Istorija je pamti kao „Vučicu Francuske“, ženu koja je od ponižene kraljice postala jedna od najmoćnijih figura engleskog dvora. Iza njenog uspona krila se priča o izdaji, osveti i borbi za vlast. Godinama je trpela muževljevo zanemarivanje i uticaj njegovih miljenika, ali je iz svakog poniženja izlazila odlučnija i nemilosrdnija.
Kada se 12-godišnja francuska princeza Izabela udala za 23-godišnjeg engleskog kralja Edvarda II, taj brak nije bio samo pitanje ljubavi, već važan politički savez između dve moćne kraljevine. Niko tada nije mogao da nasluti da će mlada kraljica jednog dana okrenuti leđa suprugu, svrgnuti ga sa prestola i preuzeti vlast u Engleskoj.
Odbačena od supruga, ali ne i od porodice
Prve godine braka protekle su u varljivoj nadi. Izabela je odrastala na raskošnom, ali stranom dvoru. Bila je inteligentna, pronicljiva i ambiciozna. Želela je da bude prava kraljica i rodila je naslednika prestola, budućeg Edvarda III, a potom još troje dece. Ipak, nikada nije uspela da dopre do suprugovog srca.
Edvard je bio čovek sasvim drugačijeg kova. Kao najmlađi sin velikog Edvarda I, još od detinjstva tražio je jednostavno muško prijateljstvo među svojim vršnjacima. Posebno se izdvajao Pirs Gaveston, mladi Gaskonac čiji je otac verno služio kralju. Između princa i Gavestona ubrzo se razvilo izuzetno blisko prijateljstvo, čak i za tadašnje prilike. Edvard je živeo u svetu muških druženja, jahanja, grubih narodnih zabava i potpune nezainteresovanosti za državničke poslove.
Baroni su se pobunili protiv Pirsa Gavestona i pogubili ga. Bol zbog gubitka prijatelja, koju Edvard nije skrivao, kao i hladan prezir koji je pokazivao prema supruzi, postepeno su otvrdnuli Izabelino srce. To je bila njena prva i najgorča lekcija. Međutim, pravu školu nemilosrdnosti upoznala je mnogo ranije, u samom srcu svoje porodice u Francuskoj...
Tu lekciju naučila je na primeru svojih snaja, supruga svoje braće. Sve se dogodilo ovako: na jednom prijemu u Francuskoj Izabela je zapazila naizgled nevažan, ali veoma značajan detalj. Dve njene snaje, supruge francuskih prinčeva iz moćne burgundske porodice, nosile su oko pojasa gotovo identične torbice od skupocene, vezene kože.
Kasnije, dok je živela u Engleskoj, Izabela je iste takve torbice ugledala kod dvojice mladih vitezova iz svoje pratnje, braće d'Onej. Pokloni su bili upareni i upućivali su na tajnu, veoma opasnu vezu između tih žena i vitezova.
Snaje je dočekala sudbina gora od smrti
Nije se radilo samo o preljubi unutar kraljevske porodice. Skandal je mogao da ugrozi čitavu dinastiju. Supruge naslednika prestola bile su umešane u preljubničke odnose, pa bi se, ukoliko bi rodile decu, otvorilo pitanje njihovog pravog porekla: da li su naslednici zakonitih kraljeva ili vitezova?
Izabela nije vikala niti pravila scenu. Umesto toga, napisala je pismo svom ocu, francuskom kralju Filipu IV, poznatom kao Gvozdeni kralj zbog svoje nepopustljivosti. Činjenice je izložila jasno i nepristrasno, poput istražitelja. Predstavila je dokaze, ali je odluku o zaključcima i kazni prepustila njegovom nahođenju.
Filip Lepi, koji je fanatično čuvao čistotu kraljevske krvi, naredio je surovo suđenje. Dvojica braće pogubljena su lomljenjem na točku, dok su Izabeline snaje doživele sudbinu goru od smrti: javno su osramoćene, obrijane su im glave i doživotno su zatvorene u manastire. Jedna od njih ubrzo je umrla pod misterioznim okolnostima.
