"MOJ OTAC JE NESTAO KADA SAM BILA DETE: Dok sam godinama maštala o njemu, poslao je pismo koje je promenilo SVE"

„Tokom leta kada sam napunila 14 godina, došla sam kući i na prekrivaču me je čekalo..."

Porodica
Autor:
"MOJ OTAC JE NESTAO KADA SAM BILA DETE: Dok sam godinama maštala o njemu, poslao je pismo koje je promenilo SVE"
Foto: Profimedia

Ispovest autorke Džerilin Broder Marej objavljena je na sajtu ,,Hafpost", koju vam prenosimo u celosti.

"Moj otac se vratio u moj život putem pisanja. Tokom leta kada sam napunila 14 godina, došla sam kući i na prekrivaču me je čekalo pismo, otkucano na pisećoj mašini. Moj tata je (pre toga) ušao u program lečenja od droge (deo njegove rehabilitacije je bio da piše porodici o tome kroz šta je prošao i da se izvini ako je potrebno). Izvinjenja su bila neophodna.

Moj otac je nestao pre pet ili šest godina, nakon borbe za starateljstvo, a potom i neplaćanja alimentacije. Od tada smo se odselili, a moja majka se preudala i dobila drugo dete. Nekoliko uspomena koje sam imala na svog oca uglavnom su bile na bazen, životinje koje sam volela i užasan osip na koži koji sam dobila kada me je odveo na Havaje, bez da kaže to majci.

Onda je posle toliko godina napisao pismo i poslao

U tom prvom pismu objasnio je svoju zavisnost i posledice koje je imalo na njegov život, kao i kako nije bio u stanju da se nosi sa time. Sada kada je završio sa dvadesetosmodnevnom programom rehabilitacije, planirao je da ostane u Montereju u Kaliforniji (gradu sa istorijski smirujućim dejstvom na njega od njegovog boravka u Fort Ordu kada je imao 18 godina).

Završio je pismo: „Doći će do novog obrta u onome što radim, kako to radim i sa kim odaberem da to radim. Osećam se svakim danom sve jači... želeo bih da se čujemo. Nadam se da razumeš."

Imala sam 14 godina tada. Nisam razumela. Ali imala sam oca koji je želeo da me čuje, zbog čega sam uzvratila pismo. I onda je to on uradio. I onda sam ja ponovo. Već 17 godina tako.

Njegova pisma su mi dala ono što mi je nedostajalo tokom prvih 14 godina mog života. Svaka kucana stranica, svaki komad lista sa njegovim rukopisom, uspeli su da popune još jednu rupu u mom srcu nečim poput ljubavi.

otac i ćerka
foto: Ruslan Huzau / Alamy / Alamy / Profimedia

Kada sam počela da pišem za svoje srednjoškolske novine i poslala mu svoje isečke, moj tata, ambiciozni pisac sa dubokom željom za sopstvenim objavljenim delom, bio je pun hvaljenja.

Kada sam imala 16 godina, napisao je: „Uživao sam u tvojim člancima i mislim da daješ veliko obećanje. Sa 17 godina, stigla je njegova poruka koja je glasila: „Još jedan odličan komad! Našla si svoj poziv. Impresioniran sam."

Smatrao me je piscem...

Kada se moja matura u srednjoj školi poklopila sa drugim razvodom moje majke, nije bilo novca za školarinu za koledž. Moj otac(koji je konačno počeo da plaća mojoj majci tu alimentaciju) ponudio je da mi pošalje direktno. Ovo je omogućilo odlazak na koledž, što me je na kraju učinilo prvim u svojoj porodici koja je diplomirala sa visokim obrazovanjem.

Sa 19 godina kupio mi je moj prvi auto, polovnu Honda Prelude iz 1981. Dogovor je izneo u drugom pismu: „Ako ćeš da piješ, ne smeš da voziš ni pod kojim okolnostima."...

Svako pismo se završavalo isto sa:,, Puno ljubavi, tata."

