa izlizanom gumicom, i drhtavom rukom zapisala broj. Papir je bio malo vlažan od snega. Maksim je izvadio telefon i okrenuo broj kako bi ga sačuvao. Ime koje je otkucao pojavilo se na ekranu: „Evdokija S.“
Pažljivo je podigao kutiju. Musja se trznula iznutra, ali se nije oslobodila. Kao da je osetila da je nosi u toplinu.
Evdokija se nagnula i na trenutak pridržala mačku blizu, kao da pokušava da zapamti njenu težinu. Musja je zarila njušku u mačju maramu.
„Oprosti mi“, šapnula je Jevdokija tako tiho da je Maksim jedva čuo. „Moja knjiška duša... Oprosti mi. Samo živi. Čuješ li me? Živi.“
Suze su kapale na crveno krzno, tamneći ga na malim mrljama. Evdokija ih nije brisala. Jednostavno se držala, kao što čovek drži nešto najdragocenije kada ga pusti.
Maksim je stajao u blizini, osećajući kako mu usne drhte. Nije rekao ništa. Bilo koja reč bi bila suvišna.
Tada se Evdokija odmaknula, kao da se prisiljava, i klimnula glavom:
- Samo napred. Ledeno je...
Maksim se udaljio od stepenica. Sneg je škripao pod njegovim nogama. U rukama je držao kutiju, i bila je teška ne po težini, već po značenju. Prošao je nekoliko metara, pa još malo. I odjednom je stao, jer nije mogao.
Suze su došle neočekivano. Nije bilo jecanja, samo vatreno i iskreno. Stajao je u snegu, držeći kutiju, i plakao. Ne od sažaljenja. Zbog činjenice da je nešto unutra konačno probilo. Zbog činjenice da snaga ne dolazi od hrabrog lica, od potiskivanja emocija radom, od ćutanja. Snaga dolazi od akcije. Od zaustavljanja. Od viđenja. Od toga što ne prolazi.
Prišao je autu, ušao i stavio kutiju na suvozačevo sedište. Musja je tiho mjaukao, a zvuk je bio kao tanka nit koja ga je vezivala za život. Uključio je grejanje, skinuo rukavice i pomazio mačku preko ivice ćebeta.
„To je to“, rekao je promuklo. „Sada će biti toplo. Čuješ li? Sada će biti toplo.“
Kod kuće je napravio kutak za Musu: raširio je ćebe, postavio činiju, pronašao staru činiju iz kuhinje i sipao malo vode. Mačka je pažljivo izašla iz kutije i prošetala po sobi, kao da ispituje granice novog sveta. Zatim se sklupčala i počela tiho da prede — ne iz zahvalnosti, već kao pokušaj da se smiri. Maksim je sedeo u blizini, čekajući poziv.
Prvi dan je bio napet. Češće je gledao u telefon nego u monitor. Svako obaveštenje mu je stezalo srce. Ali pozivi su bili samo poslovni: „Maks, proveri bubu.“ Ukratko je odgovorio, uradio najnužnije, a zatim se ponovo vratio telefonu.
Uveče drugog dana, Maks je pozvao Evdokiju Semjonovnu, ali telefon nije bio dostupan.
Trećeg dana, Maksim više nije mogao da izdrži. Obukao se i otišao u metro.
Isti prodavci su sedeli pored stepenica. Peršun. Čarape. Riba. Evdokije nije bilo.
Maksim je prišao ženi sa zelenilom.
„Izvinite“, rekao je. „Tamo je sedela... Jevdokija. Jedna starica. Sa knjigama. Znate li gde je?“
Žena ga je pažljivo pogledala, kao da je odmah shvatila da pitanje nije bilo prazno.
„A ko si ti njoj?“ upitala je.
Maksim je progutao knedlu.
— Ja... ja sam joj uzeo mačku. Ona ju je tražila. Mi... smo se dogovorili da će ona doći.
Žena je uzdahnula i skrenula pogled, kao da ima problema sa govorom.
„Dragi, neće zvati.“
„Zašto?“ Maksim je to rekao previše naglo, i to ga je uplašilo.
Žena je trenutak ćutala, a zatim jednostavno, suvo rekla, kao činjenicu koja ne zahteva ulepšavanje:
— Te večeri, nakon što si otišao… bilo joj je loše. Sedela je tamo, onda je ustala — i nekako… pobledela. Pozvali smo hitnu pomoć. Dok smo stigli tamo… već je bila… Tiha. Nije vrištala. Samo se uspravila i to je bilo to. Verovatno joj je srce. Hladno. Ko zna.
Maksim je stajao nepomično. Sve u njemu je bilo prazno, ali na drugačiji način. Ne šuplji krater, već udarac koji mu je izbacio vazduh.
„Ah...“ pokušao je da progovori.
„Odveli su je“, rekla je žena. „Rekli su da su je odveli u mrtvačnicu. Onda možda neko... Ali ona nema nikoga. Rekli su da ima unuka, ali...“ žena je odmahnula rukom. „Ne pitaj. Bolje ne.“
Maksim je klimnuo glavom.
Tišina ga je dočekala kod kuće — ali ne ista tišina. Iz sobe se začulo predenje. Musja je ležala na ćebetu, ispruženih šapa, i kada ga je ugledala, podigla je glavu. U njenom pogledu nije bilo prekora.
Maksim je skinuo jaknu, seo na pod pored nje i pažljivo je podigao. Nije se opirala. Privila se blizu. Njeno predenje se produbilo, poput malog motora.
„Umrla je, Musja“, reče Maksim tiho, čak ni zbog mačke, već zbog sebe. — Evdokija... umrla je.
Musija je trepnula i naslonila čelo na njegov dlan, kao da kaže: „Ovde sam.“ Maksim je zatvorio oči. I prvi put posle dugo vremena osetio je da mu je stan topliji, ne zbog radijatora.
Ustao je i prišao stolu gde je ležala knjiga. „Grozdovi gneva.“ Korice su bile izlizane. Na marginama su bili tanki tragovi olovke.
Seo je u fotelju i stavio Musu sebi u krilo. Ona je prela, a zvuk je ispunio sobu. Maksim je čitao, povremeno zastajući da pogleda Evdokijine beleške, njen sitni rukopis. Bilo je kao da sedi pored njega i govori: „Vidiš? Ovo je veoma važan pasus.“