„Ako baš želiš taj veći stan, onda nema drugog načina – moraš da prepišeš manji na mene. To je jedini način da svi budemo bezbedni“, rekla je Ankica, moja svekrva, nervozno bubnjajući prstima po stolu. Kiša je lupala po prozoru, a u vazduhu se osećala težina koju ni najjača bura nije mogla da oduva. Nemanja je sedeo pored mene, očiju uprtih u šolju kafe, ćutao, kao da ga se ništa od toga ne tiče.
„Ali to je stan mojih roditelja... Sve što imam od njih“, šapnula sam, suzbijajući suze. Osećala sam kako mi glas drhti, ali nisam želela da pokažem slabost. Ankica je samo slegnula ramenima, kao da govorim o nekoj staroj fotelji, a ne o jedinom sećanju na mamu i tatu.
„Nema mesta za emocije u ovakvim stvarima, Jovana. Gledaj na to kao na investiciju u budućnost. Svi ćemo imati koristi. Ja ću biti garant, ti ćeš imati veći stan, a deca će imati bolje uslove. Zar to nije najvažnije?“
Nemanja je konačno podigao pogled. „Možda je mama u pravu...“ rekao je tiho, ali nisam mogla da verujem da to čujem od njega. On, koji je uvek govorio da mu je porodica najvažnija, sada je stajao na strani svoje majke.
„Da li stvarno misliš da je u redu da sve što su moji roditelji gradili celog života samo tako nestane? Da li da to dam tvojoj mami?“
„Nije tako... Samo, znaš kakvi su danas papiri, banke, krediti... Mama ima iskustva, zna kako to funkcioniše. Neće te prevariti.“
Nešto u meni se slomilo. Setila sam se svih onih večeri kada sam sedela sa mamom na balkonu tog stana, kada smo tata i ja popravljali vrata, kada sam prvi put dovela Nemanju kući. Sva ta sećanja su sada bila na stolu, kao roba na pijaci.
„A šta ako se predomisliš, Ankice? Šta ako mi jednog dana kažeš da više nemam pravo na taj stan?“
Ankica je odmahnula rukom. „Jovana, ne budi dete. Ja sam ti kao druga majka. Da li stvarno misliš da bih ti to uradila?“
Nisam joj verovala. Nikada nisam. Od prvog dana kada sam ušla u ovu porodicu, osećala sam se kao uljez. Moja svekrva je uvek imala poslednju reč, a nemanja je bio njen poslušni sin. Moja sestra, Marina, me je upozorila: „Budi oprezna, Jovana. Ljudi se menjaju kada je u pitanju imovina.“
Te noći nisam mogla da spavam. Nemanja je ležao pored mene, okrenut ka zidu. „Zašto ne možeš da staneš na moju stranu?“ upitala sam ga šapatom.
„Jovana, umoran sam od svega. Samo želim mir. Ako mama kaže da je najbolje, onda pretpostavljam da jeste.“
„A šta je sa nama? Šta je sa našom decom? Zar ne vidiš da me teraš da biram između tebe i svega što mi je ostalo od roditelja?“
Nije odgovorio. Suze su mi se slivale niz lice, ali nisam imala snage da se više svađam.
Tokom narednih nekoliko dana, Ankica je postajala sve nestrpljivija. Zvala je, slala poruke, pa čak je pokušavala da ubedi moju sestru da ubedi mene. „Jovana, to je samo papir. Ne budi tvrdoglava“, rekla je Marina, ali sam mogla da ne vidim sumnju u njenim očima.
Bila sam odsutna sa posla, a koleginica Sanja me je zabrinuto gledala. „Jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala nedeljama.“
„Porodične stvari... Ne znam ni šta da radim.“
„Slušaj, Jovana, prošla sam kroz nešto slično. Kada je moj brat prepisao kuću na ženu svog sina, izbacili su ga za godinu dana. Dobro razmisli.“
Te reči su mi odzvanjale u glavi. Šta ako moja svekrva promeni mišljenje? Šta ako Nemanja ode? Šta ako sve izgubim?
Jedne večeri, dok su deca spavala, sela sam za sto sa olovkom i papirom. Zapisala sam sve prednosti i mane. S jedne strane, bolji stan, sigurnost za decu, mir u kući. S druge strane, gubitak svega što me vezuje za roditelje, rizik da sve izgubim, osećaj izdaje.
Sledećeg dana sam pozvala Ankicu i Nermanju da razgovaramo. „Ne mogu ovo da uradim. Ne mogu da prepišem stan na tebe, Ankice. To je sve što imam od roditelja. Ako to znači da nećemo imati veći stan, neka bude tako. Ali neću da izdam sebe.“
Ankica je ljutito ustala. „Ne znaš šta propuštaš! Tvoja deca će ti jednog dana zameriti!“
Nemanja je ćutao. Pogledao me je, ali nisam videla ni bes ni tugu. Samo prazninu.
Te noći, dok sam gledala svoju decu kako spavaju, pitala sam se da li sam donela pravu odluku. Da li sam sebična ili samo čuvam ono malo dostojanstva što mi je ostalo?
Možda će mi deca jednog dana zameriti. Možda će Nemanja otići. Ali bar znam da nisam izdala sebe.
Ponekad se pitam: koliko vredi porodica, a koliko moj sopstveni mir? Gde povlačite granicu između žrtve i samopoštovanja?