Dešava se: osmehneš se nekom, pokušaš da budeš fin, ne odbijaš da pomogneš, a onda – bam! – kao udarac u stomak. Neočekivano, podlo, bez upozorenja. Stojiš tamo sa jednom mišlju: „Zašto?“ Na kraju krajeva, deluje kao da nisi uradio ništa loše. Samo dobro. Samo ljubazno. Otvorenog srca.
Ali život nije bajka. Neće svi kojima si otvorio dušu gledati tamo sa toplinom. Neki će tamo pljunuti. A neko će čak i zabiti nož. Samo kao uspomenu.
Nije slučajno što ljudi kažu: „Ako si ljubazan, proždereće te. Ako si žilav, prokleti te.“ Ne možeš nikome udovoljiti. I to nije paranoja, to je iskustvo. To su one modrice koje nisu vidljive, ali bole više od preloma. Jer izdaja uvek zaista boli.
Svet u kome je sažaljenje zamka
Sažaljenje se često prikriva kao velikodušnost. Kažu: „Kakav si sjajan momak što opraštaš, štitiš, daješ šansu.“ Ali niko ti se kasnije neće zahvaliti. Najviše će te kriviti. Za šta? Zato što nisi pomogao drugi put, što nisi učinio više. Jer u glavama takvih ljudi ne postoji zahvalnost, već spisak zahteva.
Ponekad vredi zastati i zapitati se: „Koga mi je žao? I zašto?“ Jer postoje vrste ljudi koje je gore sažaljevati. Ne iz zlobе, već iz samozaštite.
1. Izdajnici: Maske dole
„Bolji je neprijatelj koji iskreno kaže da te mrzi, nego prijatelj koji se smeši, ali oštri nož iza leđa.“ – Arapska poslovica
Izdaja nije greška. To je izbor. Hladan, svestan. Niko ne pada u izdaju kao u jamu – silazi se stepenicama: lažima, ličnim interesom, koristi.
Nema potrebe da ih sažaljevaš, čak i ako su nekada bili najbliži. Čak i ako postoji iskušenje da ih opravdaš – kao, osoba je bila zbunjena, život ju je pritisnuo, izbor je bio težak. Ne. Oni su birali. Ako im daš drugu šansu, ponovo će birati. Samo lukavije i bolnije.
Postoje ljudi koji ne znaju drugačije. Na licima im je saosećanje, a u očima proračun. Čekaju trenutak. Da se opustiš. Da oprostiš. Da ih ponovo pustiš u kuću. A onda – još jedan udarac.
Nikada ne sažaljevaj one koji su te izdali. Ne zato što si osvetoljubiv, već zato što imaš pravo da ne budeš žrtva dva puta.
„Ako te čovek izda jednom, to je njegova krivica. Ako te izda dva puta, to je tvoja.“ – E. Hemingvej
2. Oni koje si nekada povredio/povredila
Možda zvuči čudno, ali ne treba ih sažaljevati. Zašto? Zato što je ogorčenost otrov koji ne isparava. Čak i ako si se izvinuo, ispravio, pokajao – oni već neguju unutrašnji „zavet odmazde“ prema tebi. Čekaće, tiho, godinama. A kada se okreneš, ispada da su to samo trpeli da bi te jače udarili u leđa.
Ne mogu svi da oproste. I ne treba svima.
„Oni ne opraštaju ne zato što ne mogu, već zato što ne žele da se odreknu moći nad vama.“ – N. Tesla
Sažaljenje prema takvima je kao odmor u zmijskoj jami. Opustiš se – oni ujedaju. Ogorčenost čini ljude ljutim, neadekvatnim, i, što je najgore, osvetoljubivim. Najpodmuklije je što to prikrivaju kao prijateljstvo. Do određenog vremena.
3. Slabi, ali ne zato što ne mogu, već zato što ne žele
Koliko puta se desilo: osoba deluje nesrećno, jadno, u potrebi – pomogneš. Pomogneš drugi put. Treći put. A onda shvatiš da se on ne trudi. Ne želi. Samo sedi na tvom vratu i visi nogama.
