Razvela sam se u 42. godini, a u 51. sam izašla sa Andrejom: Mislila sam da sve ide dobro, dok nije izvadio spisak 7 stvari koje otkrivaju mračnu prošlost žene

Nakon razvoda, Marija se ponovo upustila u ljubav, ali prvi sastanak sa Andrejem otkriva mračnu prošlost koja je iznenadi Dodajte Kurir Stil u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock, goodluz/Shutterstock

Imam 51 godinu, odraslu ćerku, šestogodišnjeg unuka i posao koji volim. Posle razvoda koji se dogodio pre devet godina, pomislila sam da je možda došlo vreme da ponovo nekoga pustim u svoj život. Kada mi se Andrej javio preko sajta za upoznavanje, delovao je kao pristojan i pažljiv muškarac. Dopisivali smo se desetak dana, a onda dogovorili prvi susret u jednom kafiću na keju. Obukla sam omiljenu zelenu haljinu, stavila malo karmina i krenula sa blagom tremom, ali i iskrenim uzbuđenjem.

Nisam ni slutila da Andrej ima sasvim drugačiji plan od običnog upoznavanja. Celo veče postavljao mi je neobična pitanja, pažljivo pratio svaki moj odgovor i primećivao stvari koje mi ranije ne bi ni pale na pamet. Tek na autobuskoj stanici shvatila sam šta se zapravo događalo: sat i po vremena nisam bila na sastanku, već na ispitu za koji nisam ni znala da postoji.

Nova prilika posle razvoda za ljubav

Andrej me je celo veče stavljao na probu, a ja sam, naivna kakva jesam, mislila da je samo veoma pažljiv muškarac. Sat i po vremena trudila sam se da ostavim što bolji utisak, a tek na autobuskoj stanici shvatila sam da sam sve vreme bila na nekom ispitu.

Imam pedeset jednu godinu. Radim kao administratorka u hotelu. Imam odraslu ćerku Veroniku, šestogodišnjeg unuka Tomu i riđeg mačka Medu. Razvela sam se pre devet godina, mirno, bez razbijanja tanjira. Jednostavno, jednog dana smo suprug i ja shvatili da više nemamo o čemu da razgovaramo, čak ni dok se vozimo automobilom.

Znate kako je to u našim godinama? Naizgled imate sve: posao, stan, unuka koji dolazi subotom. Ali uveče sedite sami u kuhinji, a kuvalo klikće toliko glasno da imate utisak kao da ste u praznoj kući.

Moja rođaka Marijana napravila mi je profil na sajtu za upoznavanje. Vršnjakinje smo, celo detinjstvo provele smo zajedno kod bake u Somboru i nikada nisam imala bližu prijateljicu.

Fotografisala me je u svojoj vikendici, sa korpom jabuka, i napisala o meni nešto od čega sam se zarumenela: „Dobrodušna, domaćinska i duhovita.“ Ja to nikada ne bih napisala za sebe, ali sa Marijanom nema rasprave. To znam još od detinjstva.

Andrej mi se javio nedelju dana kasnije. Dopisivali smo se desetak dana. Pisao je jasno, pristojno, bez onih poruka poput „Zdravo, lepotice“. Postavljao mi je mnogo pitanja i to mi je čak prijalo. Baš lepo, pomislila sam, čovek se zaista interesuje za mene.

Dogovorili smo se da se u subotu nađemo u jednom kafiću na keju.

Zelena haljina i miris borovine

Spremala sam se puna dva sata. Isprobala sam tri haljine i na kraju izabrala tamnozelenu, malo ispod kolena. Marjana mi je preko telefona naredila:

– Stavi malo karmina, nemoj da izgledaš kao časna sestra.

Namazala sam ga. Onda obrisala i ponovo ga stavila, ovog puta u nežnijoj nijansi.

Andrej je stigao pre mene. Sedeo je za stolom pored prozora, leđima okrenut zidu, tako da je mogao da vidi vrata. Kada sam prišla, ustao je i izvukao mi stolicu. Mirisao je na parfem sa notama borovine, nekako ozbiljan i strog. Rukovao se čvrsto i suvo, kao lekar.

– Marija, izgledate baš kao na fotografiji – rekao je.

