U svetskoj istoriji malo je ličnosti čiji je lik toliko pažljivo „ulepšan“ i kanonizovan kao lik Mohandasa Karamčanda Gandija.
„Mahatma“, „velika duša“, otac nacije, apostol nenasilja – ove titule stvorile su oko njega oreol gotovo božanske nepogrešivosti. Međutim, iza fasade sveopraštajućeg mudraca krila se mnogo složenija i despotskija ličnost, a prve koje su osetile njegovu težinu bili su mu najbliži – supruga i deca. Brak sa Kasturba Makandži Kapadijom, sklopljen kada su oboje imali po trinaest godina, bio je za nju arena za šezdesetdvogodišnje potiskivanje. Gandi, opsednut idejom totalne kontrole i moralnog „čišćenja“, pretvorio je porodični život u poligon za svoje asketske eksperimente, ne vodeći računa o osećanjima i željama supruge. U svojoj autobiografiji „Moj život“ sa naizgled razornom iskrenošću priznao je svoje „užasno“ ponašanje prema supruzi u mladosti, izlive ljubomore i pokušaje da uspostavi potpunu kontrolu nad njom, diktirajući gde sme da ide i sa kim sme da se viđa.
Suprugu kažnjavao na bizaran način
Ali to je bio samo početak. Prava drama se odvijala kada je Gandi krenuo putem „svetosti“. Od Kasturbe, koja je odrasla u tradicionalnoj indijskoj porodici, zahtevao je potpuno i bezuslovno pokoravanje njegovim novim, često radikalnim idejama. Poznat je slučaj kada ju je naterao, kao ženu iz visoke kaste, da čisti toalet namenjen „neprikosnovenima“ („untouchables“), što je po standardima tog vremena bila nezamislivo ponižavanje. Njeno odbijanje izazvalo je njegov bes. Pa je terao da liže pločice u kupatilu kako bi je kaznio. Nakon odbijanje i takve grozne naredbe, uhvatio je za ruku i vukao je ka kapiji, sa namerom da je izbaci iz kuće. Samo suze i molbe Kasturbe, koja mu je rekla da nema gde da ide, zaustavile ga. Kasnije je ovaj događaj opisao kao jedan od svojih sramnih postupaka, ali sam taj čin mnogo govori. On nije ubeđivao, već je lomio, zahtevajući ne svesno prihvatanje ideja, već robovsko pokoravanje. Njegova asketika bila je egoistična: nije birao samo sopstveni put odricanja, već je i svoju porodicu vukao za sobom, ne pitajući ih za saglasnost.
Tragičan odnos prema deci imao je Mahatma Gandi
Posebno tragičan bio je njegov odnos prema deci, naročito prema starijem sinu Harilalu. Dečak je sanjao da se obrazuje kao pravnik u Engleskoj i krene očevim stopama. Međutim, Gandi, razočaran zapadnim sistemom obrazovanja, strogo mu je zabranio to. Verovao je da pravo znanje nije u diplomama, već u služenju društvu po njegovim, Gandijevim, pravilima. Istovremeno je pomogao da se školuju dva njegova nećaka i sin prijatelja, što je Harilal doživeo kao monstruozno izdaju. Odbijanje je slomilo život mladog čoveka. Postao je večiti buntovnik, pokušavajući svim silama da izađe iz senke velikog oca.Pio je, upuštao se u sumnjive finansijske afere, prihvatio islam i uzeo ime Abdula Gandi, a zatim se ponovo vratio hinduizmu.
U javnosti je optuživao oca za licemerje i okrutnost. Cela njegova životna priča pretvorila se u očajnički krik za pomoći i priznanjem, koji otac, zauzet spasavanjem čovečanstva, nikada nije čuo. Kada je Kasturba umrla od upale pluća 1944. godine, Harilal je došao da je poseti pijan i bio je izbačen. Umro je od tuberkuloze i alkoholizma u bedi, samo nekoliko meseci nakon što je otac ubijen 1948. godine.
Gandi, koji je propovedao ljubav prema svemu živom, nije bio sposoban da pruži tu ljubav sopstvenom sinu, videći u njegovoj težnji za normalnim ljudskim životom samo izdaju ideala. Njegov dom nije bio mirna luka, već laboratorija gde su ukućani bili eksperimentalni kunići u njegovom grandioznom projektu preuređenja sveta.
Eksperimenti sa čednošću: svetost na ivici iskušenja
Jedan od najspornijih i najšokantnijih aspekata Gandijevog života bili su njegovi takozvani „eksperimenti sa brahmacharijom“. Brahmacharija, ili zavet čednosti, koji je uzeo sa 36 godina, za njega nije bila samo apstinencija, već kamen temeljac njegove duhovne snage. Verovao je da je semena tečnost izvor životne energije i da njeno očuvanje daje čoveku neverovatnu fizičku i duhovnu moć. Ova ideja, koja ima korene u nekim hinduističkim učenjima, dovela je do krajnosti. Gandi je odlučio da nije dovoljno samo izbegavati seksualne odnose. Prava brahmacharija, po njegovom mišljenju, bila je sposobnost da se bude u samom centru iskušenja i da mu se ne podleže. Da bi testirao svoju istrajnost, počeo je da praktikuje spavanje sa golim mladim ženama.
U krevet je odveo sestričinu, ali zbog eksperimenta
Među njegovim „partnerkama“ u ovim eksperimentima bile su njegova sestričina Manu Gandi, kojoj je tada bilo svega 17-18 godina, i Abha Gandi, supruga njegovog sestrića. Te devojke je nazivao svojim „hodajućim štapovima“, pratile su ga svuda, brinule o njemu i postale nevoljni učesnici njegovih noćnih testova. Gandi je tvrdio da su ova ponašanja potpuno čista i lišena bilo kakve seksualne pozadine. Za njega je to bio konačni ispit za titulu pravog brahmacharije, dokaz samome sebi i svetu da je potpuno pobedio telesne porive. Spavao je s njima u istom krevetu, tvrdeći da ako mu se ne pojavi ni najmanja telesna misao, njegova duhovna snaga je dostigla vrhunac. Ove prakse otvoreno je komentarisao u pismima i razgovorima, nazivajući ih „jagjom“ ili vatrenim žrtvovanjem, gde je spaljivao poslednje ostatke svoje seksualnosti.
Međutim, za okolinu, uključujući njegove najbliže sledbenike, ovi „eksperimenti“ delovali su skandalozno. Njegov verni sledbenik Sardar Patel direktno mu je rekao da je to „adharma“ — nepravedan put koji baca senku na celo njihovo pokretanje. Drugi su ga molili da prestane, bojeći se da će time diskreditovati Gandija pred milionima Indijaca. Čak je i Džavaharlal Neru, njegov politički naslednik, smatrao ove prakse „nenormalnim i neprirodnim“. Ali Gandi nije popuštao. Smatrao je kritičare ljudima sa „prljavim mislima“, nesposobnim da shvate čistoću njegovih motiva. Nije video ništa problematično u svojim postupcima, iskreno verujući da testira svoju svetost.
Savremenom čoveku teško je ove postupke oceniti drugačije nego kao oblik psihološkog i emotivnog zlostavljanja. Mlade devojke, odgojene u kulturi bezuslovnog pokoravanja starijima i obožavanja Gandija kao svetca, teško da su mogle dati svesni pristanak. Za njih je njegova molba bila kao naredba božanstva. One su bile instrumenti njegove lične duhovne potrage, njihova osećanja, moguća nelagodnost ili psihološka trauma nisu se uzimala u obzir. Bio je toliko zaokupljen sopstvenom borbom sa zamišljenim demonima da nije primećivao stvarnu neprijatnost koju je nanosio živim ljudima. Ova priča je najsvetliji primer kako potraga za apsolutnom čistoćom može dovesti do postupaka koji iz ugla obične ljudske etike deluju monstruozno. Gandijeva svetost zahtevala je žrtve, a te žrtve su najčešće bili najslabiji i najpovodljiviji.
Južnoafrički slučaj - Gandi i „kafiri“
Pre nego što je postao ikona antikolonijalnog pokreta u Indiji, mladi advokat Mohandas Gandi proveo je više od dvadeset godina (od 1893. do 1914.) u Južnoj Africi. Upravo je tamo formirao svoja politička uverenja i nastao je njegov čuveni metod „satjagrahe“ — nenasilnog otpora. Zvanična biografija prikazuje ovaj period kao vreme njegovog sazrevanja u borcu za prava svih potlačenih. Međutim, detaljno proučavanje njegovih pisama, peticija i članaka iz tog doba prikazuje sasvim drugačiju, manje laskavu sliku.
Gandi se nije borio za jednakost svih ljudi, već je tražio privilegije za indijsku zajednicu, koju je smatrao mnogo superiornijom u odnosu na domoroce Afrike. U svojim ranim tekstovima bez ustručavanja koristi ponižavajući izraz „kafir“ — uvredljivu reč kojom su belci kolonizatori nazivali crnce u Africi. Neprestano je isticao rasnu i kulturnu nadmoć Indijaca. Na primer, 1896. godine u Bombaju je govorio o tome kako Evropljani pokušavaju „da nas svuku na nivo divljaka-kafira, čiji je jedini posao lov, a cilj u životu — da skupe dovoljno stoke da kupe ženu, pa da potem žive u goleti i lenjosti“. Njega nije toliko smetalo rasno ugnjetavanje samo po sebi, koliko to što su Indijce, pripadnike „drevne arijske civilizacije“, stavljali u isti rang sa Afrikancima.
Zalagao se za posebne ulaze u pošte, odvojene zatvorske ćelije i gradske četvrti za Indijce, kako bi se sprečilo „nepoželjno“ mešanje sa domorocima. Godine 1904. u svojoj novini „Indian Opinion“ otvoreno je podržavao rasnu segregaciju, tvrdeći da su potrebni posebni kvartovi za crnce da bi se zaštitili beli i indijski delovi gradova. Kada je u Durban izbio epidemija kuge, krivicu nije svalio na vlast, već na higijenske navike Afrikanaca, insistirajući da se Indijci odvoje od njih.
Tokom anglo-burskog rata i ustanka Zulusa 1906, Gandi nije bio samo pasivan posmatrač. Aktivno je pozivao Indijce da se prijave u sanitarne jedinice koje su služile Britanskoj imperiji, kako bi dokazali svoju lojalnost i time dobili bolji status od domorodaca. Video je u tome šansu da se indijska zajednica izdigne iznad afričkog stanovništva u očima kolonijalnih vlasti.
Tek nakon povratka u Indiju, mnoge godine kasnije, počeo je da govori o jedinstvu svih potlačenih naroda. Ipak, njegova južnoafrička prošlost baca tamnu senku na njegovu reputaciju borca protiv rasizma. Kritičari poput južnoafričkih istraživača Ashvina Desaija i Gulama Vaheda, autora knjige „Južnoafrički Gandi: Svetac s rasponom“, tvrde da je Gandi bio saučesnik u začetku apartheida. Nije osporavao samu ideju rasne hijerarhije, već je samo želeo da Indijce postavi na viši stepen u njoj.
Ova transformacija — od rasiste koji je prezirao Afrikance do univerzalnog simbola jednakosti — deluje barem kontradiktorno. Moguće je da su mu stavovi s vremenom evoluirali, ali ne može se poreći da je u periodu od dve decenije bio ubeđeni pristalica rasne segregacije, gledajući na domoroce Afrike s visine kolonizatora, samo s drugačijom bojom kože.