Automobilom sam dolazila do škole i posla i ispunjavala uslove za smer novinarstvo, na čiji izbor je u velikoj meri uticao moj otac.

Kada sam se uhvatila u koštac sa svojim društvenim životom na koledžu, završila sam sa prosečnim (ili ispod prosečnim) ocenama, odmah je stiglo pismo koje me je podsetilo šta da radim u školi.

„Svet je postao prosečna planeta i skoro je zapečatio svoju sudbinu prosečnim ljudima koji rade prosečno. Potrebna nam je izvrsnost i potrebna nam je od tebe. Biće potrebni ljudi poput tebe, mladi ljudi sa originalnim idejama da preuzmu odgovornost.”

Piseća mašina
foto: Sergiy Tryapitsyn / Alamy / Alamy / Profimedia

Ocene su mi se popravile nakon toga.

Kada bih išla kod njega iz mog stana u Los Anđelesu do Montereja, automobil kao da je sam nalazio put bez mene. Tata, njegova supruga Karen i ja ostali bismo budni kasno gledajući filmove, a nakon što bi Karen otišla u krevet, tata i ja bismo satima sedeli pored kamina i pričali o svetu, o pisanju, o životu.

Ono što nije podelio pored kamina, rekao je u svom pismu.

„Dva je ujutro i želim da trčim. Ne mislim ni na džogiranje", pisalo je u jednom pismu. „Ponekad samo želim da presečem i pobegnem. To je bio moj obrazac. Nije bilo važno da li stvari idu dobro ili loše, preplavio bi me osećaj i razdvajanje je bila jedina stvar na koju sam mogao da se setim. Jednostavno mi je ponestalo mesta za trčanje, tako da sada trčim u mestu.”

U drugom pismu je napisao: „Umotan sam u letnju maglu. Mokra je i teška i drži me unutra i dalje od plaže i bazena. Možda ću moći da pišem danas. Ovako uvek počinje.”

Posle fakulteta radila sam kao reklamni tekstopisac. Moj otac je bio preponosan na mene, kao da sam osvojila Pulicerovu nagradu.

,,Želim da znaš da sam ponosan na tebe i da sam zadovoljan što postaješ ono što sam samo sanjao da postanem, pisac", napisao je on. ,,Bar će jedan od nas uspeti."

U vreme kada je upoznao mog sadašnjeg muža, moj otac je već bio u mračnoj depresiji, ali se pojavio dovoljno dugo da bude ushićen zbog mog izbora partnera. Imao je 57 godina, finansijski se borio i pokušavao da se ponovo osmisli profesionalno. Poslednji Božić koji smo proveli zajedno, decembar 2000. godine, on mi je rukom predao ono što nisam znala da će biti njegovo poslednje pismo.

Depresija
foto: Lev Dolgachov / Alamy / Alamy / Profimedia

Pisao je o novoj muzičarki koju je nedavno otkrio po imenu Eva Kesidi, i kako ga je podsetila da neki trenuci privlače našu pažnju na način koji nikada ne zaboravljamo.

Šest meseci kasnije, moj otac je oduzeo sebi život...

Nakon što je umro, svi su se pitali da li je ostavio neku poruku. Nijedna nije pronađena, ali onda sam se setila da ih je ostavio, i to 48.

Dvadeset dve godine kasnije, zahvaljujući tim pismima, moj otac je još uvek veoma živ u mom srcu, mom životu i životima moje dvoje dece. Ako dođe dan kada zaboravim na njegovu ljubav prema Dodžersima, Hanteru S. Tompsonu ili Majlsu Dejvisu, ako mi iz glave propadne njegova strast za plivanjem u okeanu ili radoznalost, sve što treba da uradim je da izvadim žutu fasciklu sa 48 neprocenjivih stranica na kojima ostaju njegove reči, a znam da će me stranice vraćati njemu, uvek iznova.

Bonus video:

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs