Elizabet Eberhar, čuvena švajcarska književnica i naučnica ruskog porekla, kako je isticala, čak i da je imala milion prilika da promeni svoj život, apsoltino ništa ne bi dirala. Od prvog dana kada je ugledala ovaj svet njena sudbina je bila neobična, ali niko nije mogao ni da predpostavi da će ćerka ruskog sveštenika postati Arpakinja koje se i danas sa poštovanjem seća ceo Alžir.
Kako se odvijala sudbina jedne od najneverovatnijih ličnosti u istoriji?
Eberhartova je rođena 17. februara 1877. godine u Ženevi, Švajcarska. Otac Aleksandar Trofimovski je bio anarhist, tutor i bivši pravoslavni sveštenik koji je postao ateista. Sa druge strane, njena majka Natali Morde predstavlja je deo ruske aristokratije.
Pre nego što je uplovila u romansu Aleksandrom, udala se za 40 godina starijeg udovca Pavela di Medera i sa njim je dobila troje naslednica. Upravo on je unajmio Trofimovskog kao tutora za svoju decu Nikolu, Natali i Vladimira.
Međutim, varnice strasti pojavile su se između učitelja i ugledne majke troje dece. Oko 1871. godine, Natali je ostavila svog muža, odvela decu i udala se za Trofimovskog, koji je u isto vreme ostavio svoju ženu i decu.
Oni su napustili Rusiju, otišli u Tursku, a potom i u Italiju, pre nego što su se nastanili u Ženevi. Naredne, 1872. godine, Natali je rodila sina Augustina.
De Merder, koji je tada došao u Švajcarsku, u neuspelom pokušaju da se pomiri s Natali, prihvatio je sina kao svog i dozvolio da on nosi njegovo prezime, ali su Augustinova starija braća i sestre verovala da je Trofimovski ipak bio otac.
General De Merder je preminuo nekoliko meseci kasnije, i uprkos njihovom razdvajanju, testamentom je obezbedio da Natali prima redovan mesečni prihod od njegovog bogatstva.
Porodica je ostala u Švajcarskoj, a četiri godine kasnije rodila se Izabela, vanbračna ćerka sveštenika i aristokratkinje. Do tada je muž njene majke već umro. Međutim, Natali nije želela da javno objavi svoju aferu sa Trofimovskim, pa je zato registrovala ćerku pod njenim devojačkim prezimenom Ebernart.
Trofimovski je provodio mnogo vremena sa svojom ćerkom. Upravo joj je on otkrio učenja islama, nakon čega je devojčica odlučila da je ta religija poželjnija za nju. Izabel je dobila dobro kućno obrazovanje - njen otac je verovao da je bolje da sam odgaja ćerku, štiteći je od poroka i iskušenja „spoljašnjeg“ sveta.
Inače, u to vreme nisu svi studenti koledža mogli da se pohvale znanjem šest jezika, kao Izabel. Ali, zanimljivo je da ona nikada nije govorila o samom Trofimovskom kao roditelju. Za nju je on bio više mentor nego otac.
Tečno je govorila francuski, ruski, nemački i italijanski jezik, a učila je i latinski, grčki i klasičan arapski. Studirala je filozofiju, metafiziku, hemiju, istoriju i geografiju, iako je bila najstrastvenija za književnost, čitajući radove brojnih autora, uključujući Pjera Lotija, Žana Žaka Rusoa, Lava Tolstoja, Voltera i Emila Zolu još dok je bila tinejdžer, a takođe je bila i obožavalac pesnika Semjona Nadsona i Šarla Bodlera.
Nakon smrti roditelja, Izabela je shvatila da je ostala bez ičega. Nije imala ni dinara, a status vanbračne ćerke nije joj otvarao nikakve perspektive. A onda je Izabel odlučila da radikalno promeni svoj život. Napustila je Ženevu, gde je provela detinjstvo, i otišla u Alžir. Zahvaljujući ocu, Izabel je savršeno govorila arapski i stoga je brzo pronašla razumevanje sa lokalnim stanovništvom.
Kako je dospela u Alžir?
