Mariju je sa 16 rodila i odmah su je naterali da je da na usvajanje: Nisu je pustili ni da se oproste, a nakon 70 godina desilo se ono o čemu je maštala

Potresna ispovest žene koja je sa 16 godina bila primorana da preda bebu na usvajanje, decenije bola i emotivni susret majke i ćerke posle skoro 70 godina
Foto: preentscreen youtube

Džin, danas 85-godišnjakinja, ceo život nosi teret odluke koja nikada nije bila njena. Sa svega 16 godina saznala je da je trudna, u vremenu u kojem trudnoća van braka nije bila samo porodična sramota, već društveni greh koji se „ispravljao“ brutalnim merama. Umesto podrške, razumevanja i prava da odlučuje o sopstvenom životu, dobila je tišinu, osudu i naredbu – da nestane.

Ta vest nije promenila samo njen svakodnevni život, već joj je zauvek odredila sudbinu. Devojčica koja je do juče bila dete, preko noći je postala „problem“ koji treba skloniti od očiju javnosti.

Trudnoća u tajnosti i odlazak u dom

Godine 1956, kada je priznala roditeljima da je trudna sa svojim dečkom Tonijem, usledila je brza i neumoljiva odluka. Porodica ju je poslala u Home of the Good Shepherd Mother and Baby Home, dom za neudate majke povezan sa Crkvom Engleske. Takve institucije postojale su širom Engleske i Irske i funkcionisale po istom principu – devojke su skrivane, porođaji obavljani daleko od javnosti, a deca potom davana na usvajanje, često bez pristanka majki.

Foto: preentscreen youtube

Procene govore da je između 1940-ih i 1970-ih godina oko 200.000 žena, uglavnom tinejdžerki, prošlo kroz ovaj sistem. Njihove priče decenijama su ostajale neispričane.

U domu je Džin bila izolovana, lišena slobode i prava na glas. Jedina svetla tačka bili su vikendi, kada je Toni dolazio da je poseti. Uprkos tome, njena majka nije odobravala njihov odnos, dodatno ga opterećujući verskim razlikama – Toni je bio katolik, što je u tadašnjoj klimi samo pojačavalo osudu.

Rođenje male Marije – kratki trenuci sreće

Kada se Marija rodila, Džin je prvi put posle mnogo meseci osetila čistu radost. Seća se bebe sa plavim očima i zlatnom kosom, nežne i tihe, kao da je i sama osećala težinu sveta u koji je došla. Toni je želeo da je drži u naručju, a njih dvoje su, makar na kratko, zamišljali život koji su želeli, ali koji im nije bio dozvoljen.

Ti dani su bili kratki, ali su ostavili neizbrisiv trag. Svaki osmeh, svaki dodir, svaka noć provedena pored deteta – sve je to postalo sećanje koje je Džin nosila kroz decenije.

Foto: preentscreen youtube

 Oduzimanje deteta bez oproštaja

Sa samo 10 nedelja, Marija je predata organizaciji Southwark Catholic Rescue Society (SCRS) u Londonu. Pre toga, morali su da je krste kako bi uopšte bila prihvaćena. Džin nije imala pravo glasa, niti pravo da se oprosti.

Rekli su mi da će je odvesti samo da je pokažu“, prisetila se kasnije.

Mislila sam da će mi je vratiti da je poljubim za rastanak. Ali to se nikada nije desilo.

Taj trenutak, kada joj je dete nestalo iz ruku bez objašnjenja i bez povratka, ostao je najteža rana njenog života.

Decenije tišine, krivice i neznanja

Godine su prolazile, ali bol nije jenjavao. Kada je Marija napunila 18 godina, Džin je skupila hrabrost i pisala SCRS-u, moleći makar za informaciju – da li joj je ćerka živa, gde je, kako živi. Odgovor koji je dobila bio je hladan i okrutan:

„Ne. Možda ćete se ponovo sresti u raju jednog dana.“

„To je bilo strašno“, rekla je Džin.

Živeti bez odgovora, bez imena, bez saznanja da li ti je dete dobro – to je kazna koja traje ceo život.

Potraga uz pomoć unuke

Nadu je vratila njena unuka, Kejtlin Džons, koja nije mogla da se pomiri sa tim da priča njene bake ostane nedovršena. Obratila se emisiji Long Lost Family, želeći da pomogne Džin da konačno sazna istinu.

Džin je u tom trenutku bila spremna na sve.

Foto: preentscreen youtube

„Ako ne želi da me vidi, ako je još uvek živa, to je u redu“, rekla je. „Samo želim da znam da je dobro.“

Ponovno spajanje posle skoro 70 godina

Emisija je uspela da pronađe Mariju. Danas se zove Keti, živi u Ilfordu u Londonu i nije znala celu istinu o svom poreklu. Kada je pročitala pismo koje joj je majka napisala, emocije su preplavile obe.

U pismu je Džin priznala da bi joj susret bio „ispunjenje sna“, ali da bi joj i samo saznanje da je Keti srećna bilo dovoljno.

Keti je, duboko potresena, rekla:
Žao mi je svega kroz šta je morala da prođe. Ne bih to poželela ni najgorem neprijatelju. Sramota je kako su žene tada bile tretirane i kako su bile primorane da se osećaju.“

Danas Keti ima ćerku, koju kao neudata majka odgaja uz podršku porodice. Ono što je nekada bilo razlog za sramotu, danas je izvor ponosa i radosti. Upravo u tome leži snaga ove priče – u promeni vremena, ali i u neuništivoj vezi između majke i deteta.

Džin i Keti su, posle skoro sedam decenija razdvojenosti, dobile priliku da ispišu poslednje poglavlje priče koja je predugo bila prekinuta. Ne mogu da vrate izgubljene godine, ali mogu da potvrde ono što nikada nije prestalo da postoji – ljubav.