Ljudmila je pogledala kroz prozor voza i pomislila na svoju majku. Provela je tri dana sa njom, hranila je čorbom i davala joj lekove. Temperatura joj je pala tek juče.
"Trebalo bi da ostaneš još jedan dan“, rekla je mama ujutru.
"Vlada je sam kod kuće, mama. Verovatno je već gladan."
Sada, u autobusu, žalila je što je nije poslušala. Ali Vlada je zvao svake večeri, pitao za mamu, žalio se na prazan frižider. Njegov glas je bio čudan. Umoran, možda.
„Nedostaješ mi“, rekao je juče pre nego što je otišao u krevet.
Ljudmila se tada osmehnula. Trideset dve godine su zajedno, a on joj i dalje nedostaje. Ima dobrog muškarca.
Žena preko puta nje grickala je semenke suncokreta i čitala kriminalistički roman. Na naslovnoj strani, lepa žena grlila je muškarca u odelu. Ljudmila je bacila pogled na svoj odraz u prozoru. Bore, sedi izrastak. Kada je toliko ostarila?
„Vraćaš se kući?“ upita saputnica.
- Da. Idem kući.
„Ja idem da vidim svog ljubavnika“, nasmejala se. „Moj muž misli da sam kod sestre.“
Ljudmila je pocrvenela i okrenula se. Kako je mogla tako da priča? O takvim stvarima?
Telefon je vibrirao.
„Kako si? Kada dolaziš?“, stigla joj je poruka od Vlade.
Ljudmila je proverila vreme. Bilo je još četiri sata do kuće. Htela je iskreno da odgovori, ali se onda predomislila. Neka to bude iznenađenje. Doći će i skuvati večeru. Biće srećan.
„Biću tamo sutra ujutru. I ti meni nedostaješ“, poslala je.
Vlada je odmah poslao srce.
Polja, sela i vikendice promicala su kroz prozor autobusa. Ljudmila je izvadila termos čaja iz torbe. Mama joj je sipala čaj i naterala je da kupi sendviče. Hranila ju je kao malu devojčicu sve vreme.
„Smršala si, ćerko. Kladim se da tvoj Vlada ne pazi kako jedeš.“
- Mama, već imam pedeset sedam godina.
- Šta me to briga? Još uvek si moje dete.
Ljudmila je žvakala sendvič i razmišljala o svojoj majci. Živi sama u stanu u kojem je Ljudmila odrasla. Njen otac je umro pre pet godina. Njena majka ne želi da se preseli u grad sa njima.
„Imaš svoj život“, uvek kaže. „Nema potrebe da se brineš o meni“
Ne bi joj smetalo. Ljudmila je volela da brine o ljudima. Takva je bila celog života. Prvo o roditeljima, zatim o Vladi, pa o deci. Radila je kao učiteljica, ali kada se Sergej rodio, otišla je na porodiljsko odsustvo. Onda se pojavila Nataša. A onda se nekako desilo da je postala domaćica.
„Zašto ti je potreban posao?“ rekao je tada Vlada. „Ja pristojno zarađujem. Bolje bi bilo da se brineš o kući.“
I brinula je o kući punih 30 godina. Kuvala, prala, čistila. Odgajala decu, vodila ih na vannastavne aktivnosti. Peglala Vladine košulje i krpila mu čarape.
Deca su odrasla i odselila se. Sergej radi u drugom gradu i ima svoju porodicu. Nataša se udala i Ljudmila je postala baka.
Pa šta je sledeće?
Autobus je stigao na stanicu. Ljudmila je pokupila stvari i oprostila se od saputnice. Peron je bio bučan i prepun. Utrčala je u gradski prevoz i krenula kući.
Vozila se, zamišljajući iznenađenje koje će prirediti Vladi. Mislio je da će se vratiti sutra. Ali vratiće se danas. Možda će usput svratiti do prodavnice i kupiti neke namirnice. Dobro meso, malo mladog krompira. Skuvaće večeru i lepo postaviti sto.
Utrčala je u prodavnicu i kupila sve što joj treba:
— Da li se to sprema neka svečana večera?, nasmejala se prodavačica.
- To je za mog muža, čekao me dugo.
Torbe su bile teške. Jedva je stigla do ulaza. Dugo je tražila ključeve, preturala po svemu u torbi.
Konačno je otvorila vrata.
„Vlado, ja sam!“, viknula je. „Stigla sam!“
Tišina. Verovatno spava. Kasno je, skoro deset sati.
Ljudmila je stavila torbe na pod i skinula jaknu. Svetlo je bilo upaljeno u stanu. Čudno. Vlada nikada nije spavao sa upaljenim svetlom.
Otišla je do garderobera da okači jaknu i stala. Pored vrata su bile cipele. Ženske. Crne, sa potpeticama. Prelepe, lakovane.
„Vlado?“ pozvala je tiše.
Srce je počelo brže da joj kuca. Mora da su cipele Natašine. Možda je ćerka došla; ona ima ključeve. Ali ako je došla, zašto joj se nije javila?
Iz kuhinje se začuo tihi smeh. Ženski smeh.
Ljudmila se zamrzla. Definitivno to nije bila Nataša. Glas je bio nekako zavodljiv.
„Vlado, tako si smešan“, rekao je ženski glas.
„Ljudmila neće stići do sutra. Ne moramo da žurimo“, odgovorio je muž.
Ljudmila se naslonila na zid. Noge su joj se klimale. Šta se dešava? Ko je ova žena? O čemu pričaju?
„Šta ako se vrati ranije?“, upita žena kroz smeh.
„Neće se vratiti. Ona je uvek precizna. Ako kaže sutra ujutru, to znači sutra ujutru.“
Nasmejali su se. Ljudmila je zatvorila oči. Postalo joj je teško da diše.
Tiho je prošla hodnikom do kuhinje. Vrata su bila odškrinuta. Zavirila je unutra.
Vlada je sedeo za stolom u košulji. Kosa mu je bila raščupana, osmeh na licu. Nasuprot njemu sedela je mlada žena od oko trideset godina. Plava, lepa. Nosila je bademantil. Ljudmilin bademantil.
Na stolu su bile dve šolje kafe, kolač i slatkiši. Vlada je držao ženu za ruku.
„Lena, neverovatna si“, rekao je tiho.
„A tvoja žena? Rekao si da je voliš“, rekla je žena, koketno naginjući glavu.
— Volim. Ali ovo je drugačije. Sa tobom se osećam mlado.
Ljudmila se uhvatila za dovratak. Svet joj se okretao pred očima. Trideset dve godine braka. Trideset dve godine je verovala u njega, poverila mu se, brinula o njemu. A on...
„Vlado..“, šapnula je.
Naglo su se okrenuli. Vlada je prebledeo, usta su mu visila otvorena. Žena je skočila i popravila ogrtač.
„Ljudmila? Ti... ti si sutra...“ promrmljao je muž.
„Ko je ovo?“ Ljudmila je pokazala na plavušu.
— Ovo... ovo je Lena. Moja komšinica. Iz stana pedeset dva.
„Komšinica?“ Ljudmila je pogledala ženu u svom ogrtaču. „Šta radi komšinica u mom bademantilu?“
„Slušaj, bolje da idem“, Lena se povuče ka vratima. „Vlado, pozovi me kasnije.“
„Stani!“, viknula je Ljudmila. „Ne idi nikuda! Objasni mi šta se ovde dešava!“
Lena je stala. Njeno lice je izgledalo krivo, ali ne previše krivo.
„Samo smo... ćaskali“, rekla je. „Vlada mi je pomagao. Slavina mi se pokvarila.“
„Slavina?“ Ljudmila se histerično nasmejala. „Poravljala si slavinu u mom ogrtaču?“
„Ljudmila, smiri se“, ustade Viktor. „Ništa slično se nije desilo. Lena me je zamolila da joj pomognem, pa sam otišao kod nje. Onda me je ponudila kafom. Razgovarali smo...“
— Jeste li razgovarali? Jeste li se držali za ruke? U mom ogrtaču?
„Oprala sam odeću“, tiho je rekla Lena. „On mi je dao ogrtač da se ne bih prehladila.“
„Dao ti je moj ogrtač!“ Ljudmila nije mogla da se zaustavi. „U mom stanu! Za mojim stolom! Dok sam lečila bolesnu majku!“
Vlada se približio.
- Ljudmila, ne viči. Komšije će čuti.
„Komšije?“ Ljudmila je ustuknula. „Sad misliš na komšije? Da li si mislio na mene kad si radio... ovo...“
„Ništa se nije desilo!“ Vlada ju je zgrabio za ramena. „Kunem ti se, ništa!“
Ljudmila ga je pogledala u oči. U njima je bilo panike, straha. I laži. Posle toliko godina zajedno, naučila je da mu čita lice.
„Pusti me“, rekla je tiho.
- Ljudmila...
— Pusti!
Vlada ju je pustio, ruke su mu se tresle.
„Idem ja“, promrmlja Lena i pojuri ka vratima.
„Stani!“, viknu Ljudmila. „Prvo skini ogrtač!“
„Ljudmila, sačekaj malo.." Vlada je pokušao da stane između njih.
„Šta, je li te sad sramota?“ Ljudmila je gurnula muža. „Nije te bilo sramota kada si pio kafu sa njom u našem stanu!“
Lena je skinula ogrtač i bacila ga na stolicu. Ispod njega je nosila farmerke i majicu.
„Izvini“, rekla je i istrčala iz kuhinje.
Ulazna vrata su se zalupila.
Ljudmila je sela na stolicu i pokrila lice rukama. Nije bilo suza. Bila je praznina. Ogromna crna rupa tamo gde joj je nekada kucalo srce.
„Ljudmila, hajde da razgovaramo mirno“, Vlada je seo pored nje. „Sve ću ti objasniti.“
- Objasni.
„Lena me je zapravo zamolila da pomognem. Slavina joj je curila. Ušao sam i popravio je. Zahvalila mi se i ponudila mi kafu.“
— Ponudila ti je kafu u dva sata ujutru u tvom stanu?
— Ne u dva. Sve se dogodilo u devet uveče.
„A sada je jedan sat ujutru!“ Ljudmila je naglo podigla glavu. „Piješ kafu već četiri sata?“
Vlada je ćutao. Lice mu je bilo crveno i znojno.
„Slušaj, nisam glupa“, tiho reče Ljudmila. „Udata sam trideset dve godine. Mogu da prepoznam kada mi muž laže.“
— Ništa se nije desilo! Samo smo razgovarali! Usamljena je, nema s kim da razgovara!
— Ti bi trebao da razgovaraš sa mnom ne sa njom.
— Pričam o svakodnevnom životu sa tobom. O unuku, o tvojoj majci. A sa njom... sa njom pričam o životu.
Ljudmila je ustala. Grudi su joj gorele.
„O životu?“ ponovo je upitala. „Zar ja nisam život? Zar sam nameštaj?“
- To nije ono što sam rekao...
— Šta si rekao? Šta?! — Ljudmila je lupila pesnicom o sto. — Sedim kod kuće trideset godina! Zbog tebe! Zbog dece! Odrekla sam se posla, karijere, svega! A ti kažeš da nisam zabavna!
- Smiri se...
„Neću se smiriti!“ Koračala je po kuhinji kao životinja u kavezu. „Peglam ti košulje, perem ti čarape, kuvam ručak! A ti ćaskaš sa komšinicama o životu!“
- Jedna komšinica...
„Jedna? Samo jedna?“ Ljudmila je zastala. „Koliko ih je bilo pre nje?“
- Nikog nije bilo!
„Lažeš!“ Približila mu se. „Koliko puta si ostao do kasno na poslu? Koliko poslovnih putovanja? Konferencija? Sastanaka?“
- Bio je to posao!
— Posao? Kako je bilo danas na poslu?
Vlada je spustio glavu.
- Slušaj, volim te. Iskreno. Ti si mi najdragocenija stvar.
„Najdragocenija?“ Ljudmila se nasmeja. „Kao nešto staro? Kao što je stari nameštaj dragocen?“
- Nisam tako rekao...
— Kako da to kažem? Kako? — Suze su konačno potekle. — Dala sam ti ceo svoj život! Ceo svoj život! A šta je s tobom? Juriš sada za mlađim ženama?
- Ne jurim! Samo je Lena...
— Šta si uradio? Šta samo Lena... Samo si joj dao moj ogrtač, samo si je uzeo za ruku, samo si pričao sa njom...
Vlada je ćutao.
„Odgovori!“, viknu Ljudmila.
— Odrasli smo... Sve je bilo obostrano...
Znači želeo si to?!
- Ljudmila, nemoj...
— Moramo! Koliko godina se ovo dešava? Koliko dugo?
— Pola godine...
„Šest meseci!“ Ljudmila je sela na pod, tačno nasred kuhinje. „Šest meseci si me lagao! Ljubio si me za laku noć, govorio da me voliš! A onda si trčao kod nje!“
- Nisam trčao! Retko smo se viđali!
„Retko? Dakle, ipak ste se videli!“ Ljudmila je puzala prema vratima. „To je to! Gotovo je!“
— Gde ideš?
— Ne znam! Bilo gde! Samo ne ovde!
Ljudmila je ustala i izašla u hodnik. Vlada je potrčao za njom.
— Čekaj, ostani! Razgovaraćemo ujutru! Sveže pameti!
„Svežeg uma?“ Ljudmila je navlačila jaknu. „Sada ću morati da proživim ceo život svežeg uma!“
- Ne idi, molim te!
Okrenula se. Vlada je stajao tamo u šorcu i majici. Ćelav, sa stomakom. Izgledao je tako jadno.
„Znaš šta?“ rekla je. „Idi kod svoje Lene. Pričaj o životu.“
Ljudmila je zalupila vrata i potrčala uz stepenice. Nije išla liftom. Plašila se da će je Vlada stići.
Napolju je bilo hladno. Gde da ide? Ne može kod ćerke, već je kasno. Probudiće unuka. Mama je predaleko, poslednji autobus je već otišao.
Setila se Goce. Prijateljica živi u susednom kraju. Pozvala je.
„Šta se desilo?“ Goca je pitala pospanim glasom.
— Goco, mogu li doći kod tebe? Baš mi je potrebno.
- Naravno. Šta se desilo?
- Reći ću ti kasnije.
Vozila se autobusom i razmišljala. Trideset dve godine. Čitav moj život je prošao. I šta je ostalo? Praznina. I bol.
Goca je dočekala pospana i raščupana.
- Sedi, napraviću čaj. Reci mi.
Ljudmila je sve ispričala.
„Kopile“, rekla je kratko. „Svi muškarci su kopilad.“
- Ne znam šta da radim...
— O čemu tu ima da se razmišlja? Samo se razvedi i to je to.
- Ali mi smo zajedno toliko godina...
- Upravo zato misli da ne možeš sve da trpiš.
Nije spavala čitavu noć. Ležala je na tuđem krevetu i razmišljala. Sećala sam se svega. Kako su se upoznali, kako su se venčali. Kako je rodila decu i odgajila ih. Kako je Vlada uvek bio odsutan na poslu, dok je ona bila kod kuće.
Kada je počeo da se distancira? Primetila je to pre oko dve godine. Postao je hladniji, rasejaniji. Mislila je da je to jednostavno zbog njegovih godina. Muškarci imaju krize srednjih godina.
A on se jednostavno zaljubio.
Pozvala je ćerku ujutru.
- Mama, šta se desilo? Tata je zvao, tražio te je.
— Reci tati da sam kod tetke Goce.
— O čemu razmišljaš?
- Objasniću kasnije, ćerko.
Vlada je zvao ceo dan. Ljudmila se nije javljala. Uveče je sam došao kod Goce.
„Je li Ljudmila kod kuće?“ upitao ju je na vratima.
„Tu sam“, Ljudmila je izašla u hodnik. „Šta si hteo?“
— Da razgovaramo. Da vodimo normalan razgovor.
- Govori.
„Ljudmila, završio sam sa Lenom. To je to. Više se nećemo videti.“
- Da. Do sledeće Lene.
— Neće biti sledeće! Kunem se!
Ljudmila ga je pogledala. Lice mu je bilo umorno, košulja izgužvana. Verovatno je govorio iskreno. Sada je bio iskren.
„Vlado, baš sam razmišljala“, rekla je tiho. „Imam pedeset sedam godina. Možda bi trebalo da još malo poživim za sebe?“
— A što se tebe tiče?
— Pa, radiću negde. Videću svet. Razmišljaću o tome šta ja želim. A ne samo o tome šta ti želiš.
- Ljudmila, mi smo porodica...
„Porodica?“ Ona se nasmeja. „Porodica je kada se ljudi poštuju. Ne kada jedan živi za sebe, a drugi za njega.“
- Poštovaću te! Iskreno!
„Znaš šta, Vlado? Trebalo bi da živimo odvojeno neko vreme. Trebalo bi svako od nas da razmisli o svom životu.“
— Da li je ovo pauza?
„Ovo je pauza. Ako shvatiš da ti trebam baš ja, a ne domaćica i žena u jednoj osobi, dođi. Ako ne...“ Ljudmila je slegnula ramenima. „Onda nije bilo suđeno.“
Vlada je stajao ćutke. Zatim je klimnuo glavom.
- U redu. Ali boriću se za tebe.
- Da vidimo.
Otišao je. Goca je zagrlila Ljudmilu.
- Odlično urađeno. Uradio si pravu stvar.
- Strašno je, Goco.
- Naravno da je strašno. Ali bar je iskreno.
Ljudmila je sedela pored prozora. Napolju je padala kiša. Počinjao je novi život. U pedeset sedmoj godini. Bilo je čudno, naravno. Ali možda i nije bilo loše.
Sutra će ići da traži posao. Onda će otići da vidi mamu i da razgovaraju iskreno.
Videćemo onda. Možda će se Vlada zaista promeniti. Ili će možda shvatiti da mu je sasvim dobro bez nje.
Glavna stvar sada je da je živela za sebe, a ne samo za druge.
Kiša je udarala o staklo. Ljudmila se osmehnula. Prvi put za 24 sata, istinski se osmehnula.