Foto: Shutterstock

U početku mi je bilo drago, ali sam ubrzo primetila da me ne gleda u oči, već u ruke. Verovatno traži prsten, pomislila sam. Ko zna, možda je čovek ranije imao neprijatno iskustvo.

Konobarica je donela jelovnik. Izabrala sam smuđa sa povrćem, a Andrej je naručio meso sa prilogom i sok. Zatim me je pitao šta bih želela da popijem.

– Čašu suvog belog vina, ako može.

Subota je uveče, prvi sastanak. U čemu je problem?

Klimnuo je glavom. Polako, kao da je negde u svojoj glavi upravo stavio kvačicu.

Tuđe muško ime

U početku je razgovor tekao sasvim lepo. Andrej je pričao o učenicima koji mešaju pedale i jednoj devojci koja je tokom ispita završila u snežnom nanosu, a zatim izašla iz automobila vičući: „Jesam li položila?“ Smejala sam se, zaista mi je bilo smešno.

Zatim me je pitao o mom životu. Pričala sam mu o turistima, letnjim grupama koje dolaze brodovima i jednom Nemcu koji je svojevremeno pokušao da naruči saunu u hotelskoj sobi. Spomenula sam ćerku i Tomu.

A onda se dogodilo prvo neprijatno iznenađenje, mada toga još nisam bila svesna.

Veronika mi je poslala fotografiju: unuk u novoj kapici. Bacila sam pogled na telefon i nisam mogla da se ne nasmejem:

– Jao, moj Toma, prava mala buba!

Andrej je prestao da žvaće.

– Ko je Toma? – upitao je sasvim mirnim glasom.

– Moj unuk – odgovorila sam i okrenula telefon prema njemu.

Foto: Shutterstock, Stefano 22

Posmatrao je fotografiju otprilike tri sekunde, kao da proverava dečakovo lice prema nekom spisku. Zatim je rekao:

– Aha, razumem.

I otpijao gutljaj svog soka.

Pomislila sam da jednostavno ne voli decu. Dešava se. Ne mora svako odmah da se oduševi tuđim unucima na prvom sastanku. To mogu da razumem.

Kutijica za bombone

Pola sata kasnije počeo je da me boli potiljak. Pritisak mi varira još od prošle zime, lekar mi je prepisao tablete, a ja ih nosim u tašnici, u metalnoj kutijici za bombone. Navika.

Izvadila sam jednu i popila je vodom.

– Šta to imate? – odmah je upitao Andrej.

– Tabletu za pritisak.

– Aha, dobro – nasmejao se. – Danas svi imaju visok pritisak.

Nisam razumela šta je time hteo da kaže. Nisam ga ništa dalje pitala. Nisam želela da zbog sitnice pokvarim veče.

Nastavio je da mi postavlja pitanja. Gde sam rođena? U Somboru. A gde sam išla u školu? U Novom Sadu. A posle? Posle sam se preselila u Beograd zbog supruga.

Onda me je, dvadesetak minuta kasnije, ponovo pitao odakle sam.

– Ali rekli ste da ste iz Novog Sada – rekao je, sužavajući oči.

– Tamo sam išla u školu. Rođena sam u Somboru.

– Čudno. Zbunjujete se.

Nasmejala sam se jer sam pomislila da se šali. Ali on se nije smejao.

Da li biste se na mom mestu zabrinuli? Ja nisam. Do poslednjeg trenutka pokušavala sam da pronađem opravdanje za njegovo ponašanje. Umoran je, nervozan, dugo nije izlazio na sastanke. U pedesetim godinama svi smo pomalo nespretni kada ponovo počnemo da izlazimo sa nekim.

Valcer sa šefom kuhinje

Zatim je razgovor prešao na praznike. Bližila se Nova godina, pa me je Andrej pitao kako je obično proslavljam.

Ispričala sam mu iskreno. Svake godine hotel organizuje proslavu, a devojke sa recepcije i ja pripremamo salu. Prošle godine smo se obukle u šarene kostime i pevale uz gitaru. Direktor je kasnije rekao da bolji nastup nije video.

A u oktobru je naš šef kuhinje slavio rođendan. Veselje u hotelskoj sali trajalo je do jedan posle ponoći, a ja sam sa njim plesala valcer. Obožava valcer i nijedna druga žena ne ume da igra s njim kao ja. 

