TRAGEDIJA DVA GENIJA

GENIJE U SANATORIJUMU: Šizofreničar odbačen od oca–slavnog naučnika. Od sudbine Ajnštajnovog sina se ledi krv u žilama!

Porodica Alberta Ajnštajna može se pohvaliti mnogo čime, ali sreća nije među njima...

Lifestyle
Autor:
GENIJE U SANATORIJUMU: Šizofreničar odbačen od oca–slavnog naučnika. Od sudbine Ajnštajnovog sina se ledi krv u žilama!
Foto: Profimedia

Veliki naučnik bio je oženjen srpkinjom Milevom Ajnštajn Marić, takođe brijantnom naučnicom, koja mu je bila desna ruka, kako kao supruga, tako i kao saradnik na svim njegovim teorijama koje su ga proslavile. Par je imao troje dece, Lizet, koja je rođena u Srbiji i čija je sudbina nepoznata, jer Albert nije želeo ni da je vidi i naterao je Milevu da je ostavi rođacima, nakon čega se devojčici gubi svaki trag. Postoje tvrdnje da je usvojena, ali i da preminula od šarlaha. Lizet su dobili dok su se zabavljali, a iz braka du imali dva sina - Hansa Alberta i Edvarda, koji je patio od šizofrenije i koga se otac stideo i često za njega znao da kaže "da nije sasvim čovek".

Poznata je činjenica da Ajnštajn bio briljantan naučnik, ali je isto tako poznato to da je bio jako loš muž i još lošiji otac. Nije bio prisutan u životu svoje porodice, a i kada jeste bio je veoma zao prema Milevi, pokušavao da je degradira, i kao ženu i kao naučnika, govoreći joj, na primer, da ako njegova košulja bude imala jednu boru, peglaće je iznova i iznova dok ne bude savršena, a na decu nije obraćao puno pažnje. Kada je mladi Edvard počeo da pokazuje prve znake šizofrenije, Ajnštajna je to još više odbilo od mlađeg sina, kome je itekako bio potreban.

Za oca genija, za koga nije bilo misterija, Edvard je bio Bio je "nerešivi problem", sa kojim nije umeo i mogao da se suoči.

Mileva i Albert Ajnštajn venčali su se 1903. a njihov najmlađi sin Edvard je rođen u Cirihu u Švajcarskoj 28. jula 1910. godine. Uprkos tome što su se Mileva i Albert rastali 1914. godine, a naučnik se već sledeće godine oženio svojom polusestrom, pokušavao je da održi minimum kontakata sa porodicom koju nije viđao, tako što im je pisao pisma, uglavnom upućena sinovima.

Nakon razvoda o dečacima je brinula Mileva, a Eduard, kao i njegov stariji brat, teško su podneli razvod roditelja i očevo odsustvo i nezainteresovanost.

Edvard je od rođenja bio bolešljivo dete, što je velikog naučnika jako brinulo. Već tada je javno iznosio tvrdnje da njegov sin nikada neće "izrasti u zdravu i normalnu osobu".

Ajnštajn se teško mirio sa činjenicom da jedno od njegove dece nije zdravo, posebno zbog toga što je u pitanju bila teška i neizlečiva mentalna bolest.

Kada je napustio porodicu, nije mogao da sakrije brigu ili grižu savesti zbog napuštanja porodice i bolesnog deteta, pa je u pismu upućenom kolegi 1917. godine napisao: "Stanje mog dečaka me duboko potresa. Nemoguće je da će postati u potpunosti razvijena osoba." Međutim, sva ta briga nije ga naterala da se posveti bolesnom sinu.

Uprkos bolesti, za koju mnogi tvrde da se graniči sa genijalnošču, mladi Edvard je već sa šest godina čitao Šekspira, kasnije Kanta, Šopenhauera, Platona i znao stvari koje su za prosečnog šestogodišnjaka nezamislive.

Zainteresovao se za psihijatriju, posebno za dela Sigmunda Frojda, čiji ga je rad intrigirao i inspirisao.

foto: Profimedia

Uprkos tome što su njegova interesovanja išla u sasvim drugom smeru i što je bio ekstremno inteligentan i obrazovan, ipak je, sledeći očeve stope i pod pritiskom njegove slave, upisao studije fizike u Cirihu.

"Teško je imati toliko važnog oca, jer se osećaš nevažnim i beznačajnim” govorio je godinama kasnije Edvard, a otac mu svakako nije olakšavao nošenje tog tereta.

U vreme kada je upisao studije Edvardovo mentalno stanje se rapidno pogoršalo, što je kulminiralo pokušajem samoubistva 1930. godine. Zvanično mu je dijagnostikovana šizofrenija i smešten je u ustanovu za mentalno obolele osobe.

Kao nestabilni šizofreničar, Eduard je proveo tri decenije u sanatorijumu.

Polje psihijarije i tretmani koji su u to vreme bili dostupni ljudima koji su patili od teških mentalnih obojenja bili su nerazvijeni, a veoma često i invanzivni i surovi. S tim u vezi, spekuliše se da su takvi surovi medicinski tretmani tog doba doveli do toga da se Edvard pretvori u biljku, izgubio je moć govora i kognitivne spsobnosti. Jednom rečju, njegovo stanje se od lošeg pretvorilo u vegetativno.

Edvard je proveo ostatak svog života u sanatorijumu u Švajcarskoj, a za sve to vreme otac ga nikada više nije posetio. Tri decenije natprosečno inteligentan dečak, kasnije mlad čovek, koji je citirao Platona i Aristotela i znao napamet Šekspirove sonete, proveo je tri decenije u četiri zida sanatorijuma, a da nikada više nije video svog oca.

Nemoguće je ne zapitati se, ma koliko veliki um i briljantan naučnik bio, kako je moguće da 30 godina ne poželiš da vidiš svoje dete?! I to svoje dete za koje sa sigurnošću znaš da je usamljeno, da pati i da mu je jedna od najvećih želja to da vidi oca kome se celog života divio i čije je odobravanje i naklonost tako neuspešno pokušavao da pridobije.

Edvard je umro od srčanog udara 1965. u 55. godini, kao bolnički baštovan, što mu je bila jedina preokupacija tokom dugih godina u sanatorijumu, zaboravljen i napušten od svih. Sahranjen je na Hongerberg groblju u Cirihu.

Nakon svega, ostaje samo jedno pitanje - kako je Albert Ajnštajn mogao da živi sa samim sobom?

-

(Stil.kurir.rs)

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs