Dok se Elizabeta II spremala za krunisanje, njeni rođaci su bili skriveni u psihijatrijskoj bolnici. Prepoznali su kraljicu na televiziji i poklonili se na odeljenju. Ali sama kraljica i njena porodica ih nikada nisu posetili.
Drugog juna 1953. godine, dok je svet pratio krunisanje mlade Elizabete II, samo 30 kilometara od Londona, na odeljenju državne psihijatrijske bolnice Rojal Erlsvud, dve nesrećne žene su živele više od 10 godina. I njihov svet je skoro celog života bio ograničen na zidove bolnice. Ove žene su bile Nerisa i Ketrin Bouz-Lajon, rođake nove kraljice.
Nerisin i Katarinin otac, Džon Herbert Bouz-Lajon, bio je brat ledi Elizabet Bouz-Lajon, žene poznate kao kraljica majka. Dakle, devojčice su bile prave, direktne rođake Elizabete II i njene sestre princeze Margaret.
Nerisa je rođena 1919. godine, Katarina 1926. godine. Rođene su u porodici sa besprekornim pedigreom, predviđali su im se balovi, prijemi i dobitne utakmice. Ali sudbina je odredila drugačije. Obe sestre su rođene sa teškim razvojnim smetnjama. Terminologijom tog vremena, dijagnostikovana im je „imbecilnost“ – njihov mentalni razvoj je zauvek zamrznut na nivou deteta od tri ili četiri godine. Nikada nisu naučile da jasno govore.
U to vreme, posebno u visokom društvu, takva dijagnoza nije bila samo nesreća. Bila je to smrtna presuda. Mrlja na ugledu cele porodice, koja je po svaku cenu morala biti sakrivena od radoznalih očiju. I rešenje je pronađeno.
5 rođaka su smestili u istu bolnicu istog dana
Godine 1941, na vrhuncu rata i dok je pažnja društva bila usmerena na druge stvari, 22-godišnja Nerisa i 15-godišnja Ketrin su primljene u Kraljevski azil Erlsvud za „mentalno deformisane“. To je velika državna institucija koja datira još iz viktorijanskog doba.
I znate šta je najneverovatnije? Istog dana, još tri njihove rođake po majci, Idonea, Etelreda i Rouzmeri Fejn, dovedene su u istu bolnicu sa sličnim zdravstvenim problemima. Pet devojčica iz iste aristokratske porodice završava u državnoj ustanovi istog dana. Ovo ne deluje kao slučajnost, zar ne?
Šta je ovo bilo? Pokušaj da im se pruži briga koju porodica nije mogla da pruži? Ili hladan proračun - da se „nezgodni“ rođaci sklone iz vida, kako se ne bi pokvarila besprekorna slika porodice, koja se brzo penje na britanski presto.
Skandal u knjizi britanskog plemstva
Godine su prolazile. Sestre Bouz-Lajon su praktično nestale iz svih misli. Bile su zaboravljene. Ali najciničniji deo je tek trebalo da usledi.
Postoji takav priručnik - „Berkovo plemstvo“. To je najmerodavniji priručnik o genealogiji celog britanskog plemstva. Tu je gotovo nemoguće napraviti grešku. I tako, u izdanju iz 1963. godine, crno na belo je napisano da je Nerisa Bouz-Lajon umrla 1940. godine, a Katarina - 1961. godine. To je to, pitanje je zatvoreno. Porodica ih je zvanično „sahranila“ na papiru. Ali!
Godine 1987, pedantni novinari su otkrili da sestre uopšte nisu umrle. Preciznije, Nerisa je umrla samo godinu dana ranije, 1986. godine, u 66. godini (ne 1940. godine), a Ketrin je bila živa i zdrava (koliko je to bilo moguće u njenom stanju) i još uvek je živela u Erlsvudu. Ketrin Bouz-Lajon je nadživela svoju sestru skoro 30 godina i umrla 2014. godine u 87. godini, nikada ne napustivši bolnicu.
Izbio je ogroman skandal. Kako se ovo moglo dogoditi? Porodica, koju je zastupao njihov nećak lord Klinton, izdala je saopštenje. Rekli su da je njihova majka, Fenela, bila „veoma rasejana osoba“ i da je jednostavno napravila grešku prilikom popunjavanja prijave za Berkovo plemstvo.
Iskreno, teško je poverovati. „Slučajno“ davanje tačnih (iako izmišljenih) datuma smrti za dve žive osobe? To više liči na namerni potez, želju da se stavi smela tačka na ovu neprijatnu priču.
Sahrana bez porodice i neprijatna tišina
Otkrića u štampi otkrila su još mračnije detalje. Ispostavilo se da kada je Nerisa umrla 1986. godine, niko od članova porodice nije prisustvovao njenoj sahrani. Samo bolničko osoblje. Sahranjena je na lokalnom groblju, obeleženom samo plastičnom pločom sa inventarskim brojem.
Tek nakon što su novinari podigli galamu, rođaci su počeli da se okupljaju i podižu skroman kameni spomenik.
Plastična ploča na Nerisinom grobu
I ima još toga. Godine 2011, na britanskoj televiziji emitovan je dokumentarac pod nazivom „Kraljičine skrivene rođake“. Medicinske sestre koje su decenijama brinule o sestrama svedočile su pred kamerama da ih tokom sveg tog vremena nijedan od njihovih poznatih rođaka nije posetio. Nikakvih rođendanskih čestitki, nikakvih božićnih poklona. Ništa.
Kad god bi se na televiziji prikazivao snimak kraljice majke ili Elizabete II, rekle su medicinske sestre, sestre bi ustale i poklonile se. Prepoznale bi svoju porodicu, koju su možda videle samo na ekranu.
Naravno, aristokratija je odmah sve demantovala. Nećaka sestara, ledi Elizabet Šejkerli, rekla je da je sve to laž, da su pokloni poslati, a ne posećeni, jer su posete stranaca navodno uplašile sestre. Bakingemska palata je potpuno demantovala skandal, hladno izjavljujući da je „to stvar porodice Bouz-Lajon“.
Kome verovati? Medicinskim sestrama koje su bile tamo svaki dan? Ili aristokratama koje su očajnički spasavale svoj ugled? Grob sa plastičnom pločom i brojem je veoma indikativna činjenica.
Odakle ti problemi u genetici?
Ovde priča dobija zanimljiv obrt. U početku su svi mislili da je problem u genima Bouz-Lajon, što je značilo da bi, teoretski, mogao da utiče i na Vindzorove. Ali genetičari, nakon što su proučili porodičnu istoriju, došli su do drugačijeg zaključka.
Sećate se one tri rođake koje su poslate u bolnicu istog dana kada i Nerisa i Katarina? Bile su sa majčine strane, Fenela, rođena Hepbern-Stjuart-Forbs-Trevisis. Ispostavilo se da se upravo u ovoj porodici, a ne kod Bouz-Lajonovih, pojavio retki genetski poremećaj povezan sa X hromozomom. Verovalo se da uzrokuje smrt kod muških fetusa i teške invaliditete kod devojčica.