Pre godinu dana sam se, posle porodiljskogodsustva, vratila na posao. S obzirom da i ja i suprug radimo u dve smene, vrtić pokriva samo prvi deo dana.
Nakon zatvaranja vrtića, nastaje problem. Ponekad se poklopi da oboje radimo istu, drugu smenu, zato smo morali da pronađemo neko rešenje. Probali smo da angažujemo bebisiterke, ali to nije išlo glatko kao što smo mi mislili. Deca se nisu lako prilagođavala novim osobama.
Razmišljala sam dugo da li da dam otkaz i u potpunosti se posvetim deci. Ipak, shvatila da to nije dobra opcija za mene. Nemojte pogrešno da me shvatite, ulogu majke volim više od bilo čega, ali mislim da ne bih bila potpuno ispunjena kada bih vreme provodila samo u kući. Posao volim, a s druge strane i novac nam je potreban.
Kada je plan sa bebisiterkom propao, morali smo da potražimo neku drugu opciju.
Tada sam zamolila moje roditelje da nam uskoče u pomoć, a njihova reakcija me je potpuno šokirala.
Kada sam ih pitala da povremeno pričuvaju unukepristali su, ali pod jednim uslovom - da im svako čuvanje platim.
Predlog mi se nije dopao, nekako mislim da je to njihova obaveza. Pa i oni su nas ostavljali njihovim roditeljima na čuvanje. Ipak, drugu opciju nisam imala, pa sam pristala.
Nakon svakog čuvanja davala sam im novac i nisam se osećala baš lepo zbog toa, a onda...
6 meseci kasnije, došli su kod nas na ručak i doneli dve ogromne kese sa igračkama i garderobom. "Ovo je od novca za čuvanje", rekla mi je mama. "Mislila sam da nikad ne bi uspela da odvojiš ovoliko novca sa strane, pa sam smislila da ti naplaćujem čuvanje. Vidiš da ideja i nije bila tako loša".