"Sećaš li se kako je Vera prošle godine na vikendici stavila so umesto šećera kad je sebi spremila kafu?“ Igor je prasnuo u smeh, osvrćući se po gostima za postavljenim stolom. „Tri dana je povraćala grlom nosom!“
Svekrva je odmah dodala:
"Da, da! A lepo sam ti govorila: „Igore, mudro biraj ženu!“ Ali ne, on se zaljubio."
Vera je sedela na svom mestu u uglu stola, škrgućući zubima. Rođendanska zabava snaje Svetlane okupila je celu porodicu - dvadeset ljudi u tesnom stanu njene svekrve. Igor je, kao i obično, bio dobro raspoložen: košulja otkopčana, čaša vina u ruci, širok osmeh.
„A prošle nedelje je stvorila pravo remek-delo!“ Igor se čak i uspravio, očigledno spreman da sve ispriča što zanimljivije. „Zaboravila je da isključi peglu, a kada sam se uveče vratio kući, cela spavaća soba je mirisala na dim. Dobro je što nismo izgoreli!“
„O, Bože moj, Igore, možda je to dovoljno?“ Vera je pokušala da se osmehne, ali joj je glas zadrhtao.
„Hajde, Verka, šta nije u redu?“ muž odmahnu rukom. „Svi su ovde naši, zašto kriti stvari?“
Snajka Svetlana se kikota:
„Da, naša mlada je prava domaćica. Igore, ti si svetac što to trpiš.“
Vera je stisnula pesnice ispod stola. Osam godina braka. Osam godina ovih „bezopasnih“ šala, koje su se vremenom pretvorile u pravi ritual ponižavanja. Na svakoj porodičnoj proslavi, u svakoj prilici, Igor je nalazio razlog da joj se smeje. I uvek je bilo onih koji su se smejali zajedno sa njim.
„A ona je nedavno...“ počeo je njen muž, ali je onda Vera izvadila telefon i pritisnula dugme za snimanje.
Igor nije primetio. Bio je previše zaokupljen svojom pričom:
— Dakle, ona zaboravlja karticu u prodavnici. Kažem: „Vera, gde je kartica?“ A ona kaže: „Ne znam, verovatno je kod kuće.“ Stižemo — kartice nema. Zovemo prodavnicu — evo je! Ostavila ju je na kasi! Možete li da zamislite, jednostavno ju je ostavila...
Porodica se grohotom smejala. Njena svekrva je gledala Veru sa mešavinom sažaljenja i prekora. Druga snajka, Svetlana, se praktično gušila od smeha.
„Igore, dušo moj, kako možeš da živiš sa njom?“ upitala je tetka Goca, daleka rođaka sa muževljeve strane.
„Pa, navikao sam“, rekao je Igor, raširivši ruke poput mučenika. „Prošlo je devet godina, naučio sam da ignorišem njene greške.“
Vera je nastavila da snima. Kamera telefona je beležila svaku reč, svaki smeh, svaki pogled.
„Ona je zapravo prilično dobra kuvarica“, velikodušno je primetio Igor. „Ipak, ponekad ima tendenciju da presoli. Ili nedosoli. Ali generalno, jestivo je!“
Još jedan izliv smeha. Vera je isključila snimak i vratila telefon u torbu. To je to. Dosta.
Ostatak večeri provela je u tišini. Igor nije primetio njeno stanje — bio je previše zauzet zabavljanjem gomile. Do kraja večeri, već je pričao kako je Vera uspela da ih oboje zaključa na balkonu.
Vozili su se kući u tišini. Igor je bio odlično raspoložen, pevušio je nešto sebi u bradu. Vera je gledala kroz prozor.
Kod kuće je otišla u svoju sobu, uključila računar i sela da montira. U fascikli „Porodični video snimci“ nakupilo se dosta snimaka iz protekle tri godine. Rođendan njene svekrve pre dve godine. Nova godina. Igorova korporativna zabava. Još jedno porodično okupljanje kod sestre njenog muža. I današnji snimak.
Radila je dva sata. Igor je u tom trenutku gledao fudbal u dnevnom boravku i nije je čak ni pitao šta ona radi.
Do ponoći, video je bio gotov. Petnaest minuta "najzanimljivijih trenutaka“. Igor prepričava kako mu je Vera pomešala bele košulje sa šarenim donjim vešom dok je prala veš. Igor joj se smeje što je zaboravila da kupi hleb. Igor imitira njen „smešan“ pokušaj parkiranja. Igor priča, priča i priča... I nasmejana lica rođaka. I glas svekrve: „Sine, ti si svetac, živiš sa takvom šuntavom ženom.“ I snaja: „Igore, zaslužuješ medalju.“
Vera je završila montiranje i izašla u hodnik.
— Igore, dođi ovamo. Želim nešto da ti pokažem.