Tako je Izabela uklonila burgundski uticaj sa dvora i sklonila svoje snaje, istovremeno jačajući položaj svoje braće. Pokazala je izuzetnu moć zapažanja i hladnu odlučnost. Mlada princeza napravila je prvi korak na putu izdaje koji će joj kasnije doneti nadimak „Vučica Francuske“.
Ali dok je u Francuskoj neprijatelje uklanjala jednim pismom ocu, u Engleskoj ju je čekala mnogo ozbiljnija borba.
Sklopila je pakt sa pobunjenikom
Porodica Despenser, otac i sin, učvrstila je svoj položaj na dvoru Edvarda II. Hju Mlađi preuzeo je ulogu glavnog upravnika, blagajnika i kraljevog poverenika. Postao je vladareva senka, njegov glas kada je reč o finansijama i njegove uši na dvoru. Metodično, gotovo računovodstvenom preciznošću, potiskivao je Izabelu iz centara moći, oduzimao joj posede i proterivao njene odane ljude.
Troje Izabeline najmlađe dece povereno je na staranje rođacima kraljevih miljenika, kako bi se zaštitili od uticaja svoje francuske majke. Edvard, zaslepljen naklonošću prema Despenserima, smatrao je to „mudrim upravljanjem“ i rado je prepustio drugima deo svojih roditeljskih obaveza.
Pohlepa Despensera i njihovo drsko prisvajanje zemlje izazvali su žestoku mržnju plemstva, naročito moćne porodice Mortimer. Tada je Izabelina izdaja prestala da bude samo lična osveta i prerasla u hladnokrvno planiranje državnog udara. Despenseri su, ne sluteći, sami stvorili neprijatelja koji će ih uništiti.
Godine 1325, pod izgovorom diplomatske misije, Izabela je pobegla u Francusku. Na rastanku je kleknula pred suprugom i poljubila mu ruku, iskazujući mu poštovanje kakvo podanik duguje svom gospodaru. Nikada mu se više nije vratila kao supruga.
Ubrzo joj se u Parizu pridružio i najstariji sin Edvard, naslednik engleske krune, čime je njen položaj dodatno ojačan. U Francuskoj je Izabela odbacila ulogu pokorne supruge. Sklopila je savez sa moćnim prognanikom koji je pobegao iz Londonskog tornja – Rodžerom Mortimerom, ratnikom čija je mržnja prema Despenserima bila jednaka njenoj.
U njemu je pronašla saveznika za naizgled nemoguće: svrgavanje kralja. Njihova ljubavna veza ubrzo je postala skandal, koji je samo dodatno raspirivao političku zaveru. Sama činjenica da je napustila supruga i zadržala sina uz sebe predstavljala je kršenje svih tadašnjih običaja. Preljuba je, međutim, mogla da je košta i života.
Sin je preuze presto uz očevu saglasnost
U septembru 1326. godine Izabela i Mortimer iskrcali su se u Engleskoj sa malom, ali odanom vojskom. Nisu naišli na otpor. Njihov savez bio je oličen u sloganu same invazije: nisu nastupali kao uzurpatori, već kao „oslobodioci“ od tiranije Despensera, pod zastavom mladog princa Edvarda.
Izabela je igrala ulogu ožalošćene majke i ponižene supruge, dok je Mortimer bio njen verni mač. Bila je to predstava u kojoj su oboje bili izvanredni glumci. Narod ih je podržao. Otac i sin Despenser brutalno su pogubljeni, a veliki kraljevski pečat predat je Izabeli.
Izabela i njen saveznik Rodžer Mortimer povukli su potom poslednji, odlučujući potez. Kralj Edvard II dva puta je pozvan u parlament. Odgovorio je psovkama i odbio da se pojavi. Nije ni slutio da je o njegovoj sudbini već odlučeno bez njega.
Ipak, Izabeli je bio potreban privid zakonitosti, ali i slomljena volja njenog sina. Kada je mladi princ Edvard doveden u skupštinsku dvoranu, velikaši su odmah položili zakletvu vernosti njemu. Međutim, dečak je neočekivano pokazao odlučnost i izjavio da neće prihvatiti krunu protiv očeve volje.
