Ono što je despotica Angelina Branković bila, i ostala u svesti i sećanju naroda srpskog, nemerljivo je rečima. Majka, zaštitnica i predana molitvenica pred Gospodom, postala je prebodobna mati Angelina, velika zaštitnica našeg naroda, a posebno žena.
Despotica Angelina rođena je oko 1440. godine, na teritoriji Albanije, u plemićkoj porodici Đorđa Arijanita Komnina, i majke Marije, iz roda Musakija. Njen otac bio je gospodar na prostoru oko reke Škumbe, a centralni deo teritorije činio je grad Konjuh, u kome je despotica odrastala u velikoj porodici. Njena najstarija sestra, Andronika, udala se za čuvenog junaka Đurđa Kastriota – Skenderbega, a preko drugih sestara bila je povezana sa mnogim plemićkim porodicima poput Dukađina, Topija, Crnojevića. U roditeljskom domu stekla je odlično obrazovanje, a još u ranoj mladosti zavolela je i čitala dela hrišćanskih otaca, grčke drame i filozofska dela, što je u njoj probudilo samilost, saosećanje i želju da pomaže siromašnima i unesrećenima.
Udaja za despota Stefana Slepog
Za despoticu 1460. počinje život prepun borbi i iskušenja, jer se udala za slepog, prognanog i osiromašenog srpskog despota Stefana Brankovića, sina srpskog despota Đurađa Brankovića i despotice Irine. Bio je to brak sklopljen iz ljubavi, koji je trajao punih 16 godina, koje za supružnike i njihovo potomstvo nije bio ni malo lak. Iako su živeli skladno, i u braku dobili troje dece: sina Đorđa, potonjeg arhimandrita Maksima, despota Jovana, koga će Srpska Pravoslavna Crkva proslaviti kao svetog, i kćer Mariju, koja je udajom postala kneginja čuvene vizantije Paleolog, dugo godina, despot i despotica živeli su kao beskućnici, bez svog stvarnog doma, bez plemićkih počasti koje su im rođenjem pripadale, ali okrenuti Hristu i odgajanju potomstva i očuvanju tradicije u duhu Pravoslavlja.
Svojim skromnim prihodima pomagala ih je i sestra oslepljenog despota, Kantakuzina, odnosno grofica Katarina Celjska, ali ni ona nije mogla mnogo da učini, posebno nakon smrti sve troje dece i supruga Ulriha Celjskog jer su joj austrijski i nemački velikaši oteli sve posede koje je imala, ostavljajući je u bedi.
Zbog nepovoljne situacije u kojoj su se našli, despot Stefan i despotica Angelina, živeli su u skromnim uslovima najpre u Veneciji a zatim i u zamku Beograd u Furlaniji. Bile su to teške godine koje su blažili molitvom, i trudeći se da budu dobar primer skromnosti i vrlinskog života svojoj deci.
Despot Stefan odbio da promeni veru
A iskušenja su bila ogromna. Nakon što je Dubrovačka republika odbila da im pruži utočište i zaštitu, da ne bi narušili trgovačke odnose sa Turskom, čiji je despot bio ogorčeni neprijatelj, a posebno nakon što je oslepljeni despot u Veneciji odbio nepristojnu ponudu katoličkih biskupa da pređe u katoličanstvo i bude primer ostalim Srbima u rasejanju, morali su da pređu u Furlaniju, gde je grofica Katarina Celjska kupila je od goričkog grofa Leonarda zamak Belgrad, gde je porodica živela u strahovitoj bedi, ali, duboko podređena deci, molitvi i Pravoslavlju.
Bile su to strašne godine za despoticu Angelinu, koje su kulminirale bolešću a zatim i smrću despota Stefana. U koliko su strašnoj situaciji bili, govore pisma koja je despot, pritisnut bolešću i svestan da će umreti, a da neće uspeti da zaštiti porodicu, pisao Dubrovačkoj vlasteli, Veću umoljenih, čak i mletačkom duždu.
Despotica Angelina uvek verovala u dobrotu
I kada je bilo najteže, despotica nije prestajala da veruje, i da od svoje nemaštine daruje siromašne, i ostavlja priloge malobrojnim Pravoslavnim hramovima, verujući da se dobro vraća onome ko dobro čini. Svo dobro koje su nesrećni i od svih napušteni Brankovići činili, 1485. godine počelo je da im se vraća.
Austrijski car Fridrih Treći, prihvatio je molbe Stefanove sestre Mare, koja je bila uticajna sultanija na Turskom divanu, kao i molbe goričkog grofa Leonarda i rođaka dspotice Angeline, vizantijskog grofa Mateja Spandona, i primio je despoticu i njenu decu kao vazale. Bio je to neočekivani pomak u životima despotice i njene dece.
Ipak, to nije donelo velike promene u njihovom ponašanju. I dalje su ostali skromni, trudeći se da Srbima koji su im bili povereni pruže svu moguću pomoć i zaštitu, da pomažu crkve, manastire, škole i bolnice. Tako su živeli sve do odlaska u Srem, gde su nakon smrti despota Vuka Grgurevića, koga je narod nazivao Zmaj-Ognjenim Vukom, i preuzimanja vođstva nad Srbima, koji su se u Sremu naselili i nazvali svoju novu teritoriju – Rasciom, u znak sećanja na stari grad Ras, nekadašnju prestonicu Nemanjića.
Ugarski kralj, Matija Korvin je tada dostojanstvo sremskog despota dodelio Đorđu, a ovaj se zajedno sa majkom Angelinom i bratom uputio u Srem i smestio u Kupinovo.
Boraveći u Kupinovu, sremski despoti su se, između ostalog, posvetili i pravoslavlju. Darovali su manastire i podizali nove, u duhu nastavka nemanjićke tradicije, a o čemu svedoče sačuvane povelje. Despotica Angelina je sa sinovima neposredno po dolasku u Srem 1486. godine darovala manastir Hilandar, u novembru 1495. godine uputila je povelju manastiru Svetog Pavla, da bi četiri godine kasnije sa sinom Jovanom darovala i manastir Esfigmen. Sa sigurnošću možemo reći da je despotica Angelina podigla crkvu posvećenu Sretenju u Kupinovu.
Najpoznatija zadužbina sremskih Brankovića svakako je manastir Krušedol koji se prvenstveno vezuje za vladiku Maksima, ali je sasvim izvesno da je veliki doprinos načinila i despotica Angelina. Položaj Brankovića značajno je pogoršan posle smrti despota Jovana 1502. godine.
Ugarski kralj Vladislav Drugi je, prema pravilima, nakon smrti despota Jovana oduzeo posede Brankovićima koja su išla uz zvanje, i predao ih u ruke novog despota, hrvatskog plemića grofa Ivaniša Berislavića, koga sremski Srbi nikada nisu prihvatili, i kome su bili odani po vazalskoj dužnosti, ali ga nikada nisu poštovali niti su mu bili istinski odani, najpre zbog nasilnog braka sa udovicom despota Jovana, a kasnije i zbog otvorenog neprijateljstva prema Brankovićima i Pravoslavlju, jer je novi sremski despot bio katolik.
Ostavši bez poseda, arhiepiskop Maksim je sa majkom Angelinom napustio Srem i otišao vlaškom vojvodi Radulu. Angelina i Maksim su u Vlaškoj boravili do 1508. godine a potom su se vratili u Srem.
Kada se despotica Angelina zamonašila?
Despotica Angelina zamonašila se u manastiru Obeda, u blizini Obedske bare, pre 1509. godine. Održavala je bliske veze sa Rusijom i od moskovskog kneza 1509. godine tražila pomoć za izgradnju crkve posvećene Svetom Jovanu Zlatoustom.
Angelina je brinula i o rukopisnom nasleđu porodice Branković. O postojanju njene biblioteke svedoče sačuvane knjige koje se danas nalaze u Muzeju Srpske pravoslavne crkve kao i u Patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu.
Angelina Branković preminula je 30. jula 1520. godine u manastiru Krušedolu. Njene mošti su, zajedno sa moštima svetih Brankovića spaljene 1716. godine po turskom napadu na ovaj manastir, a očuvana je samo leva ruka majke Angeline.
Mošti despota Stefana Slepog 8 godina posle smrti i dalje su bile cele
Stefan Branković bio je sin despota Đurđa Brankovića i despine Jerine Branković i poslednji vladar iz dinastije Brankovića.
Njegov otac Đurađ Branković bio je unuk kneza Lazara, sin njegove ćerke Mare i Vuka Brankovića. Na presto Srbije došao je posle smrti Lazarevog sina Stefana Visokog. Ðurađ je imao šestoro dece iz dva braka i pred Turcima se 1441. sklonio u Dubrovnik. Te godine njegove sinove, polubraću Grgura i Stefana Brankovića, sultan Mehmed II je oslepeo usijanim gvožđem.
Samo tri godine kasnije, Ðurađ Branković je uz pomoć Mađara povratio zemlju Rašku i ušao u Smederevo. Kad je 1456. umro, nasledio ga je jedini sin koji nije bio slep, Lazar. On je brzo umro, i to bez naslednika, pa je na presto posle perioda nemira 1458. godine došao slepi Stefan Branković.
Ali već naredne godine Stefan Branković je prognan iz Srbije, najpre u Hrvatsku, gde je živela njegova sestra udata za tamošnjeg grofa, pa u Albaniju, gde je imao rođake i gde se 1460. godine oženio Angelinom, ćerkom jednog vlastelina i svastikom Skenderbega. Po njegovoj preporuci, 1465. kupio je na severu Albanije zamak i nazvao ga Beograd. U njemu je proveo više od deset godina. Živeo je u siromaštvu, podižući decu Ðorđa i Jovana, buduće srpske despote, i ćerku Maru. Umro je 1476. godine.
Osam godina posle smrti njegove mošti su bile još cele. Angelina ih je sa sinovima preko Beča i Budima prenela u Kupinovo i položila ih u tamošnju Crkvu Svetog Luke. Od tada seljene su Vlašku, pa vraćane u Srem, da bi ih 1716. Turci spalili zajedno sa moštima Angeline i njegovih sinova.
Pet godina kasnije u Krušedolu je nađeno samo desno stopalo Svetog Stefana Slepog i ono se i danas čuva tamo.
Stil / Čudo.rs / Monografija „Sveti Srbi“ dr Slobodana Mileusnića