Dana 7. novembra 1974. godine, nasilni zločin je razbio bezbrižni život onih koji su živeli u Donjoj Belgrejv ulici broj 46 u bogatom Londonskom kvartu.
Dve žene u luksuznoj gradskoj kući pretučene su olovnom cevi od strane misterioznog muškarca. Jedna je bila 29-godišnja dadilja Sandra Rivet, koja je preminula od zadobijenih povreda. A druga je bila njena poslodavka, Ledi Veronika, grofica od Lukana, koja je preživela napad i pobegla niz ulicu do najbližeg paba tražeći pomoć.
Veronika je verovala da je napadač bio njen otuđeni suprug, lord Lukan, sa kojim je bila u ogorčenoj borbi za starateljstvo nad njihovo troje dece.
Tvrdila je da se on skrivao u slabo osvetljenom podrumu kuhinje njihove kuće kada je napao njihovu dadilju, pogrešno verujući da je Sandra njegova žena i greškom je ubio. Prekinula ga je Veronika, koju je davio i pretukao više puta dok se nije srušila na pod. Ubedila ga je da je ne ubije, a kada je njen muž otišao u kupatilo da donese peškir za njene povrede, ona je iskoristila priliku da pobegne.
Prema britanskim novinama „Telegraf“, upala je u obližnji „Vodoinstalaterski centar“ „od glave do pete u krvi“, vičući: „Pomozite mi, pomozite mi, pomozite mi, upravo sam izbegla ubistvo. On je u kući. Ubio je moju dadilju“.
Policija je pozvana, ali kada su stigli na mesto događaja, pronašli su Sandrino telo u platnenoj torbi, ali Lukana nije bilo nigde.
Usledila je potera kojoj je policija pretraživala svuda od marina, napuštenih parkova do vrhova litica, ali sedmi grof od Lukana kao da je nestao u vazduhu, što je neke navelo da poveruju da mu je mreža moćnih prijatelja pomogla da pobegne iz Britanije — i od pravde.
Lukan je pravno proglašen mrtvim u odsustvu 1999. godine, iako je ostao predmet fascinacije za lovce na glave i teoretičare zavere dugih pet decenija. Viđenja grofa su prijavljena svuda, od plaža Indije do bivše nacističke kolonije u Paragvaju, pa čak i komune van Brizbejna.
Ali u godinama nakon ubistva i napada, Veronikin život i borba su zanemareni u potrazi za rešavanjem misterije čoveka optuženog da je pokušao da je ubije.
Raspad blistavog života lorda i ledi Lukana
Ričard Džon Bingam bio je sama definicija engleskog plavog roda, blagosloven raskalašnim šarmom, titulama i ogromnim nasledstvom.
Aristokrata obrazovan na Itonu bio je poznat po dve stvari: impresivnim brkovima i zapanjujućem bogatstvu, od kojih je ovo drugo koristio da se prepusti finijim stvarima u životu - Aston Martinovima sa mekim krovom, rasnim trkačkim konjima i luksuznim motornim čamcima.
Ako je Džon rođen sa srebrnom kašikom, onda je njegovo rano odraslo doba bilo plivanje u rekama zlata.
Nakon što je diplomirao na jednoj od najprestižnijih škola u Britaniji, budući grof je završio vojnu službu u Koldstrim gardi u Nemačkoj i dobio posao trgovačkog bankara.
„Ne bi znao kako da bude siromašan“, napisao je bivši detektiv Skotland Jarda Roj Ranson u svojoj knjizi „U potrazi za Lukanom: Konačna presuda“.
Džon je bio redovan gost londonskih žurki u svojim dvadesetim godinama, zaradivši nadimak „Srećni Lukan“ nakon što se kockanjem probio do Klermonta, kluba desničarskih aristokrata koji su pili i učestvovali u kladioničarskim večerama koje je organizovao milioner kladionica Džon Aspinal.
Njegova sklonost ka avanturi i uporna težnja ka plejboj načinu života jednom su ga doveli do razmatranja za ulogu Džejmsa Bonda.
Ali sa 29 godina, Džon se odrekao svojg momačkog života kada je upoznao 26-godišnju manekenku i bivšu studentkinju umetnosti Veroniku Dankan.
Ona je boravila kod sestre i zeta u njihovoj seoskoj kući kada je primetila tadašnjeg lorda Bingama, pristajući da se zabavlja sa njim uprkos njenim protivljenjima politici njegove porodice i kockarskim navikama.
Nakon kratkog udvaranja, koje je uključivalo večere i vožnje po selu, naizgled srećan i bezbrižan par je objavio veridbu 14. oktobra 1963. godine.
„Udati se za plemića bio je pravi uspeh“, kasnije je rekla Veronika.
Venčanje je bilo raskošno u crkvi Svetog Trojstva u Brompton Roudu, a prisustvovala je i princeza Alisa, unuka kraljice Viktorije.
Džonova porodica je mladencima poklonila veliku sumu novca, koja je brzo potrošena na namirenje njegovih dugova, kao i na kupovinu i renoviranje vile u najbogatijem londonskom predgrađu, Belgraviji.
Šest nedelja nakon venčanja, par je nasledio 4,3 miliona dolara (250.000 funti 1964. godine) i nove titule nakon što je Džonov otac umro, čineći ga novim lordom Lukanom, a njegovu suprugu, ledi Veroniku, groficom od Lukana.
Mladenci su se smestili u bračni život i dobili troje dece - Frensis, Džordža i Kamilu.
Ali iza bujne fasade njihove veličanstvene kuće u jednom od istaknutih londonskih poštanskih brojeva, stvari su brzo počele da se raspadaju.
Lukan je imao sklonost ka rizičnim opkladama, opsesija koja se brzo pretvorila u nekontrolisanu zavisnost od kockanja i nagomilavanje zapanjujućih dugova.
Do kraja 60-ih, novac koji je usmeravao u svoj hobi sa visokim ulozima je presušivao.
To je uznemirilo Veroniku: „Lukanov stav i tretman prema meni počeli su da se pogoršavaju, počeo je da me ignoriše, zapravo, tretira me kao da ne postojim. Ponižavao me je pred drugim ljudima...“, kasnije je rekla policiji u izjavi.
Život nije bio blagonaklon prema Ledi Lukan, koja nije delila muževljevu strast prema klađenju ili društvenom klubu koji je posećivao.
Bila je pod pritiskom da rodi sina i naslednika i verovala je da pati od postporođajne depresije nakon rođenja Džordža i Kamile — stanja koje je u to vreme bilo slabo shvaćeno.
„Mogla sam biti bolja majka, možda sam prečesto ostajala u krevetu“, rekla je Veronika u dokumentarcu ITV-a.
Lukanovo rešenje je bilo da je stavi na antipsihotičke lekove i širi glasine o pogoršanom mentalnom stanju svoje žene.
Njegovo ponašanje je eskaliralo i u fizičko nasilje, tvrdila je Veronika, sećajući se da ju je drogirao visokim dozama sredstva za spavanje kako bi mogao da izađe na kockanje.
Stvar je kulminirala neposredno pre Božića 1972. godine, kada je Džon pozvao lekare da procene Veroniku mentalno nesposobnom i odvedu je u bolnicu.
Ali kada nisu pronašli ništa loše kod nje, spakovao je kofere i preselio se u obližnji stan.
Da li je Lukanova opsesija dovela do ubistva?
Lukan je sada mogao slobodno da se kocka koliko god je želeo, ali porodica i prijatelji kažu da je nakon razvoda postao opsednut dobijanjem starateljstva nad svoje troje dece.
Preselio se u kuću sa pet spavaćih soba u susednoj ulici pod pretpostavkom da će biti dovoljno velika da stane njegova porodica i učinio je sve da vrati Franses, Džordža i Kamilu.
„Došao je u kuću i smešio se, a ja sam pomislila u sebi: 'Ima nešto u rukavu'“, rekla je Veronika za ITV.
Džon je počeo da prati kuću svoje žene i angažuje privatne istražitelje kako bi dokazao da je ona „nestabilna“ i da je „poludela“.
Zatim je podneo zahtev za sudski nalog da privremeno zadrži decu pod svojom brigom dok se ne održi ročište radi utvrđivanja starateljstva.
Na sudu je Lukan predstavio tajne snimke koje je napravio, na kojima vređa svoju ženu nakon što ju je izazvao na svađu.
Ali sudija, ser Stenli Ris — koji nije bio impresioniran Lukanovim karakterom — presudio je u Veroničinu korist nakon 11-dnevnog postupka u novembru 1973. godine.
Grofici je dodeljeno puno starateljstvo, dok je grof dobio dozvolu za pristup svojoj deci svakog drugog vikenda.
Sudska bitka ga je koštala dodatnih 20.000 funti, novac koji nije imao.
Kako se Lukan kockao više nego ranije pokušavajući da nadoknadi gubitke, nagomilao je oko 65.000 funti duga i tek nakon završetka slučaja postao je više zaokupljen porodicom.
Njegovo finansijsko zlostavljanje i praćenje su se pogoršali, prerastajući u sitno ponašanje koje se kretalo od snimljenih telefonskih razgovora, do kašnjenja u plaćanju mlekaru i agenciji za čuvanje dece, tako da je Veronika morala da nađe posao.
Dom u Belgraviji je uskoro postao mesto gde se stalno menjaju negovatelji, sve dok 29-godišnja Sandra Rivet nije stigla u kuću samo 10 nedelja pre ubistva.
U nekom trenutku, Lukan je postao radoznao u vezi sa dolascima i odlascima guvernante svoje dece.
„Tata me je pitao kada Sandra ima slobodne dane. Rekla sam da joj je slobodan dan četvrtak“, kasnije je rekla Lukanova ćerka Franses.
Ali u četvrtak, 7. novembra 1974. godine, Sandra je otkazala svoj nedeljni sastanak sa dečkom u korist večeri kod kuće.
Oko 21 čas, gledala je televiziju sa Veronikom i Franses i ponudila se da siđe dole da napravi šolju čaja.
Kada se Sandra nije vratila posle 20 minuta, Veronika je pretražila kuću da je pronađe, pre nego što je čula buku u podrumu.
Dok je stizala tamo, Veronika je rekla da je udarena četiri puta, a kada je vrisnula, glas u mraku joj je rekao da „ućuti“.
Kasnije je na policijskoj istrazi rekla da je bila užasnuta kada je prepoznala glas svog muža.
„Gurnuo mi je tri prsta u rukavici u grlo i počeli smo da se tučemo“, rekla je.
Veronika je odbila napadača, grizući mu prste i hvatajući ga za međunožje dok se oboje nisu srušili na pod.
Pokušala je da smiri muža kako je ne bi ubio i rekla je da je on na kraju priznao ubistvo Sandre.
„Požurio me je uz stepenice do moje spavaće sobe na drugom spratu. Zajedno smo pogledali moje povrede u ogledalu u kupatilu“, rekla je.
„Zatim sam legla na krevet u spavaćoj sobi dok se on vratio u kupatilo da uzme krpu da mi obriše lice.
Čula sam zvuk slavine i shvatila da neće moći dobro da čuje, pa sam iskoristila priliku da pobegnem.“
Moćni prijatelji osumnjičeni da su pomogli Lukanu da pobegne
Satima nakon Sandrinog ubistva, Lukan se pojavio u kući svojih prijatelja, Ijana i Suzan Maksvel-Skot, u Akfildu, oko sat vremena udaljenom.
Ijan je bio odsutan, ali je Suzan ustala iz kreveta da pusti svog starog prijatelja unutra.
Tvrdio je da je upravo došao iz kuće u Belgraviji i da je slučajno prolazio kada je kroz roletne video čoveka kako napada njegovu ženu.
Rekao je Suzan da je koristio svoj ključ da otvori ulazna vrata i utrčao da pomogne, samo da bi otkrio da je njegova dadilja mrtva, a njen napadač nestao.
Očigledno potresen iskušenjem, Lukan je potom pozvao majku i zamolio je da proveri kako su mu deca pre nego što je seo da ispriča svoju verziju događaja u dva pisma svom zetu, Bilu Šandu Kidu.
„Kada sam prekinuo tuču u Donjoj Belgrejv ulici i čovek je otišao, Veronika me je optužila da sam ga angažovao“, napisao je.
„Odveo sam je gore, poslao Franses u krevet i pokušao da je očistim. Malo je ležala, a kada sam bio u kupatilu, izašla sam iz kuće.
„Posredni dokazi protiv mene su jaki u tome što će V [Veronika] reći da je sve to moja zasluga. I ja ću malo lagati, ali brinem samo za decu.
„Ako možeš da se snađeš, želim da žive sa tobom.“
Tvrdio je da je njegova žena pokazala „svoju mržnju prema meni u prošlosti“ i da bi učinila „sve da me vidi optuženog“.
„Za Džordža i Frensis bi bilo previše da prođu kroz život znajući da je njihov otac stajao na optuženičkoj klupi za pokušaj ubistva“, napisao je.
„Kada budu dovoljno stari da razumeju, objasnite im san o paranoji i brinite se o njima.“
Zadovoljan svojim pismima, Lukan je poljubio Suzan u obraz i napustio Maksvel-Skotove u svom Ford Koršeru.
Nikada ga više nisu videli.
Automobil koji je vozio pronađen je natopljen krvlju i napušten ispred Njuhejvena.
Suzan je rekla policiji da veruje da će Lukan otići kod vlasti i srediti stvari.
Ali se sumnjalo da je znala više nego što je otkrila.
Drugi članovi takozvane „Klermonove grupe“ koji su se kockali sa Lukanom takođe su bili pod oblakom sumnje nakon njegovog nestanka.
Neki su verovali da su pomogli svom prijatelju da pobegne u druge delove sveta, u Afriku, Škotsku ili Novi Zeland.
„Od rane faze bilo je poznato da su prijatelji lorda Lukana angažovali privatne detektive da istraže prošlost i momke Sandre Rivet i da diskredituju dokaze ledi Lukan“, navodi se u policijskom izveštaju koji je Dejli mejl dobio decenijama kasnije.
„Takođe se veruje da su ovi prijatelji angažovali advokata da zastupa grofa.“
Istaknuti član grupe, ser Džejms Majkl Goldsmit, očigledno je seo na ručak sa još nekoliko ljudi dan nakon ubistva kako bi razgovarali o situaciji britanskog plemića.
U članku za britanski časopis „Private Eye“, navodi se da je tajkun bio među prijateljima koji nisu bili od pomoći u policijskoj istrazi.
Ali Goldsmit je tužio za klevetu, tvrdeći da je novinar tvrdio da je počinio krivično delo i da je delimično pobedio.
U junu 1975. godine sprovedena je istraga o Sandrinoj smrti, a porota je zaključila da ju je ubio Lukan.
Međutim, tokom narednih 50 godina širile su se divlje teorije o Lukanovoj sudbini.
„Mogao bi biti u ovoj zemlji, mogao bi biti bilo gde. Jednostavno ne znam“, tvrdio je gospodin Ranson, koji je radio na slučaju, tokom svoje istrage.
U jednom trenutku, pojavile su se glasine da živi u Melburnu, ali kada je policija otišla da poseti dotičnog čoveka, otkrili su britanskog poslanika po imenu Džon Stounhaus.
Ispostavilo se da je lažirao sopstvenu smrt kako bi mogao da započne novi život sa svojom ljubavnicom na drugom kraju sveta.
Druga teorija sugeriše da su sumnjivi podzemni finansijeri pomogli Lukanu da pobegne, ali su potom odlučili da nije vredan rizika, pa su ga ubili i sahranili u Švajcarskoj.
Bilo je bezbroj viđenja Lukana na Filipinima, Hong Kongu, Meksiku, Australiji i Južnoj Africi.
Folk muzičar u Goi pod nazivom „Džangli Beri“, konobar u San Francisku i iseljenik koji je živeo u zadnjem delu njegovog kombija sa kozom na Novom Zelandu bili su među onima koji su pogrešno pomešani sa nestalim lordom u očajničkoj potrazi za njim.
2020. godine, stariji britanski budista koji je živeo u komuni u Brizbejnu optužen je da je Lukan nakon što je stručnjak za prepoznavanje lica tvrdio da je tehnologija veštačke inteligencije pronašla podudaranje.
Policija je kasnije potvrdila da to nije on.
Veronika je, sa svoje strane, rekla da veruje da je njen muž izvršio samoubistvo ubrzo nakon ubistva Sandre.
„Nije bio tip Engleza koji se snalazi u inostranstvu“, rekla je za UK Telegraf 2012. godine.
„Voli Englesku, nije govorio strane jezike i više je voleo englesku hranu. To su ljudi koji brzo zarađuju. Tako je očigledno da je mrtav.“
Ali ono što je zaboravljeno u ludoj potrazi za Lukanom bila je žena koju je ubio, Sandra, i njegova supruga, Veronika.
Misteriozna smrt Veronike Lukan
Ledi Lukan je operisana zbog rana zadobijenih tokom napada u svom domu, dok su istražitelji tražili njenog muža svuda.
Ponovo joj je dodeljeno starateljstvo nad decom u posebnom sudskom postupku, ali su ih kasnije stavili na čuvanje njen brat i snaja nakon što je razvila zavisnost od antidepresiva.
„Mislim da je Kamila jednog dana rekla 'Ne mislim da će se tata vratiti'“, prisetila se Veronika.
„Mislim da sam samo rekla 'ne, ne mislim da će se vratiti'. Ali ništa više od toga... očigledno joj je nedostajao.“
Udovica grofica je preminula 2017. godine nakon što ju je policija pronašla na podu trpezarije njene kuće. Prijatelj je obavestio vlasti nakon što nije video Veroniku tokom njene redovne šetnje parkom.
Istraga o okolnostima njene smrti pokazala je da je umrla od koktela pića i lekova nakon što joj je dijagnostikovana Parkinsonova bolest.
Bila je otuđena od svoje dece tri decenije i ostavila je svoje bogatstvo skloništu za beskućnike.
Povodom njene smrti, Franses, Džordž i Kamila su opisali Lejdi Lukan kao inteligentnu i hrabru ženu.
„Iako je Veronika prekinula odnose sa porodicom 1980-ih i nastavila da odbija kontakt sa njima sve do smrti, svi je se sećaju sa ljubavlju i divljenjem“, navela je njena porodica u saopštenju.
„Imala je oštar um, a kada je to govorila, činila je to elokventno. Bila je hrabra, a ponekad i skandalozna, sa nestašnim smislom za humor.
„Bila je, u svoje vreme, lepa, a tokom celog života krhka i ranjiva, borila se sa mentalnim bolestima.“ Za nas, ona je bila i jeste nezaboravna.“
Što se tiče Sandre, njeno nasleđe živi kroz njenog sina Nila Berimana.
Imao je 40 godina kada je otkrio da ga je dadilja koju je ubio Lukan dala na usvajanje po rođenju.
Proveo je decenije tragajući za njenim ubicom i živi u nadi da će pravda biti zadovoljena.
„Moja misija je da održim sećanje na moju majku veoma živim i da tražim pravdu“, napisao je na veb stranici posvećenoj slučaju.
„Ona nije 'samo dadilja', ona je žrtva nasilnog zločina koji je postao sporedan jer je njen ubica bio lord, lord koji je bio zaštićen i koji je nestao u inostranstvu uz pomoć svojih bogatih i moćnih prijatelja, umesto da se suoči sa pravdom.“
Veronikin i Džonov sin, Džordž Bingam, sada je osmi grof od Lukana nakon što je uspeo u sudskoj bici da povrati titulu 2016. godine.
„Čuti da vam je otac rasista, snob, lice aristokratije 70-ih nije baš sličilo prilično šarmantnom, prilično divnom i ljubaznom čovek koga sam poznavao“, sećao se kasnijih godina. „Ipak, ljudi, ako rano napuste zabavu, postaju predmet spekulacija, zar ne?“
Da li mu je pomoglo to što je bio plave krvi i imao moćne prijatelje koji su ga sakrili ili je zbogsvojih dugova skončao od ruke mafije ostaje misterija.
A kako funkcioniše ruska mafija i s kojim se problemima susreću njeni članovi gledajte u novoj hit seriji "Sašina ekipa" samo na Kurir Televiziji - svakog radnog dana od 23.10h.
"Sašina ekipa", jedna od najboljih serija iz Rusije tog vremena, obavezno je "štivo" za sve one koji se žele upoznati s burnim razdobljem ruske istorije, poznatim kao "divlje devedesete". Serija donosi priču o četvorici prijatelja koji su zajedno odrasli i zajedno radili, ali koje neplanirano ubistvo odvodi na put kriminala, pretvarajući ih u bandu.