Neobična, pa čak i za ono vreme neprihvatljiva ideja o bračnoj zajednici petogodišnje vizantijske princeze Simonide i srpskog kralja Milutina intrigira mnoge ljubitelje istorije širom sveta.
Međutim, mnogi zaboravljaju da je i Milutinov sin Stefan Dečanski, takođe iz političkih razloga, za ženu uzeo mladu princezu od koje je bio znatno stariji.
Druga supruga Stefana Dečanskog imala isto godina kao njegov sin
Kada je Stefanu Dečanskom umrla prva žena Teodora, u oktobru 1322, sa kojom je imao i sina Stefana Dušana, kralj je odlučio da se oženi po drugi put namerivši da sklopi jake političke veze sa Vizantijom. Po ugledu na svog oca, kralja Milutina, i Stefan Dečanski bira mladu vizantijsku princezu od samo 12 godina, onoliko koliko je tada imao i njegov sin Stefan Dušan.
Kraljica Marija Paleolog bila je kći vizantijskog panipersevasta Jovana Paleologa, odnosno, sinovica vizantijskog cara Andronika II Paleologa. Samim tim, bila je u srodstvu sa bivšom srpskom kraljicom, Simonidom, suprugom kralja Stefana Uroša II Milutina. Ona se poprilično mlada udala za srpskog kralja Stefana Dečanskog, međutim, njene godine su bile daleko prihvatljivije u odnosu na godine njene tetke Simonide.
Granica zasnivanja potpunih bračnih odnosa za žensku decu bila je 12-13 godina, mada ona nije postojala za vladarske brakove od izuzetne političke važnosti. Po srednjovekovnim merilima mlade plemkinje su postajale punoletne obično u 12. godini i tada su i udavane jer se smatralo da su dovoljno stare da preuzmu sve bračne obaveze. Time se, iako je razlika u godinama među partnerima bila prilično velika, ovaj brak nije smatrao neprihvatljivim.
Kralj Stefan Dečanski, za kog se smatra da je rođen oko 1276. godine, u trenutku ženidbe sa dvanaestogodišnjom Marijom 1324. godine imao je oko 48 godina. Njegov sin Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić imao je jednako godina kao njegova nova maćeha – 12.
Kralj je bio očaran Marijinom lepotom
Kako je Marija bila vrlo lepa, srpski kralj je prilično izgubio glavu za svojom mladom suprugom. Njemu, već ostarelom kralju, prijala je pomisao da će sa mladom suprugom u svojim već poodmaklim godinama dobiti sina. Istorija beleži da tih godina Stefan Dečanski nije preduzimao nikakve ratne poduhvate i da je period do 1328. godine protekao u miru i odgajanju njihovo troje dece. Marija Paleolog Nemanjić je do svoje 19. godine rodila srpskom kralju sina Simeona (Sinišu) i ćerke Jelenu i Teodoru. Ratničke avanture kralj je zamenio porodičnim životom i čestim odlascima u lov.
Međutim, ovaj brak nije dugo trajao. Avgusta 1331. godine, kralj Stefan Dečanski zbačen je sa prestola od strane sina Stefana Dušana i ubrzo je ubijen u Zvečanu. Pojedini izvori toga doba navode da je odnos između kralja Stefana i njegovog sina, “mladog kralja” Stefana Dušana, remetila upravo mlada i ambiciozna kraljica Marija nastojeći da, uz podršku Vizantije, obezbedi presto Srbije svome sinu Simeonu. Time bi mladi i ambiciozni Dušan bio potisnut u drugi plan.
Novi vladar Srbije, Stefan Uroš IV Dušan, nije pravio nikakve smetnje ni udovici svoga oca, a ni njenom sinu, Simeonu (Siniši). Naprotiv, Dušanov polubrat će, u vreme najvećeg sjaja srpske srednjovekovne države, poneti jednu od najviših titula na srpskom carskom dvoru – titulu despota i postati jedan od 24 člana nove raške vlastele.
Marija Paleolog se ubrzo nakon smrti supruga zamonašila, ponevši monaško ime Marta. Monahinja Marta umrla je 7. aprila 1355. godine, 8 meseci pre samog Stefana Dušana, ne dočekavši duboku starost baš kao ni srpski car koji je bio njenih godina. Sahranjena je u Skoplju.
Smrt Stefana Dečanskog
U mladosti je, pod lažnom optužbom da hoće ocu da otme presto, oslepljen po naređenju kralja Milutina, i poslat na zatočenje u carigradski manastir Hrista Pantokratora. Međutim, javio mu se Sveti Nikola i nakon pet godina zatočeništva povratio mu se vid. U znak zahvalnosti, podigao je hram Visoki Dečani, jednu od najlepših građevina vizantijske umetnosti i srednjovekovne arhitekture u Srbiji.
Smrt Svetog Kralja Dečanskog bila je iznenadna i mučenička i nije dočekao da vidi sve lepote svoje zadužbine.
