"Ako se na svaki lavež i ujed pasa okrećeš, nikad nećeš stići do cilja",krilatica je koja je našeg čuvenog prof. dr Milovana Bojića uvek vodila kroz život. Naime, ovaj veliki stručnjak trenutno je direktor Instituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje, a njegov put do ostvarenja snova bio je neverovatan, poput scenarija za film.
- Rođen sam u Lipovu kod Kolašina. Zvanično bi se reklo da smo mi Bojići iz Donjeg Lipova, a u stvari smo iz Gornjeg. To je granica koja se nikad ne utvrđuje definitivno, ali ja kažem da sam iz Gornjeg Lipova. To je najlepše mesto na svetu - rekalo je dr Bojić za "Kurir", a potom se osvrnuo i na svoje poreklo:
- Bojići su Vasojevići. Potiču sa Bojinog krša, od Lijeve Rijeke, to je epicentar velikog vasojevićkog plemena. To je najveće srpsko pleme, rekao bih i najhrabrije i intelektualno najprosvećenije. Bojići su od krvne osvete pobegli u Gornju Moraču, gde i danas postoji selo Bojići. Nekoliko kuća preselilo se iz Gornje Morače - neki u Gornje Lipovo, neki u Trebaljevo kod Kolašina. Bojići su malo bratstvo, ali izuzetno poznato. Pesma kaže: "Šest medalja Obilića u Bojića bratstvu stoji, a imena sokolova ko bi moga da nam broji." To su nosioci Karađorđeve zvezde, veliki ljudi. Rodoljubivi srpski pesnik Milutin Bojić vodi poreklo od nas.
Čuvenom doktoru bliži rođak bio je i Danilo Bojić.
- Danas na njegovoj livadi proslavljamo seoske slave. Svaka priča o njemu počela bi sa "Srbin koji je dotakao Mjesec". Završio je Mašinski fakultet Univerziteta u Zagrebu 1954. godine, otac mu je bio četnik Petar Bojić. Danilo je sa svojim ocem prošao golgotu za vreme Drugog svetskog rata, progon kroz Bosnu, epidemiju tifusa. Zbog toga što je bio četničko dete, proganjan je od strane komunističkih vlasti. Uspeo je da stigne do Italije i prekookeanskim brodom nekako da se prošvercuje i dogura do Amerike. Američkoj naciji je podario stotine i stotine novih matematičkih jednačina i formula. Radio je u programu "Apolo" u Kemp Kenediju, bio je odgovoran za odlazak njihovih kabina na Mesec. Kad mu je američki predsednik uručivao najprestižnije američko odlikovanje, rekao je: "Pre će elektronski mozak poludeti nego Danilo Bojić pogrešiti", pričao je za "Kurir".
Veliki je i srpski ratnik Aleksa Bojić iz Gornje Morače, koji se okumio s Jankom Vukotićem posle Mojkovca 1916. godine.
- Aleksa je bio nosilac Karađorđeve zvezde, prošao je Bregalnicu i sve ratove. Kad je kralj Nikola tražio da se Crnogorci povuku jer je Švaba ušao na Cetinje, svome kumu Janku Vukotiću Aleksa je na Mojkovcu rekao: "Nigde mrdati nećemo, ne ostavljamo našu braću Srbe, moramo da im omogućimo odstupnicu.
U tom krvavom Mojkovcu bila je cela kuća Bojića - doktorov deda i pradeda.
- Iz kuće su otišla njih petorica - dvojica su poginula, dvojicu su Švabe odvele u Mađarsku, a poginuo je još jedan naš rođak. To je bilo vreme kad se za srpstvo ginulo, to je bilo crnogorsko srpstvo, koje je bilo ukras ukupnog srpstva.
Ko su mu bili roditelji?
Otac Milija bio je vispren, inteligentan, nije mogao da uči školu jer je živeo u teškim uslovima, ali kao mlad čovek je bio najvredniji u selu. Kosio je livade, pola sena bi išlo gazdi, pola njemu. Brao je maline, otkupljivao ih, radio u zemljoradničkim zadrugama. Bio je toliko omiljen u selu da je na prvim slobodnijim izborima u komunističkom vremenu pobedio predsednika opštine. Dobio je nagradu da upiše neku školu. Završio je večernju ekonomsku školu u Titogradu, a potom i Višu partijsku školu u Sarajevu. Bio je čovek viđen da može da napreduje u opštinskim organima uprave, postao je načelnik Odeljenja narodne odbrane, a potom i načelnik vojnog odseka u Kolašinu.