Pričala sam o tome sa zadovoljstvom. Takve večeri su za mene kao dašak svežeg vazduha.

Andrej je slušao prekrštenih ruku.

– Do jedan posle ponoći – ponovio je. – Sa kuvarom.

– Ima šezdeset sedam godina. I četvoro praunučadi.

– Ja ništa ne kažem.

Ali njegovo lice govorilo je sasvim dovoljno.

Mehaničar, magacioner i komšija

Najzanimljivije je bilo kada smo počeli da pričamo o automobilima. Andrej me je pitao da li vozim. Pošto je instruktor vožnje, zanimalo ga je. Rekla sam da vozim, ali da se u motore ne razumem i da sve moje probleme rešava Goran.

– Koji Goran?

– Muž moje rođake Marijane. Mehaničar je i ima radionicu iza pijace. Porodični smo prijatelji skoro trideset godina.

– Imate li još nekih muških prijatelja?

Razmislila sam.

– Pa, tu je Slavko sa posla, naš magacioner. Ujutru zajedno pijemo čaj u pomoćnoj prostoriji. A tu je i čika Viktor, komšija iz stana ispod mog. Ima osamdeset godina, pa mu ponekad kupim hleb.

– To je već malo previše – rekao je Andrej.

Tada mi je nešto kliknulo u glavi. Prvi put sam ga pažljivo pogledala. Bio je uredan, obrijan, sa savršeno ispeglanom kragnom košulje. Ali oči su mu bile kao kod carinika koji je siguran da krijete nešto nedozvoljeno u koferu i samo čeka da to priznate.

– Andrej, da li vi nešto sumnjate u vezi sa mnom? – upitala sam ga direktno.

– Samo želim da vas upoznam. Do detalja.

Foto: Shutterstock, goodluz/Shutterstock

U tom trenutku konobarica mi je donela drugu čašu vina. Nisam je naručila, pomešala je stolove. Htela sam da je vratim, ali Andrej je tako uporno gledao u čašu da sam, iz čistog inata, rekla devojci:

– Hvala, ostavite.

Sedam od sedam

Već se smračilo kada smo stigli do keja. Dunav je bio crn i tih, a ulične svetiljke presijavale su se na vodi u dugim žutim prugama. Bilo je klizavo, a ja sam nosila štikle, pa sam uhvatila Andreja pod ruku.

Celo telo mu se ukočilo. Nije se otrgao, ne. Ali sam osetila kako mu je lakat postao krut ispod kaputa.

Na autobuskoj stanici rekla sam:

– Hvala vam na lepoj večeri.

I poljubila ga u obraz. Nežno i prijateljski, onako kako se pozdravljam sa ljudima koji su mi dragi.

Andrej je napravio korak unazad.

– Marija, hajde da budemo iskreni. Ja sam ozbiljan čovek. Jednom sam pogrešio sa svojom ženom i ne želim više da pravim greške. Zato sam se pripremio.

– Za šta?

Izvadio je telefon, nešto prelistao i pokazao mi ekran. Bio je to neki članak na sajtu sa ružičastim zaglavljem. Naslov sam zapamtila od reči do reči: „Sedam postupaka koji otkrivaju mračnu prošlost žene“.

– Namerno sam ga pročitao pre našeg susreta – rekao je čak sa izvesnim ponosom. – A evo šta sam primetio.

Počeo je da nabraja, savijajući prste. Nasred hladne autobuske stanice, pod uličnom svetiljkom:

1. **Čudno muško ime.** Rekla sam „Toma“.
2. **Lekovi za smirenje.** Pijem tablete i krijem ih u kutijici za bombone.
3. **Nedoslednosti u pričama.** Čas Sombor, čas Novi Sad.
4. **Ljubav prema zabavama.** Ostajem na proslavama do kasno i maskiram se.
5. **Nedostatak uzdržanosti.** Hvatam muškarca pod ruku i približavam se da ga poljubim.
6. **Muški prijatelji.** Mehaničar, magacioner i komšija.
7. **Alkohol.** Popila sam dve čaše vina, iako me niko nije terao.

– Sedam od sedam, Marija – zaključio je. – To je, izvinite, već klinička slika.

Stajala sam i gledala ga. Nisam se čak ni uvredila. U početku mi je bilo smešno, a onda me je obuzeo neki jeziv osećaj. Jer on se nije šalio. Odrastao čovek, instruktor vožnje, bira ženu na osnovu članka sa ružičastim zaglavljem.