Negde pre 1894. godine, Eberhartova je počela da se dopisuje sa Eženom Letorom, francuskim oficirom koji je bio smešten u Sahari i koji je postavio novinski oglas za nju. Eberhartova ga je pitala za svaki detalj koji joj je on mogao dati o životu u Sahari, informišući ga pritom o svojim snovima o bekstvu iz Ženeve zajedno sa svojim omiljenim bratom Augustinom. Letor je ohrabrivao ovo dvoje da se presele u Bon (danas Anaba), Alžir, gde bi im on mogao pomoći u započinjanju novog života.
U nizu okolnosti koje su ostale nejasne zbog raznih finansijskih dugova i veza sa ruskim revolucionarnim grupama sa kojima je bio povezan, Augustin je pobegao iz Ženeve 1894. godine. Eberhartova mu je u tome verovatno pomogla u početku, ali ubrzo nije bila u mogućnosti da prati gde se on nalazi, uprkos stalnim traganjima. Novembra 1894. godine, Augustin je nju pismom obavestio da se pridružio francuskoj Legiji stranaca i da mu je dodeljen Alžir. Iako je u početku bila besna na Augustinovu odluku, bes Eberhartove nije dugo trajao, pa ga je zamolila da joj pošalje detaljan izveštaj o svemu onome što je video u severnoj Africi.
Tokom 1895. godine, ona je objavljivala kratke priče u časopisu Novi moderni magazin (La Nouvelle Revue Moderne) pod pseudonimom Nikolas Podolinski; njeno prvo delo, Infernalija (Infernalia), govori o fizičkoj privlačnosti studenata medicine prema mrtvoj ženi. Kasnije te godine objavila je Viziju Magreba (Vision du Moghreb), priču o severnoafričkom verskom životu.
Eberhartova je imala „izvanredan uvid i znanje” o Severnoj Africi za nekoga ko je upoznat sa regionom samo putem korespondencije, a njeno pisanje imalo je jaku antikolonijalnu tematiku. Luj David, alžirsko-francuski fotograf, koji je u Švajcarsku otputova zaintrigiran njenim radom, upoznao se s njom, a nakon što je čuo za njenu želju da se preseli u Alžir, ponudio se da joj pomogne da je smesti u Bon. Te 1895. godine, on je fotografisao Eberhartovu u mornarskoj uniformi, koja je tokom narednih godina bila uveliko povezivana sa njom.
Eberhartova se tokom maja 1897. godine preselila u Bon zajedno sa svojom majkom. Počele su da izbegavaju francuske stanovnike te zemlje, iznajmivši kuću u arapskom stilu daleko od evropske četvrti. Ona se u tom periodu posvetila nastavku učenja arapskog jezika i za par meseci je isti tečno govorila.
Izabel postaje Mahmud
Ali ovde bi vam se moglo postaviti sasvim logično pitanje: kako bi se evropska devojka mogla osećati bezbedno sama u nepoznatoj muslimanskoj zemlji? Odgovor je veoma jednostavan – Izabel se „pretvorila“ u muškarca.
Još u ranim godinama počela je da nosi mušku odeću, uživajući u slobodi, a njen otac, koji nije bio konformista, nije je obeshrabrivao.
Eberhartova, svesna da muslimanka ne sme da izlazi napolju sama i bez vela, oblačila se u muškarca, nosivši burnus i turban. Ona i njena majka prešle su potom u islam. Mekvort piše da je Eberhartova bila prirodni mistik, a činilo se da je njen prelazak u islam bio uglavnom iz praktičnih razloga, jer joj je to dalo veće priznanje među Arapima.
Lako je prihvatila islam, jer ju je otac posmatrao kao fatalistu, a islam je dao značenje njenom fatalizmu. Ona je prihvatila islamski koncept da je sve predodređeno i Božja volja.
Iako se Eberhartova u velikoj meri posvetila muslimanskom načinu života, često je uzimala marihuanu i alkohol i imala mnogo ljubavnika.
Inače, da bi zaradila novac za kartu do Alžira, devojka je radila kao mornar na palubi broda. Naravno, nikome od posade nije palo na pamet da snalažljivi mladić zapravo uopšte nije muškarac.
Kada se našla u Africi, Izabel je uzela muško ime Si Mahmud Esadi. Trudila se da što više prodre u lokalnu kulturu kako bi postala prava „Arapkinja“. Dopala joj se lokalno stanovništvo u Alžiru, ali je moral raskalašnih francuskih doseljenika šokirao devojku. Njeno negodovanje je dostiglo takvu granicu da je počela da piše optužujuće članke i beleške za novine usmerene protiv francuskih vlasti.