- Odrastali smo u teškim vremenima. Otac je bio jako strog. Jednom sam 15. jula došao kući i srećan mu rekao da je samo nas troje na fakultetu očistilo godinu. On mi je udario šamarčinu - jer sam zakasnio na kosidbu!
Podvukao je da su mu roditelji bili vrlo ponosni ljudi.
- Kad mi se rodio sin, Slobodan Milošević je trebalo da dođe u kuću. Tata ga je čekao da dođe, čekao ga je danas, sutra, da bi na kraju odustao:
- Neću da ga čekam! Idem svojoj kući, imam ja svoje dostojanstvo.
Pozovem Miloševića, a on kaže:
- Svratiću.
Moj otac uzme slušalicu:
- Predsedniče, u kuću Milije Bojića se ne svraća, nego se dolazi!
Odrastao je u nemaštini, ali okružen ljubavlju.
- Nije Lipovo bilo mesto gde se lako živelo. U dve sobe živeli smo nas trojica braće, majka, otac, tetka i još poneko. U izbi smo imali krave i svinje, pa bi, kad krenu velike zime, u moju sobu donosili svinju s desetoro ili dvanaestoro prasadi da se ne bi smrzli.
Bio sam najbolji čobanin u selu - čuvao sam ovce, krave, konje. Dvojica starije braće radila su teže poslove. Kasnije sam i ja radio oko sena. To mi nije smetalo da redovno idem u školu i budem najbolji đak. Pravili smo novu kuću, a ja sam radio na mešalici. Prva četiri razreda završio sam u Lipovu, a od petog razreda morao sam da pešačim do Kolašina, punih 11 kilometara svakog dana tamo i ovamo. Ali za razliku od ostalih iz sela, koji su se vraćali za videla, ja sam se vraćao po mraku - i to zbog francuskog jezika.
Studije medicine završio je 1980. godine.
- Mogao sam da dobijem mesto u bilo kojoj bolnici, ali odlučujem se za Dubrovnik jer mi se taj grad najviše dopadao. Pre podne sam radio na Internom odjelu, posle podne, da ne bih gubio vreme i zaradio nešto novca, čistio sam hotele po Lapadu. Lepo je išlo dva ili tri meseca, dok jednog dana nisam video obijen orman, a moje stvari izbačene napolje. Prišao mi je čovek i rekao: "Ovo je za dicu tita Lucije! Šta si ti došao iz Beograda ovde da se širiš? Kupi se odavde!" Naravno da se nisam uplašio. Reklamirao sam upravniku, dodelili su mi drugi orman, ali osetio sam klimu koja mi se nije dopala i odlučio sam da napustim Dubrovnik. Nisam se vratio u Beograd - otišao sam u Aranđelovac, lep mali grad u blizini Beograda imao je nešto što mi je u tom trenutku odgovaralo. Prvog dana direktor bolnice mi kaže:
- Sine, ti si nas prerastao samim rođenjem, a ne ovim što jesi.
Vratim se u Beograd. Svi su konkursi zaključeni, sve kolege su negde primljene. Jedino gde sam mogao da odem u tom momentu bila je Studentska poliklinika. Uporedo, sve vreme radio sam i u Zavodu za zaštitu zdravlja studenata. To su lepe godine mog života koje sam proveo radeći s mladim ljudima.
Dok sam bio u Studentskoj poliklinici, upisao sam postdiplomske studije. Želeo sam internu medicinu, oni su želeli da mi daju ginekologiju da bi mi presekli ambiciju. Počeo sam da pišem radove. Jedan atipičan rad je bio "Povišena funkcija štitaste žlezde u junskom ispitnom roku". Želeo sam da pokažem i naučno povežem kako stres i strah deluju na studente, kako predispitni strah i panika uskovitlaju štitastu žlezdu, a onda ona uskovitla srce do ozbiljnijih poremećaja. Zamisao je bila odlična, ali nije bilo uslova za ispitivanje u Studentskoj poliklinici, pre svega laboratorijskih. Međutim, taj rad sam prijavio na Jugoslovenskom simpozijumu o štitastoj žlezdi s međunarodnim učešćem. Ti pravi evropski kongresi održavali su se i na Zlatiboru. Dolazili su Slovenci, Nemci, Hrvati... Prime mi rad, krenem da ga branim, pita me jedan Slovenac:
- Šta je to stres?
- Ja ne znam šta je, ali znam da postoji.
Nastaje opšti žagor u prepunoj sali, ustaje jedna žena.
- Sine, dođi da te poljubim. Ja sam endokrinolog, načelnik Odeljenja endokrinologije Vojnomedicinske akademije. Ni ja ne znam šta je stres, kako si ovo smeo da kažeš!