Svet je napustio 11. novembra 1331. godine, ali postoje dve verzije priče o tome na koji način je preminuo.
Više od mesec dana posle Dušanovog krunisanja, zatvoreni kralj Stefan Dečanski je umro 11. novembra 1331. godine. Anonimni nastavljač Danila zapisao je da je zarobljeni kralj Stefan Uroš III Dečanski odveden u tvrđavu Zvečan na severu Kosovskog polja i da je tamo trebalo da bude čuvan, dok se ne izmiri sa kraljem Stefanom Dušanom, ali “kada se niko nije nadao … kralj Uroš III predade duh svoj Gospodu”. “I preneseno bi njegovo telo …, i položiše ga u rukotvorenom njegovom manastiru … Dečani.”
Po Danilovom učeniku, zatvoreni kralj Stefan Dečanski je umro iznenada, ali nije napisano da li se to desilo nenasilnom smrću, ili je ubijen. Drugi izvori tvrde da je kralj Stefan Dušan popustio pred navaljivanjem moćne vlastele i odobrio, ili naredio da se kralj Stefan Uroš III Dečanski pogubi. Izvori se razilaze po pitanju da li je u zatočeništvu sa Stefanom bila i njegova supruga Marija, sa decom. Danilov učenik piše da je svrgnuti kralj u zarobljeništvo odveden sa ženom i decom, dok nasuprot tome, Grigorije Camblak izričito tvrdi da su Marija i njena deca čuvani u drugom gradu.
Pedesetak godina posle Dušanove smrti drugačiji opis ostavljen je u delu „Žitije Stevana Dečanskog" koje je sastavio Grigorije Camblak i koji je napisao da je zatvoreni srpski kralja Stefan Dečanski Nemanjić udavljen po naredbi njegovog sina kralja Stefana Dušana. Ovo delo pisano je prilično „antidušanovski“ sa namerom da pokojnog kralja oglasi kao velikomučenika. Srpska pravoslavna crkva je ovu potonju verziju uzela za kanonsku i za kralja Stefana Dečanskog kaže da je „od oca oslepljen a od sina udavljen“.
Nićifor Grigora takođe navodi da je odveden u Zvečane, ali da su ga tamo zavadili velikaši, bez dozvole kralja Stefana Uroša IV Dušana. Nisu ni poznate nasilne promene, poznate su tek početkom ili krajem 15. veka, koje je napisao Grigorije Camblak, i u spomenima Konsantina od Ostrovice, kasnije ratnik poljskog vladara. Arhiepiskop Danila II koji je završio delo Žitija srpskih kraljeva i arhiepiskopa, pripoveda da je kralj Stefan Uroš III Dečanski pred kraj života promenio mišljenje prema svome sinu i da je, pod uticajem svoje mlade žene kraljice Marije Paleolog presto srpskih i pomorskih zemalja namenio svom sinu iz drugog braka Simeonu. Stefan Dušan, kao dobar sin nije želeo da se protivi „volji roditelja kraljevstva“ i otišao je čak u Carigrad odakle ga je vlastela nagovorila na povratak i sukob sa roditeljem koji je rezultovao bojem na Porodimlji, posle koga je kralj Stefan Uroš III odveden u Zvečan i tamo posle nekog vremena umro prirodnom smrću, verovatno od srčanog udara.
Obe verzije su sasvim moguće ali ne postoji nikakav istorijski razlog zbog čega bi jedna bila favorizovana u odnosu na drugu.
Čudotvorne mošti
Njegovo telo nalazi se i danas u kivotu pred ikonostasom u manastiru Visoki Dečani.
O čudesnom projavljivanju blagodati na moštima Svetog Stefana Dečanskog pisao je upravo njegov sin, kralj Dušan 1343. godine u jednoj povelji. Naime, u viđenjima javio se crkvenjaku i igumanu manastira sa zapovešću da mu se telo izvadi iz zemlje. Arhiepiskop je sa saborom uz molitve otvorio grob i pronašao kraljeve mošti cele i miomirisne. Mošti su položene u kivot ispred ikonostasa i izložene da ih svi vide.
Kako tada, tako kroz vekove sve do danas, telo Svetoga kralja je potpuno celo.
Kraj moštiju Svetog Stefana Dečanskog vekovima se dešavaju čudesna isceljenja. Nebrojeni su primeri gde su uz kivot sa moštima našeg Svetog Kralja slepi progledali, nepokretni prohodali, a bezdetni parovi izmolili porod. Monasi u ovoj svetinji vekovima beleže čuda čiji su svedoci bili.
U Prvom svetskom ratu Bugari su opljačkali manastir i pokušali da odnesu i mošti Svetog kralja, ali su se kola s njegovim telom zaglavila na putu i ostala nepokretna. Mošti su vraćene, Bugari su otišli a među okupljenim narodom jedan stari Arnaut je rekao: "Vidite li, Sveti kralj neće da napusti Dečane. Srbi opet dolaze. Pazite šta radite!"
Stil / Opanak / Wikipedia