„Samo minut“, promrmljao je, ne dižući pogled sa ekrana. „Sad će gol.“
- Igore. Odmah.
Nešto u njenom glasu ga je nateralo da se okrene. Vera je stajala na vratima, sa laptopom u ruci. Njeno lice je bilo mirno, gotovo previše mirno.
„Pa, šta se dešava?“ Nevoljno je ustao sa sofe.
- Gledaj.
Okrenula je ekran. Pritisnula je „plej“. I Igor je video sebe. Čuo je svoj glas. Čuo je svoj smeh. Video je sebe kako gestikulira, imitirajući Veru koja je smušena. Video je sehe kako pravi grimase. Video je kako namiguje svojoj porodici. Svi su se smejali.
U početku se osmehnuo - prepoznao je delove.
Onda je osmeh postepeno nestajao sa njegovog lica.
Video se nastavljao. Kadar za kadarom. Godina za godinom. Iste šale, malo izmenjene. Ista Vera — prvo sa usiljenim osmehom, zatim jednostavno sa spuštenim očima, pa sa kamenim licem. Ista porodica, koja sa oduševljenjem prihvata svaku „šalu“.
„Vera, pa ovo je...“ poče Igor, ali ona podiže ruku.
— Ćuti. Gledaj do kraja.
Na ekranu se čuo snimak od danas. Završni akord bile su reči svekrve: „Igore, ti si svetac što je trpiš.“
Vera je zatvorila laptop.
„Znaš u čemu je problem?“ Njen glas je bio iznenađujuće miran. "Ti zaboraviš da platiš kiriju, pa onda ja moram da trčim okolo da mi ne isključe struju. Ti ne možeš da popraviš slavinu tri meseca, iako obećavaš 'obavezno ćeš to uraditi vikendom'. Ti nisi skuvao večeru osam godina, iako se ja vraćam kući s posla u isto vreme kad i ti.“
- Vera, šta je s tobom?
„Ne prekidaj. Problem je što je sve ovo - moji 'neredi', moja 'zaboravnost', moja 'nesposobnost da se prilagodim' - jedino što svima pričaš o svojoj ženi. Osam godina. Jedino. Nijednom nisi nikome rekao pred porodicom kako sam sedela sa tobom u bolnici celu noć kada si imao napad. Nijednom nisi pomenuo da prihvatam poslove sa produženim radnim vremenom kako bismo mogli da platimo kiriju. Nijednom mi nisi rekao kako sam se brinula o tvojoj majci kada je bila bolesna dok si ti bio odsutan zbog posla.“
„Ali nisam hteo da budem zao!“ pokušao je da se opravda Igor. „To je samo... pa, zabave radi! Svi razumeju!“
— Ne. Ne svi. Ja, na primer, ne razumem. Ne razumem kako možeš devet godina da praviš mene idiotom pred porodicom. Kako možeš da uživaš u tome što svi misle da je tvoja žena budala. Kako možeš da me gledaš u oči posle takvih večeri.
Igor se zbunjeno premeštao s noge na nogu.
- Vera, mnogo mi je žao, u redu? Neću to ponovo uraditi. Iskreno.
„Znaš šta?“ Vera je ustala, uzela laptop i krenula ka vratima. Okrenula se na pragu. „Ovo je poslednji video snimak tebe snimljen u našoj kući. Sutra ćeš spakovati stvari i otići da živiš sa onima koji obožavaju tvoje šale. Sa svojom mamom, na primer. Ili sa Svetlanom. Na kraju krajeva, misle da si ti neki mučenik.“
„Šta radiš?!“ Igor se zaprepastio. „Je l' ti to ozbiljno?“
— Više od toga. Umorna sam od toga da ti budem zabava. Umorna sam od toga da mi se govori koliko sam beskorisna. Umorna sam od toga da me tvoja porodica gleda kao teret. To je to. Dosta mi je.
„Ma hajde!“ pokušao je da se nasmeje, ali je to ispalo usiljeno. „Razvodiš se zbog neke gluposti?“
„Ovo nisu gluposti, Igore. Ovako se ponašaš prema meni. I to mi više ne treba.“
- Vera, razumeš, nisam mislila da će ti biti tako neprijatno...
— Tačno. Nisi razmišljao. Nisi razmišljao o tome koliko me je bolelo. Nisi razmišljao o tome koliko mi je bilo neprijatno pred tvojim rođacima. Nisi razmišljao ni o čemu osim o tome kako da zabaviš gomilu.
Igor je pokušao da se približi, ali se Vera povukla.
- Nema potrebe. Spakuj stvari i idi. Odmah. Imaš pola sata.
— Gde bih ja išao usred noći?!
— Pozovi taksi pa idi kod mame. Mnogo joj je žao zbog tebe, neka joj bude žao još malo.
- Vera, hajde da o tome razgovaramo sutra, kad se smirimo...
