"BILA SAM NAVIKNUTA NA MUŠKARCE KOJI SU ME HTELI U MALIM DOZAMA" Ispovest Mire Furlan kao potvrda za veliku NESREĆU
Ljubavna priča Mire Furlan i Gorana Gajića trajala je punih 36 godina, a jedno drugom bili su veliki oslonac i podrška u najtežim životnim situacijama
Autor:
Prošlo je nekoliko godina otkad nas je napustila ikona jugoslovenske, ali i svetske kinematografije Mira Furlan. Ma koliko obožavali njena filmska ostvarenja, ili uživali u njenim posvećenim performansima uživo na sceni, Miru smo voleli mnogo šire od granica samog ekrana i pozornice.
Njen suprug Goran Gajić objavio je pre nešto više od godinu dana njene memoare "Voli me više od svega na svijetu", koje je u Srbiji objavila izdavačka kuća "Buka".
Glumica je jedno poglavlje posvetila upravo svojoj velikoj ljubavi sa Goranom, a ovo je samo jedan odlomak o njemu.
"Povjerenje. Apsolutno, totalno povjerenje. Mogli smo jedno drugom reći sve, s osjećajem sigurnosti da ćemo jedno drugo razumjeti. Prvi put u životu ne slušam optužbe kako sam prežestoka, preteška, previše posesivna, da previše gušim. Moj intenzitet poklapao se s njegovim. Moja ljubav bila je dobrodošla. Primio me je raskriljenih ruku, punim srcem. Nisam trebala cenzurirati svoje osjećaje. Nisam trebala biti oprezna ili ostavljati dojam da sam na sigurnoj distanci. Nikad nisam osjetila ništa slično. Gdje je kvaka, neprestano sam se pitala. Ispalo je: nema kvake. Ovaj čovjek želio je moju ljubav, trebao ju je, upravo onu vrstu i količinu ljubavi koju sam samo ja mogla pružiti. Nije ju htio zauzdavati, ograničavati, dijeliti. Bila sam toliko naviknuta na muškarce koji su me htjeli samo u malim dozama, kao da bi veća količina naštetila njihovu zdravlju. Ovog puta konačno sam mogla obasuti svojom ljubavlju muškarca koji je zauzvrat svom svojom silnom ljubavlju obasipao mene."
Mirina i Goranova ljubav započela je sredinom 80-ih godina, a od samog početka njihove veze mnogi nisu bili ni malo blagonakloni zbog njenog izbora.
Naime, upoznali su se na jednom nastupu 1986. godine grupe Le Cinema, u kojoj je pevala, nakon čega je Mira Furlan započela svoj život na relaciji Zagreb - Beograd.
Upravo on je bio ljubav njenog života, a to je shvatila u jednom trenutku koji je jedno otkrila medijima:
"Popeo se na jarbol broda koji nas je vozio od Hvara do Visa. Gledajući ga kako se jednom rukom drži na tom neopisivo visokom jarbolu, shvatila sam da je to čovek koji se ne boji. Konačno, rekla sam u sebi. Moji dotadašnji susreti sa osobama suprotnog spola uglavnom su bili susreti s potpuno isprepadanim muškarcima", ispričala je Mira svojevremeno.
Iako rođeni Zagrepčanin, Gajić je režiju diplomirao na beogradskoj Akademiji te je uglavnom radio upravo u Beogradu. Nekako u to vreme krenule su i nacionalističke tenzije, a zbog svega toga glumicu su hrvatski mediji optužili da je izdajica koja je naklonjena Srbiji.
Tada je sve krenulo nizbrdo - oduzet joj je bakin stan, dobila je otkaz u Hrvatskom narodnom pozorištu, a sa svime su stizale i pretnje smrću, kojih je u pojedinim danima bilo i pedesetak. Sve to kao da je samo ojačalo njenu ljubav s Goranom zbog kojeg se 1991. prvo preselila u Beograd, da bi potom zajedno, nakon što su prodali automobil, otišli u Ameriku da započnu novi, srećniji život.
