- Deda posle deset godina dobija poruku sa bakinog Fejsbuk naloga
- Ispostavlja se da su u njoj njene poslednje upute i reči koje je ranije već izgovorio baki
Deda je deset godina slao poruke nekome od koga više nikada nije mogao dobiti odgovor. A onda, na njegov rođendan, stigao je neočekivan odgovor – reči zbog kojih je on počeo da drhti, a ja sam počela da preispitujem sve.
„Ne plaši se sutrašnjice, ljubavi moja. Čak i ako se ne budem sećala tvog lica, pamtiću osećaj sigurnosti koji si mi pružao.”
Dedin glas je drhtao dok je naglas čitao poruku sa Fejsbuka. Zatim je stigao do sledeće rečenice.
„A ako ikada zaboravim kako da živim bez tebe, obećaj mi da ćeš pronaći način da me podsetiš.”
Ućutao je. Čula sam kako teško dolazi do daha.
„Dušo, to su bile baš te reči.”
„Koje reči, deda?”
„One koje sam šapnuo baki na uvo one noći kada je umrla. Niko drugi nije bio tu.”
Niko nije smeo da zna za to. Zgrabila sam ključeve od auta i istrčala napolje, još uvek u pidžami.
Nepuna dva sata ranije, proslavili smo dedin 89. rođendan. Organizovala sam mu iznenađenje i, prvi put posle mnogo godina, smejao se sve dok mu suze nisu potekle niz obraze. Sada je plakao iz sasvim drugog razloga.
Kada sam stigla do njegove kuće, deda je sedeo za kuhinjskim stolom, obučen u plavi džemper koji mu je baka isplela.
„Setila se, dušo.”
Privukla sam stolicu i pogledala u njegov laptop. Poruka je stigla u 23:47 sa bakinog Fejsbuk naloga, koji je mirovao punih deset godina. Deda joj je čitavu deceniju pisao za rođendane, godišnjice, ali i običnim večerima kada bi mu nedostajala. Nijednom nije dobio odgovor. Sve do večeras.
Nakon onih poznatih reči, poruka se nastavljala.
„Dragi moj, znam da si čuvao naše uspomene. Ali postoji nešto što treba da pronađeš. Pogledaj u fioku u kojoj smo držali naše nedovršene planove.”
A onda je usledila poslednja rečenica.
„Molim te, ne ljuti se na osobu koja mi je pomogla.”
Zagledala sam se u ekran.
„Neko je morao da joj provali na nalog.”
Deda je odmahnuo glavom.
„Onda mi objasni kako su znali šta sam rekao.”
Nisam umela. Tokom poslednje godine bakinog života, deda je gotovo svaku noć provodio u bolnici. Dvadeset minuta pre vremena za spavanje, zatvarao bi vrata njene sobe.
„Nema poseta”, rekao bi nam uz namigivanje. „Imam sastanak sa svojom dragom.”
Ponekad bismo čuli baku kako se smeje. Drugih večeri, kada više nikoga nije prepoznavala, čuli bismo dedu kako joj šapuće sve dok se ne smiri. Nikada nam nije rekao šta joj je govorio. Čak i te poslednje noći, insistirao je da ostane sam s njom.
„Deda, hajde da otkrijemo ko je ovo poslao.”
Pogledao je bakinu fotografiju.
„Šta ako je to zaista ona?”
Uzela sam ga za ruku.
„Onda, šta god je želela da pronađeš, sigurno je važno.”
Deda me je odveo u spavaću sobu koju je decenijama delio s bakom. Preko stolice je bio prebačen njen omiljeni jorgan, a pored kreveta stajala je njena fotografija. Pored prozora stajao je stari pisaći sto.
„Tu smo čuvali planove za naša putovanja.”
Otvorila sam gornju fioku. U njoj su bile razglednice, fotografije i stari vozni red. Ispod njih se nalazila plava sveska, povezana trakom. Prepoznala sam bakin rukopis.
„Za mog dragog, kada za to dođe pravo vreme.”
Deda je seo na krevet.
„Čitaj, dušo.”
Na prvim stranicama bila su zabeležena sećanja iz njihovog pedesetšestogodišnjeg braka. Tu su bili njihov prvi stan, večera za godišnjicu koju je deda zagoreo, kao i leto kada ih je zadesilo nevreme s grmljavinom.
Osmehnuo se. „Nikada mi nije dozvolila da zaboravim tu večeru.”
Međutim, negde na sredini, rukopis se promenio. Neke reči su bile krive, druge precrtane. Tada sam naišla na zapis koji je nastao tokom poslednje godine bakinog života. „Danas sam zaboravila gde se nalazim. Držao me je za ruke i ponovo mi ispričao našu priču. Videla sam koliko je umoran, ali se ipak osmehnuo.”
Dedin osmeh je nestao. Okrenula sam stranicu.
„On misli da sam ja ta koja se plaši. Ponekad i jesam. Ali kada se jasno setim, vidim da se i on plaši.”
Godinama sam verovala da je deda taj koji je jak. Podsećao je baku na njihovo venčanje, češljao joj kosu i grejao joj stopala ispod bolničkih ćebadi. Naučio je koje pesme umiruju njene noćne more i koju hranu ona još uvek želi da jede. Baka je primetila nešto što niko od nas nije. Njegovu iscrpljenost. Njegovu usamljenost. One noći kada je čekao dok ne pomisli da ona spava, pre nego što bi sebi dozvolio da zaplače.
„On ne zna. Ponekad ga čujem. Čak i kada ne mogu da pronađem reči kojima bih odgovorila.”
Deda je prekrio usta rukom.
„Mislio sam da to krijem.”
„Ona je i dalje bila tvoja supruga, deda. Poznavala te je.”
Pogledao je ka svesci.
„Čitaj dalje.”
Nekoliko stranica kasnije, naišla sam na zapis od kog mi se stomak stegao.
„Večeras mi je rekao nešto što nikada ne smem da zaboravim.”
Ispod toga stajale su reči iz poruke na Fejsbuku.
„A ako ikada zaboravim kako da živim bez tebe, obećaj mi da ćeš pronaći način da me podsetiš.”
Deda je zurio u stranicu.
„To je nemoguće.”
Pokazala sam mu datum. Bilo je napisano mesecima pre nego što je baka umrla proučavao je njen neujednačen rukopis.
„O, dragi moj.”
„Molim?”
„Već sam izgovorio te reči.”
Setio se jedne večeri kada je baka bila neuobičajeno bistre glave. Znala je njegovo ime, sećala se njihovog venčanja i pitala zašto izgleda zabrinuto. Priznao joj je da se užasno plaši da će je izgubiti.
„Rekao sam joj da se ne plašim samoće. Plašio sam se da ću zaboraviti kako se biti srećan.”
Izgovorio je te reči šapatom, dok ju je držao u zagrljaju. Baka se osmehnula i obećala da će ga podsetiti.
„Ali već sledećeg jutra, nije me prepoznala.”
Pogledao je u svesku.
„Mislio sam da je zaboravila.”
U jednom od svojih trenutaka bistrine, baka je zapisala to obećanje. A te poslednje noći, deda je ponovo šapnuo iste te reči, ne znajući da ih je ona već sačuvala. Ali mučilo me je još jedno pitanje. Kako su te reči dospele na Fejsbuk? Pri kraju sveske pronašla sam presavijeno pismo, upućeno Margaret.
„Ko je Margaret?”
„Ona je pomagala u brizi o tvojoj baki u bolnici.”
Setila sam se žene sa kratkom sedom kosom, koja je radila u večernjim smenama. Rasklopila sam pismo.
„Draga Margaret, hvala ti što mi pomažeš u ovome. Znam da je ovo neobična molba, ali moram da te zamolim za jedno obećanje.”
Deda se nagnuo napred.
„O čemu je reč?”
Baka je zamolila Margaret da pripremi rođendansku poruku, koristeći reči iz njene sveske. Želela je da ona bude poslata sa njenog Fejsbuk naloga. Ali postojao je jedan uslov. Margaret je morala da sačeka deset godina. Ne jednu godinu. Ne pet. Punih deset godina nakon bakine smrti, a zatim da sačeka dedin prvi naredni rođendan.
