Kako ljudi sebi sami nanose štetu, a da toga nisu ni svesni: Mudar odgovor Simeona Atonskog

Saznajte kako unutrašnje misli mogu naneti veću štetu od spoljašnjih okolnosti, prema mudrosti Simeona Atonskog. Dodajte Kurir Stil u vaš Google izbor
Foto: Profimedia
  • Simeon Atonski poručuje da čoveka ne lome okolnosti, već misli kojima ih tumači i stalna briga koja ga iscrpljuje.
  • Tekst kroz primere pokazuje da isti problem ljudi mogu da dožive potpuno drugačije, zavisno od unutrašnjeg stava i mira.
  • Naglašava se da su strah, sujeta i negativna uverenja često veća šteta od samih nevolja.

Svet oko nas je poput okeana. Ponekad je miran, a ponekad uzburkan. Neke ljude taj okean nosi nežno i ravnomerno, uz jedva primetne talase, bez velikih previranja, katastrofa i glasnih drama. Druge, međutim, talasi neprestano zapljuskuju. Čim uspeju da dođu do daha, već ih pogađa novi udar. More ih šiba po licu i obara s nogu, pa im se čini da će se udaviti. Ipak, ne potonu. Nekako uspevaju da ostanu na površini.

Jedan čovek, kako su govorili njegovi poznanici, bio je "nesrećan". Bio je "kao magnet za nevolje". Iznenada bi ga zadesio gubitak, završio bi u bolnici, doživeo nezgodu, dobio kaznu ili se suočio s nečijom nezahvalnošću.

Toliko puta je završio na intenzivnoj nezi da su se njegovoj ženi, činilo se, već osušile suze. Jednom su mu lekari otvoreno rekli: "Male su vam šanse." Ali on je nastavio da se bori i preživeo. Vremenom to više nikoga nije iznenađivalo. Svi su nekako znali da će se ponovo podići, jer se svaki put izvukao.

Ipak, najneobičnije kod njega bilo je nešto sasvim drugo: nije postao ogorčen. Nije se žalio, nije tražio krivca niti je podizao pogled ka nebu u besu. Čak ni kada je gubio novac, dokumenta i telefone. Čak ni kada su mu se automobili kvarili i kada su se problemi obrušavali jedan za drugim.

Majka mu je jednom šapnula: "Idi kod svoje vračare, možda je to neka kletva." Ali nije bila kletva. Bio je to život, samo težak i pun iskušenja. Možda to nije bila ni loša sreća, već neobičan teret koji je morao da nosi. Jer, uprkos svemu, uvek je uspevao da ostane čitav. Kao da ga je neka nevidljiva ruka držala i nije mu dozvoljavala da potone.

Foto: Shutterstock

Nisam se obeshrabrila niti sam se dugo zadržavala na onome što mi se dogodilo. Samo sam nastavila da živim, noseći u sebi neverovatnu veru da će na kraju sve biti dobro. I nekako se zaista sve sredilo.

Postoji nešto što čoveku može naneti mnogo više štete nego sve nevolje koje ga zadese.

To su misli. Ne one koje se pojave i nestanu, već one koje nas drže zarobljenim, kao da smo zaglavljeni u magli. Neprestano se vrte, preispituju, vraćaju na isto i odvlače nas u teskobno sutra, umesto da nam dozvole da živimo u mirnom danas.

Čovek može da živi čak i usred oluje, čak i kada se suočava s gubicima, ako oluja ne besni i u njegovoj glavi. Ako njegove misli nisu neprijatelji, već saveznici.

Znam za slučaj čoveka koji se, nakon što je dobio dijagnozu, potpuno slomio. Ne fizički, već duševno. Povukao se u sebe, prestao da jede, spava i sanja.

Drugi čovek, suočen sa istom dijagnozom, slikao je akvarele direktno na bolničkom odeljenju. Dok je primao infuziju, slušao je Vivaldija. Prijatelji su mu dolazili u posetu, a on im je poklanjao svoje crteže. Obojica su dobila istu životnu bitku, ali su na nju reagovala potpuno drugačije.

Nije svaki problem zaista problem.

Foto: Shutterstock

Ponekad je to samo raskrsnica. Upravo način na koji čovek reaguje na nju određuje da li će nastaviti dalje ili će zauvek ostati na istom mestu.

Kao što je Pitagora rekao: "Očisti svoj um od mračnih misli. One su pijavice koje iscrpljuju tvoju snagu."

Kako kaže istočna mudrost: "Um je najbolji sluga, ali najgori gospodar."

Neki ljudi žive sa neprestanim osećajem da će se dogoditi nešto loše. Stalno se žale na svoju sudbinu i imaju utisak da je život protiv njih, kao da ih neka nevidljiva sila sprečava da budu srećni. Ali šta ako problem nije u okolnostima? Šta ako se zapravo krije u mislima kojima se svakodnevno opterećuju? Najčešće je reč o navici da se sve posmatra kroz sivo staklo, bez obzira na to šta se zaista događa.

Tako je u životu: nisu uvek događaji ti koji nas najviše slome, već naše misli o njima. Ponekad ne posustanemo zbog samih nevolja, već zbog unutrašnjeg pritiska kojem se izlažemo – zbog strahova, zamišljenih briga i neoproštenih uvreda.