Bila je to profesorka Margita Janjić. Na kraju simpozijuma, donesu zaključak da me pohvale, da mi nagrade rad, da za specijalizaciju odaberem ili endokrinologiju ili kardiologiju, ali uslov je bio da ima veze sa štitastom žlezdom. S tom preporukom otišao sam do Jugoslovenskog komiteta za međunarodnu kulturnu i tehničku saradnju i u okviru magistarskih studija dobio usavršavanje u Institutu Alfreda Nobela u Oslu. To je institut za ispitivanje uloge radioaktivnih izotopa u kardiovaskularnoj medicini i endokrinologiji. Izabrao sam temu "Tirotoksična funkcija na srcu, poremećaj srčanog rada u povišenoj funkciji štitaste žlezde".
Čistač toaleta
Međutim, boravak u Švedskoj nije bio onakav kakvim ga je zamišljao.
- Čim sam sleteo na aerodrom Fornebu u Oslu, video sam da je Norveška zemlja čudesnog standarda, ali stravično skupa. Tamo sam otišao sa svojom tadašnjom suprugom. Nije nam trebalo mnogo vremena da shvatimo da novac koji sam dobio kao stipendiju u Norveškoj ne znači gotovo ništa. Sedamnaest hiljada dolara trebalo je da pokrije sve - stan, hranu i reagense za rad u bolnici. Već s prvom plaćenom kirijom i hranom shvatili smo da nećemo moći dugo da izdržimo.
Odlučili su da traže dodatni posao.
- Šta smo mogli drugo da radimo osim fizičkog posla, a jedini fizički posao bio je čišćenje. Prijavili smo se u "Vakmajsteru", velikoj kompaniji koja je imala blizu hiljadu zaposlenih. Na razgovoru za posao su me pitali:
- Šta si po zanimanju?
- Ništa čim sam kod vas.
Uvode nas u laboratorije, uzimaju briseve, upozoravaju na rad s fekalnim masama. Nikad u životu nisam se nagutao sone kiseline kao u tom vremenu čisteći zapečene toalete.
Njegova supruga nije mogla da izdrži i brzo je odustala.
- Ja nisam odustao jer mi je sve bilo zavezano. Najpre sam čistio stacionare za elektroradnike i rudare u blizini Osla. Dodatno sam čistio i toalete na aerodromu Fornebu. Uslovi za napredovanje su bili posebni: kompanija je imala svoje udarnike, radnike koji se ističu, pa radnik koji se ističe ima svojih deset radnika koje nadgleda. Taj radnik se zove desetar, a desetari svojim rezultatima podstiču druge. Malo-pomalo, postao sam desetar. Počeo sam da učim norveški jezik. U Norveškoj sam dovršio magistarske studije, a doktorirao sam u Beogradu 1988. godine.
Tek kad je doktorirao, saznao je kako se zapravo rodio.
- Postati doktor nauka tada je bila velika stvar, pa je gotovo celo moje selo Lipovo došlo na odbranu doktorata. Profesor Srećko Nedeljković pitao je:
Sine, je li ostao ko u selu?
- Poneki čobanin da položi stoci, ali svi ostali su ovde!
Majka htela da ga abrotira
Proslava je bila u hotelu "Slavija".
- Dok smo se sutradan treznili od pića i pesme, stigao je telegram: "Da se ja ne napih onu noć u Rečinama, ti danas ne bi bio to što jesi. Doktor Maksim Š. Popović." Rečine su selo u blizini Kolašina, Maksima znam, ali kako je voleo da popije, telegram sam zgužvao i bacio.
Kažu mi roditelji:
- Sine, šta bacaš?
- Pijani Maksim.
- Šta pijani Maksim?
- Lupa ovde!
- Pročitaj ponovo.
- Da se ja ne napih onu noć u Rečinama, ti danas ne bi bio to što jesi.
- Sve tačno! - kaže majka.
Onda mi ispriča celu priču:
- Imali smo dva sina, živeli smo siromašno, kosili smo livade, seno nosili na leđima, pola nama, pola davali gazdama. Nismo mogli tako dalje i ja odlučim da abortiram.