Foto: Shutterstock

– Toma ima šest godina – rekla sam tiho.

– Tako vi kažete.

– Pokazala sam vam fotografiju.

– Možete pokazati bilo čiju fotografiju.

Mračna prošlost i teška budućnost

Tada je za mene sve bilo završeno. Sva ona moja opravdanja da je umoran, nervozan i da je ranije imao loše iskustvo. Čovek koji je stajao preda mnom nije bio povređen. Njemu nije bila potrebna žena. Bio mu je potreban osumnjičeni.

A onda sam se setila nečega.

Između pitanja o mojim lekovima i prijateljima, Andrej se celo veče hvalio. Njegova auto-škola trebalo je da dobije veliki ugovor: hotel će poslati šest vozača hotelskog prevoza na obuku za novu kategoriju, a zaposlenima će biti ponuđen i kurs bezbedne vožnje. Ugovor je praktično bio spreman, trebalo je još samo da uprava da saglasnost.

Čak je pomenuo i ime hotela: naš hotel „Dunav“.

Nije znao da ću upravo ja biti zadužena za koordinaciju tog ugovora. Nijednom me nije pitao u kom hotelu radim. Mnogo ga je više zanimalo koliko pijem.

– Andrej – rekla sam uz svoj najprofesionalniji osmeh, onaj koji upućujem turistima u tri sata ujutru. – Potpuno ste u pravu. Moja prošlost je zaista mračna. A bojim se da vas sada čeka prilično teška budućnost.

Nije razumeo. Ispostavilo se da mnogo toga nije razumeo.

Autobus je stigao kao po dogovoru. Ušla sam i čak mu mahnula kroz prozor.

Ponedeljak, osam ujutru

U ponedeljak sam stigla na posao u osam. Ugovor sa auto-školom ležao je na mom stolu, sa žutom nalepnicom na kojoj je pisalo: „Hitno, odobriti“. Bio je to dobar ugovor, povoljna ponuda i saradnja predviđena za narednih šest meseci.

Pozvala sam drugu auto-školu, onu blizu železničke stanice. Direktorka se zvala Irina Poznavale smo se još iz saveta roditelja, kada su naše ćerke išle u isto odeljenje.

Dva sata kasnije poslala mi je ponudu i uslove saradnje. Dvanaest odsto popusta i besplatan čas zimske vožnje.

Direktoru sam prenela upravo to: pronašla sam povoljniju ponudu. Pogledao je brojke i potpisao bez daljeg razmišljanja.

Andrej me je pozvao u sredu uveče. Vikao je da je to podlo. Da sam mu uništila sezonu. Da je znao da nešto nije u redu, jer se svih sedam znakova poklopilo.

Saslušala sam ga do kraja. Sipala sebi čaj. Pomazila Medu.

– Andrej, sami ste rekli da imam mračnu prošlost. Izgleda da ste se upravo u nju upleli.

Prekinula sam vezu i dodala njegov broj na crnu listu, zajedno sa spamerima i dosadnim pozivima iz banke.

Neka vide

Kada je Marijana saznala šta se dogodilo, toliko se smejala da je Goran dotrčao iz garaže da proveri da li je sve u redu.

Zatim je ponovo sredila moj profil. Sada na samom dnu piše:

„Pijem vino, plešem valcer i družim se sa mehaničarem. Ako vas to plaši, slobodno produžite dalje.“

Foto: Shutterstock, brizmaker

Znate koliko mi se muškaraca javilo nakon toga? Više nego tokom celog prethodnog perioda.

A sada mi iskreno recite: da li ste ikada imali osećaj da ste na sastanku na kojem vas neko ispituje? Kada se svaka vaša reč meri, a svaki osmeh analizira?

Mislim da su mnogi od nas to doživeli. I zaista bih volela da prestanemo da tražimo opravdanja za takve „istražitelje“.

Usput, i dalje nosim tablete za pritisak u istoj metalnoj kutijici za bombone.

Neka vide.

 Stil / Dzen

This browser does not support the video element.

Bojana Lazić nikad provokativnija stigla na snimanje Pinkovih zvezda: Ljuta, traži žrtvu za svađu Izvor: MONDO/Đorđe Milošević