„Molim te, nemoj je poslati ranije. Čak i ako ti se bude činilo da je užasno usamljen.”
Deda je čvrsto stegao naslon stolice.
„Zašto bi to uradila?”
Pročitala sam sledeći pasus.
„Ne želim da tuga postane jedini način na koji me se on seća.”
Deda je skrenuo pogled. „Znala je da ću biti ovakav.”
Bila je tu još jedna rečenica.
„Deset godina je dug period da nekome nedostaješ. Nadam se da će to biti i dovoljno dugo da on shvati kako je život koji smo izgradili bio zamišljen tako da mu pruži snagu, a ne da ga drži u mestu.”
Nijedno od nas nije progovorilo. Zatim je deda odgurnuo pismo.
„Trebalo je da mi kaže.”
„Deda...”
„Trebalo je da mi kaže šta planira!”
Glas mu je postao glasniji.
„Svakog rođendana, svake godišnjice, sedeo sam ovde i pisao joj. A neko je znao da me tamo čeka poruka?”
Ustao je, čvrsto stežući stolicu.
„Deset godina, dušo. Deset godina!”
Nikada ranije nisam video dedu ljutog na baku. I odjednom sam shvatila da pronalaženje sveske nije rešilo sve. Otvorilo je još jednu ranu. Sledećeg jutra, pronašla sam Margaretin broj među bakinim starim kontaktima. Javila se posle nekoliko zvonjenja.
„Vaš deda je primio poruku?”
„Jeste. I potpuno je slomljen.”
Margaret je uzdahnula.
„Bojala sam se da bi mogao da se uznemiri.”
„Pa zašto nas onda niste upozorili?”
„Zato što me je vaša baka zamolila da to ne činim.”
Borila sam se da ostanem smirena.
„Baka je imala demenciju. Kako ste mogli biti sigurni da razume šta traži od vas?”
Margaret je zastala.
„To je na mestu. Mogu li da svratim i objasnim?”
Stigla je tog popodneva, noseći kartonsku kutiju. Deda je u početku odbijao da nam se pridruži. Ali, čuvši Margaretin glas, pojavio se na vratima.
„Čekali ste deset godina?”
Margaret je klimnula glavom.
„Jesam.”
„Zašto?”
„Zato što me je ona zamolila.”
„Bila je bolesna.”
„Jeste. Ali imala je i trenutke kada je razumela šta se dešava.”
Margaret je objasnila da je baka pripremila svesku i poruku kroz nekoliko razgovora.
Pomagala je baki da kuca, jer joj je pisanje postalo teško.
„Želela je da bude sigurna da sam razumela uputstva.”
Skrstila sam ruke. „A zar nisi pomislila da bi ga to moglo povrediti?“
„Naravno da jesam.“
Margaret pogleda dedu.
„Zato sam i pitala da li želi da to bude dostavljeno ranije.“
Deda ju je posmatrao.
„Šta je rekla?“
Margaret otvori kutiju. U níj su bili primerci bakinih uputstava, jedna fotografija i rođendanska čestitka.
„Rekla je da je tih deset godina važno.“
„Zašto?“
„Zato što nije želela da prve godine nakon njene smrti provodiš pitajući se kada bi mogla stići neka nova poruka.“
Deda je slušao.
„Želela je da tuguješ prirodno, bez osećaja da ona upravlja tvojim životom.“
Bacio sam pogled na poruku na Fejsbuku.
„Ali ipak je želela da on na kraju ipak dobije jednu.“
„Da. Nadala se da će ga to podsetiti na nešto što je zaboravio.“
„Na šta?“
Margaret pogleda dedu.
„Na to da sme da bude srećan.“
Deda se spustio u stolicu. Zatim je Margaret otkrila još nešto.
„Tvoja baka me je naterala da obećam da ću, ako i posle deset godina još uvek budeš tugovao, ipak poslati poruku.“
„Čak i ako nije krenuo dalje sa životom?“
Ona klimnu glavom.
„Naročito tada.“
Ta poruka nije bila nagrada za to što je preboleo. Bio je to bakin pokušaj da mu pomogne da počne. Margaret je objasnila da je baka brinula da deda nikada neće ostvariti njihove planove za putovanja bez nje.