- Ne. Odmah sada. Ili ću sama da pozovem taksi i staviti tvoje stvari na stepenice.
U njenom glasu nije bilo histerije. Nije bilo suza. Samo hladna odlučnost.
Igor je pogledao svoju ženu kao da je strankinja.
- Jesi li ozbiljna?
- Mrtva ozbiljna.
Stajao je tamo još trenutak, očigledno očekujući da će popustiti, da će briznuti u plač, da će promeniti mišljenje. Ali Vera je stajala nepomično, gledajući ga bez emocija.
„U redu“, popustio je. „Ali to je glupo. Zažalićeš. Pronaći normalnog muškarca u trideset trećoj godini je prava avantura.“
„Ali sigurno neću naći nikoga ko će me ismevati. I to je dovoljno.“
Igor je ušao u spavaću sobu. Oko dvadeset minuta čuli su se zvuci: otvaranje garderobera, šuškanje torbi. Onda se pojavio sa dve torbe.
- To je to. Odlazim. Sutra ćeš me pitati da se vratim.
- Ne nadaj se.
Vrata su se zalupila. Vera je stajala nasred sobe, osluškujući korake kako se udaljavaju na stepenicama. Zatim je izvadila telefon i poslala poruku bravaru koji je prošle nedelje promenio brave u susednom stanu: „Dobro veče. Možete li da promenite bravu sutra ujutru? Hitno mi je potrebna.“
Odgovor je stigao za minut: „Mogu biti tamo u osam.“
"Odlično. Čekam."
Sledećeg dana, tačno u osam ujutru, bravar je već bio na poslu. Do devet je sve bilo spremno. Nova brava, novi ključevi. Vera je bacila stare u kantu za smeće.
U deset sati sam dobio poruku od Igora: „Vera šta radiš? Jesi li promenio bravu?“
Nije odgovorila.
Zvao je u jedanaest. Vera je spustila slušalicu.
U dvanaest sati je dobila poruku od svekrve: „Vera, šta se dešava? Igor kaže da si ga izbacila? Hajde da razgovaramo kao odrasli.“
„Marija, donela sam odluku. Ne želim više da razgovaram o tome.“
"Ali mi smo porodica!"
"Porodica je kada te poštuju. Ne kada te prave da ispadneš budala pred svima."
Svekrva više nije pisala.
Prošla je nedelja. Igor je pokušao da pozove, ali Vera se nije javljala. Onda je počeo da dolazi na vrata. Ona nije otvarala.
„Vera, hajde, da razgovaramo!“, viknuo je kroz vrata. „Razumem, budala sam, neću to više da uradim!“
Tišina.
- Vera, ozbiljno mislim! Stvarno mi je žao!
Tišina.
- Hajde, ne budi dete, otvori!
Vera je sedela u kuhinji, pila čaj i listala oglase za posao. Odlučila je da je vreme da promeni karijeru — bilo je previše podsetnika na njen prošli život.
Dve nedelje kasnije, je poruku od snajke Svetlane: „Vera, jesi li potpuno poludela? Igor živi sa mamom, spava na kauču kao skitnica! Ima četrdeset godina i beskućnik je! Vas dvoje ste nekada delili stan!“
„Svetlana, stan je bio moj. Čak i pre nego što sam se udala za Igora. Tako da može da traži neki da iznajmi. Ili da živi sa tobom, pošto ga toliko voliš.“
"Ti si kučka!"
„Možda..."
Prošao je mesec. Igor je prestao da zove. Vera ga je slučajno srela u prodavnici. Izgledao je izgužvano i iscrpljeno.
„Zdravo“, pokušao je da se osmehne.
- Zdravo.
- Kako si?
- Dobro. A ti?
— Da, dobro je... Za sada živim sa mamom. Tražim jednosoban stan za iznajmljivanje.
- Važi..
Pauza.
- Vera, možda...
- Ne.
— Nisam čak ni završio.
- Nema potrebe. Znam šta si hteo da kažeš. A odgovor je ne.
Prošla je pored njega do kase. Igor je stajao na sredini prodavnice, zbunjeno izgledajući.
Te večeri, njena prijateljica Nastja joj je poslala poruku: „Čula sam da si raskinula sa Igorom? Svaka čast. Bilo je krajnje vreme.“
„Jesi li znala da se ovako ponaša?“
„Znala sam. Svi su znali. Ali kako bih mogla da pričam ako si ćutala? Mislili smo da ti se možda sviđa.“
„Nije mi se sviđalo. Jednostavno nisam razumela da imam pravo da to ne tolerišem.“
"Jesi li sada razumela?"
„Sada razumem.“
Vera je zatvorila poruku i pogledala svoj odraz na tamnom ekranu telefona. Prvi put posle dugo vremena, svidelo joj se ono što je videla.