„Ko ne želi da nešto uradi, uvek će naći izgovor. Ko želi da nešto uradi, uvek će tražiti način.“ – Stiven Kovi
Neki su navikli da žive na tuđi račun – ne nužno finansijski, već emotivno. Crpe energiju, snagu, vreme. Stalno se žale, traže savet, podršku, uho koje sluša. A ti, kao budala, slušaš i sažaljevaš se. U nekom trenutku i sam/sama se nađeš isceđen/a, razoren/a. A šta čuješ? „Sebični ste, napustili ste me kad mi je bilo teško.“
Slabost nije problem. Problem je kada je osoba ponosna na svoju bespomoćnost i pretvara je u oružje i privilegiju.
„Prava nevolja je tišina. Kukanje je biranje uloge žrtve.“ – narodna mudrost
4. Oni koji su izabrali put do ponora
Alkoholičar koji ne ide na lečenje. Zavisnik od kockanja koji rasipa novac. Žena koja živi sa nasilnikom. Muškarac koji već dvadeset godina govori: „Sutra ću početi novi život.“
Sažaljevati ih znači pomoći im da sami kopaju rupu. Zato što ne traže pomoć, već utehu dok nastavljaju da uništavaju sebe. Ne treba im izlaz, treba im publika koja će saosećati, hraniti i sažaljevati.
„Ne možete spasiti nekoga ko ne želi da bude spasen.“ – Karl Jung
Oni ne povređuju samo sebe, već vuku sve oko sebe dole. Ako se ne skloniš, završićeš u močvari iz koje ne možeš da izađeš.
Takvi ljudi mogu glumiti potrebu. Plaču kad im je potrebno, a ćute kad im je to korisno. Zaklinju se da hoće da promene svoj život, ali čim im pružiš ruku, povući će je. Onda nogu. Pa će reći da si im dužan/dužna.
Sažaljenje prema njima nije pomoć – to je saučešće u njihovoj propasti.
5. Ljudi koji ne žele da se promene
Postoji kategorija ljudi – „večito nezadovoljni“. Uvek ih nešto muči, zakoni su pogrešni, država je pogrešna, ljudi su loši. Danas je šef kreten, sutra komšija dosadan, prekosutra klima neprikladna.
Oni se stalno žale, ali ne rade ništa – samo pričaju.
Sažaljevati takve ljude je gubljenje vremena. Jer dok si sa njima, i ti počinješ da misliš da je sve loše. Zaražavaš se njihovom tromom, lepljivom melanholijom, kao od cigaretnog dima u zatvorenoj prostoriji.
„Promeniti svet je lako. Teže je promeniti sebe. A najteže je želeti to da uradiš.“ – A. de Sent Egziperi
Šta onda raditi?
Ne, to ne znači da moraš biti bezosećajni kamen. Ne. Moraš biti čovek – ali čovek sa granicama, sa pameti i intuicijom.
Moraš shvatiti da nisu svi koji traže pomoć dostojni nje. I da neće svako kome si pružio toplinu doneti svetlost zauzvrat.
Moramo pomoći onima koji se i sami penju. Onima koji ne kukaju, već pokušavaju. Onima koji ne traže, već zahvaljuju. Onima koji ne drže, već hodaju pored nas.
Jer postoje oni kojima možeš dati sve – i to im neće biti dovoljno. I postoje oni koji će reći hvala za mrvicu.
„Zahvalnost je mera duše. Ko ne zna da bude zahvalan, ne zna da bude čovek.“ – Marko Aurelije
Sažaljenje nije automatska vrlina. To je resurs i mora se mudro trošiti. Kao voda u suši. Kao poslednje šibice u noći. Sažaljevajte one koji pate u tišini. One koji ne pitaju, ali se bore. One koji se bore, čak i ako bezuspešno. To su pravi ljudi.
A što se tiče ostalih, prihvati staru poslovicu: „Ne veruj suzama – veruj delima.“
Živi u miru, čistog srca, ali sa zatvorenim vratima za one koji su te nekada pokušali opljačkati – dušom ili novčanikom.