„Rekla mi je - bio je tvrdoglav.”
Deda se blago osmehnuo.
„Nije grešila.”
Zatim je postavio neočekivano pitanje.
„Da li je ikada rekla da je nesrećna?”
Margaret je delovala zbunjeno.
„Nesrećna?”
„Sa mnom. Zbog toga kako se sve završilo.”
Glas mu je zadrhtao.
„Ponekad bih izgubio strpljenje. Ponekad sam bio toliko umoran da sam jedva mogao da govorim.”
Deda to nikada ranije nije priznao. Uvek je govorio da je briga o baki bila najlakša odluka koju je doneo. Sada sam shvatio koliko toga nam je prećutao. Margaret se nagnula napred.
„Znala je da si iscrpljen.”
Deda je odmahnuo glavom.
„Jednom sam planuo na nju jer je stalno postavljala isto pitanje. Izvinio sam se, ali već sutradan se ona toga nije sećala.”
Zagledao se u svoje šake.
„Nikada nisam znao da li je razumela.”
Margaret je posegnula u kutiju i izvadila još jedan list.
„Napisala je nešto o tome.”
Deda je podigao pogled. Margaret mu je pružila papir.
„Danas je izgubio strpljenje sa mnom. Pitala sam kuda idemo, iako mi je to već mnogo puta rekao.”
Dedine ruke su zadrhtale.
„Sećam se tog dana.”
Zapis se nastavljao:
„Ne treba mi da bude savršen.” „Samo želim da ostane.”
Deda je pritisnuo papir uz grudi. Godinama je nosio taj trenutak u sebi kao dokaz da ju je izneverio. Baka ga je pamtila drugačije.
„Mislio sam da je umrla misleći da sam ljut na nju.”
Margaret je odmahnula glavom.
„Znala je da je voliš.”
Kleknula sam pored dede.
„Zašto mi nikad nisi rekao?”
„Zato što su mi svi stalno govorili kakav sam divan suprug bio.”
„I?”
„Nisam znao kako da im kažem da nisam bio divan svakog trenutka.”
Uhvatila sam ga za ruku.
„Niko to nije ni očekivao od tebe.”
Pogledao je bakinu fotografiju.
„Možda sam ja očekivao.”
Margaret je ostala dok deda nije bio spreman da otvori rođendansku čestitku. Na prednjoj strani bilo je cveće i previše šljokica.
„Uvek je kupovala takve, smešne čestitke.”
Unutra je baka napisala: „Srećan rođendan, dragi moj. Nadam se da i dalje zasmejavaš sve onim svojim užasnim šalama.”
Deda se tiho nasmejao.
„Mrzela je moje šale.”
Zatim je nastavio da čita.
„Molim te, nemoj provesti ostatak života čekajući da ponovo budemo zajedno.”
Osmeh mu je nestao s lica.
„Sećaš li se putovanja koja smo planirali? Muzike koju smo voleli? Jutara kada smo sedeli zajedno i ništa, baš ništa, nismo radili?”
Zastao je.
„Te stvari su bile divne jer smo ih delili. Ali mogu biti divne i kada ih deliš s nekim drugim.”
Deda je obrisao oči. Zatim je stigao do poslednjeg pasusa.
„Ne želim da prestaneš da me voliš.” „Znam da nikada nećeš.”
„Samo želim da zapamtiš da si bio celovita osoba i pre nego što smo se upoznali, a takav si i sada.”
Zatvorio je čestitku. Nekoliko minuta niko nije progovorio.
„Da li je ona zaista verovala da ću ponovo biti srećan?”
Margaret se tužno osmehnula.
„Nadala se da hoćeš.”
„Ne znam da li mogu.”
„Nije tražila od tebe da to učiniš odjednom.”
Margaret je ustala da krene. Deda je posegnuo za njenom rukom.
„Još uvek mi je krivo što si čekala.”
„Razumem.”
„Ali održala si obećanje. I zahvalan sam ti na tome.”