U prvim danima pomogli su im i kontakti koje im je dala glumica Milena Dravić, a pre nego što su našli svoje 'mesto pod suncem' i dokazali svoje talente i pred zahtevnom američkom publikom, Mira Furlan je radila kao konobarica, prevodilac i prodavačica, dok je Goran Gajić u svojim počecima radio baš sve i svašta - snimao, resturirao fotografije, radio CD za jednu japansku banku, bio dostavljač, montažer...
"Goran je nosio frižidere na šesti sprat po njujorškim zgradama, a ja sam isprobavala razne poslove. Emigracija znači 'od nekoga prema nikome', ti zapravo gubiš svoj identitet i onda ga polako moraš ponovo stvarati", izjavila je jednom prilikom.
Pre nego što je otišao u Ameriku, ali i pre nego što je postao reditelj, Goran Gajić bio je novinar Poleta i saradnik Starta, osnivač Vesele televizije, autor dokumentarca o Laibachu, a svoj debi imao je filmom 'Video jela, zelen bor'. Javnost ga još uvek pamti i kao jednog od autora, uz Zorana Pezu i Vladimira Slavicu, filma 'Kako je propao rokenrol', a u Americi je jednom dobio priliku da režira jednu od epizoda 'OZ', početkom 2000-ih jednu od najpopularnijih američkih televizijskih serija, koja se bavi životom u zatvoru.
"Kad smo došli u Ameriku, ni Mira ni ja nismo imali jasnu ideju šta ćemo sa sobom. Ali shvatili smo da moramo da počnemo da živimo, što je u našim profesijama, zbog ogromne konkurencije, tamo prilično teško. Činjenica da sam u džepu imao diplomu reditelja nikad nikome ništa nije značila, osim mojoj mami, a pogotovo ne u Americi, gde za diplomu pitaju verovatno samo lekare", rekao je jednom prilikom Goran.
Tada je priznao kako njihova odluka da ostave sve i započnu novi život s 'druge strane okeana' za njih nije bila nagla.
"Odluka nije bila nagla, nego racionalna i dobro promišljena. Znali smo da se nećemo moći nositi s tim haosom i tom količinom mržnje. Nije nam palo na pamet da ostanemo ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, gde sam živeo od studentskih dana. Otišli smo jer smo pokušavali da sačuvamo zdrav razum. Sve ono što se dogodilo s Mirom, otkaz u pozorištu, medijski linč, bila je ne kap koja je prelila čašu, nego vodopad", otkrio je Goran svojevremeno.
Nakon prvih godina života u Njujorku, tokom kojih je Mira Furlan 1993. dobila i ulogu u seriji 'Babylon 5', par se preselio u Los Anđeles, gde su se 1998. venčali, a potom dobili i sina Marka Lava. Zapravo su, kako su jednom otkrili, tek kada su shvatili da će postati roditelji odlučili su da odu kod matičara i da ozakone svoju vezu.
"Goran i ja nismo imali tradicionalno venčanje, sve smo to prezreli u to doba kao malograđanštinu, ali neki put mi je ipak malo žao što sam, eto, u svom životu propustila venčanicu", iskrena je bila Mira.
U ljubavi su proveli 35 godina, a koja je bila tajna njihovog braka, otkrila je Mira Furlan u jednom intervjuu kojeg je dala za Večernji list:
"Ne znam recept. Brak je jako težak zadatak, o tome nema sumnje. Kao i u životu uopšte, treba imati strpljenja i nadati se da će loše faze proći i da će dobre ponovo doći. Ponekad je to preteško ili čak nemoguće i čovek gubi nadu. Ali, da budem krajnje banalna, posle kiše obično zasija sunce. Meni je trebalo samo šezdesetak godina da zaista shvatim tu jednostavnu istinu."