Mudrost Simeona Atonskog

Simeon Atonski je rekao: "Ne ubijaju čoveka okolnosti, već njegove misli, jer se brine i uznemirava oko mnogo stvari."

Zar to nije istina? Neki ljudi sede u saobraćajnoj gužvi, ljuti i frustrirani, dok drugi puštaju muziku, pozivaju prijatelja i prisećaju se lepih trenutaka sa odmora. Svi su zaglavljeni na istom mestu, u istoj koloni automobila, ali u sebi žive u potpuno različitim svetovima.

Nisu okolnosti te koje određuju kakav će čovek postati, već način na koji ih doživljava, tumači i objašnjava samom sebi.

Foto: nurten erdal/ Shutterstock

Ponekad ljudi uporno traže neprijatelje izvan sebe. Veruju da je neko drugi kriv za njihove probleme – vlast, komšije, šef, pa čak i poznate ličnosti. Međutim, pravi neprijatelj ponekad tiho sedi u njihovoj glavi i neprestano šapuće: "Nećeš uspeti", "Ovo je kraj", "Kakvog smisla ima da se boriš?"

Kao što je rekao Viktor Frankl, čovek koji je preživeo strahote koncentracionih logora: "Sve se može oduzeti čoveku osim jedne stvari – poslednje ljudske slobode: da izabere svoj stav prema bilo kojim okolnostima, da izabere svoj put."

A upravo u tome se krije jedan od najvažnijih životnih zadataka – pronaći tišinu u sebi. Naučiti da zastanemo, da ne žurimo i da ne tražimo uvek nekoga koga ćemo okriviti. Ne treba svaki neuspeh pretvarati u tragediju. Ponekad je dovoljno samo živeti: slušati kišu, piti čaj, posmatrati kako se prašina kovitla u sunčevom zraku i podsetiti se da će i to proći.

Nauka i religija na različite načine ukazuju na značaj našeg unutrašnjeg stanja. Negativna uverenja mogu uticati na način na koji telo reaguje na stres, kao i na procese koji se odvijaju u organizmu. Njihova opasnost leži upravo u tome što posledice ne moraju biti vidljive odmah. Ona deluju tiho, gotovo neprimetno, ali se vremenom nagomilavaju.

"Nesreće nisu tako strašne kao misli o njima", napisao je Servantes.

Ovu rečenicu vredelo bi izvesti na jastuku ili okačiti na frižider, kako bi nas svakodnevno podsećala na jednu važnu istinu: način na koji razmišljamo u velikoj meri utiče na to kako doživljavamo sopstveni život.

Postoje žene kod kojih strah od još jednog neuspeha u trudnoći postaje toliko snažan da utiče na njihovo psihičko stanje i svakodnevno funkcionisanje. To ne znači da su njihove misli uzrok medicinskog ishoda, ali pokazuje koliko strah može da optereti čoveka. Sve može početi rečenicom: "Plašim se da će se ponoviti", a zatim se taj strah pretvara u neprestanu strepnju koja ne ostavlja prostor za mir.

Zato nije važno samo ono što se događa spolja, već i način na koji se sa tim suočavamo iznutra. Posebno je značajan onaj unutrašnji glas koji čujemo kada ostanemo sami sa sobom.

A tu je i sujeta, prilično zamršena stvar. Ponekad izgleda kao marljivost, zauzetost i neprestano kretanje. Međutim, u stvarnosti može da podseća na čoveka koji se davi i panično maše rukama u vodi, ne primećujući da mu je nadomak ruke splav za koji može da se uhvati.

Što više buke, to manje života.

Mnogi stogodišnjaci, kada su ih pitali u čemu se krije tajna njihove dugovečnosti, nisu govorili o napornim treninzima, strogim dijetama ili čudesnim pilulama. Njihovi odgovori često su se svodili na jednostavne savete: ne brinite previše, ne nosite u sebi zamerke i ne dozvolite da vas svaka sitnica uznemiri.

Život nije stvar potpune kontrole. Važno je imati poverenja u sebe i u sposobnost da se suočimo sa onim što dolazi. Najvažnije je da ne uništavamo sopstveni mir zbog nečega što se još nije ni dogodilo.

Jer život pred nas često postavlja iskušenja koja zahtevaju snagu i strpljenje. Ne pobeđuju samo oni koji nikada ne padnu, već i oni koji se, nakon što se spotaknu, ponovo podignu, otrese prašinu sa sebe i nastave dalje – možda sa slomljenim srcem, ali sa dušom koja još nije izgubila veru.

Ako u čoveku postoji unutrašnji mir, nijedna spoljašnja oluja ne može ga lako narušiti. Kada se svetlost useli u um, ni najveća spoljašnja tama ne može je sasvim ugasiti.

A onda će jednog dana čovek možda sam sebi reći: "Sada razumem. Nije život bio protiv mene. Samo sam previše razmišljao."

This browser does not support the video element.

"SASTANAK U KINI STAVIO JE TAČKU NA PRETHODNI POREDAK" Analitičari o susretu najjačih svetskih sila: Susret ima važnu istorijsku dimenziju! Izvor: Kurir televizija