Smrt majke je veoma pogodila
Izabelina majka, koja je patila od srčanih problema, umrla je u novembru 1897. godine i bila je sahranjena pod imenom Fatma Manubija. Eberhartova je u tom periodu bila pogođena i tužna. Trofimovski, koji je bio pozvan kada se zdravstveno stanje njene partnerke pogoršalo, stigao je u Alžir ali tek nakon njene smrti i nije pokazivao nikakve simpatije prema Eberhartovoj. Kada mu je ona rekla da očajnički želi da umre i vrati se majci, on je mirno odgovorio i ponudio joj svoj revolver, koji je ona odbila.
Eberhartova je nepromišljeno trošila novac u Alžiru, tako da je ubrzo iscrpela sredstva koja joj je majka ostavila.
Augustin, izbačen iz Legije stranaca zbog lošeg zdravlja, vratio se u Ženevu zajedno sa Eberhartovom tokom 1899. godine. Po povratku su pronašli Trofimovskog u lošem zdravstvenom stanju, koji je bolovao od raka grla i koji je bio pogođen gubitkom Izabeline majke i svog sina Vladimira, koji je godinu dana pre toga počinio samoubistvo.
Eberhartova se brinula o ocu, približavajući se polako njemu. U tom periodu je takođe započela vezu, a potom se verila za Rehid-bega, jermenskog diplomatu sa kojim je bila prijateljica i verovatno ljubavnica još kada je imala sedamnaest godina. Iako je Trofimovski blagosiljao ovu veridbu, veza se uskoro završila.Istoričar Lesli Blanč raspad ove veze pripisuje tome što je Rehidu bio dodeljen Stokholm, pa je morao da otputuje tamo. Trofimovski je umro maja naredne godine, a Izabela je pokušala da proda vilu, iako je legitimna žena Trofimovskog protivila izvršenju volje.
Nakon nekoliko nedelja pravnih sporova, Eberhartova je založila imovinu i vratila se u Afriku prvim slobodnim brodom. Nakon smrti ova roditelja, smatrala je sebe slobodnom od ljudskih vezanosti i mogla je da živi kao vagabundo. Počela je da nosi isključivo mušku odeću i razvila mušku ličnost, govoreći i pišući kao muškarac. Eberhartova se ponašala kao Arapin, osporavajući rodne i rasne norme. Upitana zašto se oblači kao arapski muškarac, ona bi neprestano odgovarala: „Nemoguće mi je da radim drugačije”.
Izgnanstvo i povratak
Ponašanje Eberhartove učinilo ju je izopštenom od francuskih doseljenika i kolonijalne uprave, koji su je pomno posmatrali. Ne videći razlog zašto bi žena izabrala društvo osiromašenih Arapa pre nego svoje kolege Evropljane, oni su konačno došli do zaključka da bi ona mogla biti neki engleski agent, koji je poslat da izazove ljutnju prema Francuzima.
Nije teško pretpostaviti da je ubrzo baš taj „Mahmud“ proteran iz zemlje. Izabel se mogla vratiti u Alžir samo na jedan način – udajom za Alžirca. To je i učinila, udavši se za narednika Slimana Anija. Od sada nije mogla da sakrije svoj pravi ženski izgled.
Izabel nije odustala od svojih interesa – nastavila je da se bori protiv Francuza koji su ugnjetavali Alžirce. Neko vreme je radila kao ratni dopisnik, stičući autoritet među lokalnim stanovništvom.
„To je bio neizbežan niz događaja koji me je doveo do ovog trenutka, nisam ja bila ta koja je to izazvala“, napisala je Izabel.
Smrt u 27. godini
Nažalost, priča Izabel Eberhard završila se tragično. Godine 1904. dogodila se poplava u Ain Sefru, gradu u kojem je boravila. Bujica vode i blata progutala je kuću. Njen muž je čudom preživeo, ali 27-godišnja neverovatna žena nije mogla biti spasena.
Sahranjena je po islamskim obredima, a Izabelina dela su objavljena u nekoliko zbirki naon njene smrti.
Za nju, ćerku podanika Ruskog carstva, koja je dugi niz godina živela u Švajcarskoj, Alžir je postao istinski dom. Čak i danas, u nekim gradovima ove zemlje postoje ulice nazvane po Izabel Eberhard, ženi koja je zaista uspela da postane prava „Arapkinja“.