Majka je zajahala kobilu, otišla u Kolašin, zavezala je negde iza zgrade, babica Mara joj je dala anesteziju, ona je legla i čekala. Tada je doktor bio sve u isto vreme, i ginekolog i doktor opšte prakse. Doktor Maksim je otišao da pregleda neku ženu u selo Rečine, završio je pregled, ali oni nisu imali para da mu plate. Dok je čekao da sakupe pare, domaćin mu je dolivao rakiju, popio je jednu, drugu, treću... Kad su sakupili pare, on se već dobro napio. U međuvremenu je prošlo 12 sati, majci je izvetrila anestezija, a doktora uhvatio alkohol. Majka zajaše kobilu, vrati se u Lipovo i - ja preteknem. Roditelji su kasnije rešili da me zadrže. Rodio sam se 13. marta 1955. godine u Kolašinu, ali tu priču nisam znao sve do odbrane doktorata.
Roditelji umrli u istom mesecu
Moja majka se razbolela veoma mlada. Dobila je moždani udar pet dana pre nego što ću održati govor na Vukovom saboru u Tršić 1999. godine. Napravio sam veliki konzilijum, došli su svi doktori iz Beograda i svi su rekli da neće dugo izdržati, da će odmah umreti. Čuvao sam je devet godina, devet meseci i devetnaest dana bez ijedne rane na telu!
Meni je septembar tužan mesec, tada su oboje umrli, majka na Krstovdan, 27. septembra 2008, tata 30. septembra 2004. godine.
Na mesto direktora Klinike za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" postavljen je tri godine pre velikih događaja - pre prve srpske transplantacije srca i jetre 12. jula 1992. godine.
- Klinika je, zapravo, bila mala baraka koja je egzistirala kao izolovana jedinka u zdravstvenom sistemu Srbije.
Dva braka i troje dece
Prof. dr Bojić iz prvog braka ima dve ćerke, a i nakon razvoda sa suprugom je ostao u prijateljskim odnosima.
- Moja prva supruga je dobar čovek iz dobre porodice. Njena majka, a njihova baka Kata, podizala ih je pošto smo se razveli dok su bile male. Obe imaju izuzetno vaspitanje i dobro obrazovanje. Sjajni su ljudi. Prolazile su moj pakao i fantastično sve izdržale. Na njih sam jako ponosan - govorio je doktor za "Kurir" o svojim naslednicama i dodao:
- Bojana je upisala Pravni fakultet 2000. godine, kad sam bio najomraženiji čovek u državi. Bila je student generacije, sve je izdržavala. Jaka nam je genetika. Pravnik pa advokat, potom sudija. Druga ćerka Ivana je lekar. Nedavno sam bio na putu. Nije mi ni prijavila da je položila ispite na doktorskim studijama.
Ćerka pretrpela veliku traumu
Njegova osmogodišnja ćerka je maltretirana i ošišana od strane drugih đaka posle petooktobarskih promena, a Dr Bojić ističe trajne posledice toga na porodicu.
- Ja sam kao roditelj tada žestoko pogođen, kao i cela moja porodica. Moja osmogodišnja ćerka je stanovala blizu OŠ 'Vladislav Ribnikar', preko puta parka Tašmajdan. Ja sam vodio o deci računa koliko sam mogao zbog svih funkcija i obaveza i nikad je u tom vremenu ne bih ostavio bez zaštite - rekao je prof dr. Milovan Bojić u emisiji "Hit tvit" na krajem prošle godine.
I dodao da je tog dana njegova tašta, inače Ličanka koja potiče iz partizanske porodice, odvela dete na Taš.
"Prepadnuta me je zvala. Otišla je samo prekoputa do prodavnice i kada se vratila našla je potpuno ošišanu. Druga deca, a očigledno su imala pomagače, pribila su je uz drvo, ošišali kosu do glave, a neko sa druge klupe je rekao: 'Tebi kosu, tati glavu'. Nisam ja problem, ali da vam neko vašeg anđela od osam godina pribije uz drvo i ošiša do glave i da se suočavate sa tim ceo život... Onda ide noć pakla i sve druge paklene noći - ti trzaji, nicanje sede kose, hormonski disbalans... - otkrio je dr Bojić.
Sin imao 120 operacija
U drugom braku sa surpugom je očekivao blizance, ali je došlo do velikih komplikacija, te je na svet došao samo naslednik Filip i to u vrlo teškom stanju.
-Ponosan sam i na svog Filipa, sina iz drugog braka. Mojoj drugoj supruzi i meni rodile su se dvojke iz prevremene trudnoće. Jedno dete je umrlo. Svi su rekli da Filip nikad neće progledati i progovoriti. Imao je 120 operacija. Velikim zalaganjem svoje majke, on je uspeo. Filip je za Ginisovu knjigu rekorda. On i gleda, i hoda, i skija, i pliva, ima hiljadu problema, na njima se radi, ali je neverovatan. Od njega sam naučio da se nikad ne treba predavati.
Stil / Kurir / Pink