Tada je bivšem kralju postavljen ultimatum: da se dobrovoljno odrekne prestola ili će mu parlament oduzeti krunu, kao i pravo svih njegovih naslednika na nju, i predati je „drugoj porodici“. Bila je to jasna aluzija na Mortimera.
Pretnja je uspela. Edvard, nesposoban da obuzda suze, pristao je na abdikaciju. Princ je postao kralj Edvard III. Zvanično je uspostavljeno namesničko veće, ali stvarna vlast nalazila se u rukama njegove majke i njenog moćnog miljenika.
Ipak, priča se tu nije završila. Sve dok je bivši kralj bio živ i dok je njegovo ime predstavljalo simbol zakonitog vladara, u zemlji je tinjala opasnost od pobune i povratka na presto. U mračnim tamnicama zamka Berkli, svrgnuti kralj Edvard II doživeo je strašan kraj.
Pohlepa je nadvladala nekrunisanog kralja
Zvanična verzija glasila je da je bivši engleski kralj umro „prirodnom smrću“. Međutim, okolnosti su budile sumnju. Čovek od 43 godine, poznat po dobrom zdravlju i fizičkoj snazi, iznenada je preminuo u zatočeništvu.
Neposrednih dokaza nije bilo, ali je postojao uzak krug ljudi koji su imali koristi od njegove smrti. Najveći dobitnik bio je Rodžer Mortimer. Uklanjanje svrgnutog kralja zauvek je otklonilo glavnu pretnju njegovoj vlasti i dodatno učvrstilo njegov položaj uz Izabelu.
Glavno pitanje ostalo je bez odgovora: da li je i sama Izabela znala za plan i odobrila ga? Najverovatnije je odlučila da ne zna detalje, prepustivši Mortimeru da „reši problem“, dok je sebi ostavila mogućnost da javno oplakuje supruga i poriče svaku krivicu. Smrt Edvarda II ostala je jedna od najmračnijih i najnerazjašnjenijih misterija engleskog srednjeg veka.
Naredne tri godine Izabela i Mortimer vladali su Engleskom kao kralj i kraljica bez krune. Činilo se da je Izabela zaboravila lekcije iz prošlosti. Njen saveznik Rodžer Mortimer ponašao se sa drskom pohlepom, grabeći titule i posede sa takvom halapljivošću da je nadmašio čak i omražene Despensere.
Ipak, njegova kobna greška nije bila pohlepa, već surovost. Pogubljenje Edmunda od Kenta, strica mladog Edvarda III, na osnovu izmišljenih optužbi, prešlo je sve granice. To više nije bio izazov samo jednom velikašu, već i samoj kraljevskoj porodici.
Provela je ostatak života u podređenom položaju
Srce osamnaestogodišnjeg kralja sazrevalo je za obračun. Godine 1330. Edvard III primenio je ono što je naučio od majke i njenog miljenika: nemilosrdan i precizan udarac. U zamku Notingem, prolazeći kroz tajni podzemni prolaz, lično je uhapsio Mortimera.
Legenda kaže da je prvi zvuk koji je narušio noćnu tišinu bio Izabelin krik: „Poštedite mog dragog Mortimera!“
Mortimer je odveden u London, gde je optužen za ubistvo vojvode od Kenta i uzurpaciju vlasti. Nije mu omogućeno suđenje pred sebi ravnima, već je kao izdajnik pogubljen vešanjem.
Izabelu je, međutim, čekala drugačija sudbina. Edvard III nije podigao ruku na majku, ali ju je zauvek uklonio iz politike. Ostali su joj bogatstvo i pratnja, ali ono najvažnije – uticaj – bilo joj je oduzeto.
Njena volja bila je slomljena. Mogla je da radi šta god poželi: da veze, moli se i prima goste. Poslednje godine njenog života pretvorile su se u dugo povlačenje iz javnosti. Čak 28 godina provela je u tišini.
Pred kraj života, kao da je tražila iskupljenje, obukla je grubu monašku odoru. Sahranjena je sa srebrnom kutijom u kojoj se nalazilo srce Edvarda II – čoveka čiju je sudbinu sama pomogla da uništi.
Stil / Dzen