Nakon što je otišla, deda me je zamolio da stavim svesku pored njegovog kreveta. Zatim je poželeo da ostane sam. Nekoliko dana deda gotovo da nije pominjao tu poruku. Dolazila sam svakog popodneva, brinući se da smo ponovo probudili njegovu tugu. Ponekad bi čitao bakinu svesku. Drugi put bi sedeo pored prozora, držeći njenu čestitku. A onda me je jednog četvrtka ujutru pozvao.
„Dušo, imaš li obaveza sledećeg meseca?”
„Zašto?”
„Gledao sam red vožnje vozova.”
Zamalo mi je ispao telefon iz ruke.
„Red vožnje vozova?”
„Tvoja baka je oduvek želela da vidi planine u jesen.”
Osmehnula sam se.
„Jeste.”
Zastao je.
„Hoćeš li poći sa mnom?”
„Naravno!”
„Ima još nešto. Želim da ponesem tu svesku. Možda bismo mogli da obiđemo neka mesta sa njenog spiska.”
„Možemo da ih obiđemo sva.”
Tiho se nasmejao.
„Polako.” „Imam 89 godina, a ne 29.”
Bilo je to prvi put da sam ga čula kako se šali, još od njegovog rođendana. Tokom narednih nedelja, planirali smo putovanje. Deda je izabrao hotel i kupio novu jaknu.
„Već imaš tri”, podsetila sam ga.
„Tvoja baka bi rekla isto to.”
Jednog popodneva, dok smo se pakovali, otvorio je svoj laptop. Bakin razgovor na Fejsbuku bio je još uvek tu. Prelistavao je poruke stare deset godina.
„Srećna godišnjica, devojčice moja.”
„Danas sam napravio tvoju omiljenu supu.”
„Ruže su ove godine rano procvetale.”
Zatim se zaustavio na rođendanskoj poruci.
„Misliš li da je znala da ću joj i dalje pisati?”
„Mislim da je znala da nikada nećeš prestati da je voliš.”
Klimnuo je glavom i počeo da kuca. Odmakla sam se, ali me je pozvao da se vratim.
„Hoćeš li ovo da pročitaš?”
Na ekranu su bile dve rečenice.
„Setio sam se svega, devojčice moja. Sada ću naučiti kako ponovo da živim.”
„Divno je, deda.”
Kliknuo je na „pošalji”. Zatim je zatvorio laptop. Ujutru, na dan našeg polaska, deda je čekao pored vrata. Nosio je svoju novu jaknu, a u džepu je držao bakinu fotografiju.
„Jesi li spreman?”
„Tvoja baka bi spakovala duplo više stvari.”
Nasmejali smo se dok sam mu pomagala da uđe u automobil. Na stanici, deda je insistirao da on kupi karte. Pronašli smo mesta pored velikog prozora. Kako je voz krenuo, on je otvorio bakinu svesku. Okrenuo je stranicu na kojoj je pisalo „Stvari koje još treba da uradimo” i počeo da čita.
„Vozom kroz planine.”
Zatim je pored toga stavio kvačicu.
„Kakav je osećaj?” upitala sam.
Posmatrao je pejzaž.
„Čudan. Ali i dobar.”
Onda se osmehnuo.
„Deset godina sam mislio da bi sreća bez nje značila da je ostavljam za sobom.”
„A sada?”
Dodirnuo je fotografiju u džepu.
„Sada mislim da bi se ljutila kada bih protraćio još deset godina.”
Nasmejao sam se.
„Verovatno bi.”
Deda je okrenuo još jednu stranicu.
„Doručak na mestu na kojem nikada nismo bili.”
Pogledao me je.
„Misliš li da bismo to mogli sutra?”
„Svakako.”
„A možda i ples?”
„Sa tim kolenima?”
Široko se osmehnuo.
„Tvoja baka nam nikada nije dozvolila da nas to zaustavi.”
Zatim je zatvorio svesku. Deset godina je deda verovao da je njegova najveća odgovornost da sačuva uspomenu na baku. Ali ona mu je ostavila još jedno, poslednje obećanje koje treba da ispuni. Da je ne zaboravi. Da ne prestane da je voli. Da se seti kako se živi.