Iako je bio islamske veroispovesti, legendarni pevač Džej Ramadanovski nikada nije krio koliko mu je značila Sveta Petka. Redovno je posećivao kapelu na Kalemegdanu, palio sveće i tražio utehu i snagu u njenom prisustvu. Njegova duhovnost nije imala granica – bio je čovek vere, ali još više čovek ljubavi, dobrote i poštovanja.
Anegdota sa patrijarhom Pavlom: „Ćale, jel mogu da ti ljubim ruku?“
Jedna od najšarmantnijih i najpoznatijih priča iz njegovog života vezana je za susret sa patrijarhom Pavlom. Džej se tada vozio taksijem kroz centar Beograda, kada je ugledao patrijarha ispred Saborne crkve. Zamolio je taksistu da stane, istrčao iz kola i prišao mu sa rečima koje su postale legendarne:
– Ćale, jel mogu da ti ljubim ruku?
Patrijarh mu je ruku zaista pružio. To je bio Džej – neposredan, srdačan i duboko iskren.
Veru nije menjao, ali je srce otvorio za sve
Iako je prihvatio običaj obeležavanja Svete Petke koji je preuzeo od bivše supruge Nade, Džej nikada nije promenio veru. Njegova ćerka Marija javno se oglasila kako bi razjasnila brojne spekulacije u medijima:
"Moj otac, Džej Ramadanovski, bio je islamske veroispovesti. Iako je poštovao Svetu Petku i obeležavao njen dan, nikada nije promenio veru. On je za sebe govorio da Bog za njega ima jedno lice."
Kapela Svete Petke bila je za Džeja posebno mesto – mesto molitve, zahvalnosti i unutrašnjeg mira. Sveštenici i vernici koji su ga viđali kažu da je često dolazio, palio sveće, uzimao svetu vodicu i pomagao crkvi novčano, bez ikakve pompe. Jedna starija gospođa, koja godinama pomaže u crkvi, ispričala je:
„Pokojni Džej dolazio je i van praznika. Bio je tih, skroman, ostavljao novac kod ikona. Osećala se toplina oko njega.“
Sveštenik koji ga je viđao u crkvi rekao je:
„Ako je istina da je kupovao hranu siromašnoj deci i pomagao anonimno – to je prava slika hrišćanskog duha. Živeo je kako treba, bez obzira na etiketu vere.“
Džej i prijateljstvo za ceo život sa Ackom Nezirovićem
Jedan od najbližih ljudi Džeju bio je muzičar Acko Nezirović. Njihovo prijateljstvo trajalo je preko tri decenije, a Acko se s velikom emocijom seća poslednjih dana:
„Bio je radostan, pričao kako jedva čeka da se korona završi. Bio je pun života, duhovit, darežljiv... Uvek je plaćao ceh, delio sve što ima. Pare su mu bile papir, ništa više.“
Džejeva ćerka Marija nasledila je njegovu muzičku darovitost. Acko ističe da je Džej bio ponosan na nju i da je verovao da je pred njom ozbiljna muzička karijera. Pratio ju je na nastupima i rado govorio kako je njegova prava naslednica.
Život velikog umetnika bez materijalnog nasledstva
Iako je imao ogromnu muzičku karijeru, Džej je retko razmišljao o novcu. Stan na Dorćolu bio je sve što je ostalo iza njega. Acko se priseća kako je Džej nekada čuvao desetine hiljada maraka u banci, ali bi ih brzo trošio i delio:
„Govorio je: ‘Zaradio sam da bih trošio. Neću ništa da nosim sa sobom.’“
Uprkos tome što je slavio Svetu Petku i odlazio u crkvu, Džej je želeo da bude sahranjen po islamskim običajima. Govorio je:
„Neka me Hodža okupa. Neka svira tamburica. Popijte rakiju za moju dušu.“
I zaista, 2020. godine Džej Ramadanovski sahranjen je po islamskim običajima, a narod ga je ispratio uz pesmu, suze i ogromno poštovanje.
Džej Ramadanovski bio je više od pevača. Bio je most među verama, simbol Beograda, duša naroda i čovek koji je voleo svim srcem. Bez obzira na veroispovest, on je pokazao da je vera – u ljubav, u ljude i u Boga – univerzalna.