"Deca? Deca su ti najveći neprijatelji! Dobro, ne možda neprijatelji, ali samo sebe gledaju!"
Četvrti dan u bolničkoj sobi sa četiri kreveta i jedna te ista "pesma". Žena je gunđala, žvakala, solila, gorčila. Ama jednu lepu reč nije rekla! Nema hvala, nema molim, nema kako si. Deca su ovakva, sin je najgori, a tek snaja! Unučići nezahvalni! Podižeš ih od kila mesa, a oni tako meni!
Gledala je i čudila se. Sin je svakog dana dolazio u vreme posete, snaja je poznavala neku sestru na odeljenju, pa bi uspela da uđe i kad posete nisu dozvoljene. "Zdravo, samo da je vidim!" čulo bi se najpre u hodniku, a tek onda bi se pojavila mlada i lepa, brigom pritisnuta žena.
Moja majka je umela da kaže: "Sve mi lepo presedne". E pa preselo mi. Ceo život grč! Boj se ovna, boj se… A kad ću živeti?! Znate kako kažu, đavo nas najlakše vara onom rečenicom: "Ima vremena."