Svekrva Dušanka se danima nije javljala na telefon, a onda smo je zatekli mrtvu na krevetu: Kad smo vratili kamere da vidimo šta se desilo, zanemeli smo od šoka

Svekrva Dušanka se danima nije javljala na telefon, a onda smo je zatekli mrtvu na krevetu. Dodajte Kurir Stil u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock/Garijs Polskis
  • Dušanka, 78-godišnja žena koja je živela sama, pronađena je mrtva u krevetu nakon što se danima nije javljala porodici. U kući su zatekli uredan prostor i kovertu sa pismom za sina.
  • U oproštajnom pismu napisala je da je želela da sve dovede u red, ostavi dokumenta i raspodeli porodične stvari bez svađe oko nasledstva. Poručila je porodici da ne odlaže pozive i reči ljubavi.
  • Snimci kamera pokazali su da je poslednjih dana čistila kuću, slagala fotografije i dokumente, birala odeću i pisala pismo. Porodica veruje da je dostojanstveno pripremala poslednje dane.

Nikada neću zaboraviti jutro kada smo suprug i ja otvorili vrata kuće njegove majke i shvatili da se dogodilo nešto strašno. Danima nam se nije javljala, što nam u početku nije bilo neobično jer je umela da se povuče u sebe i po nekoliko dana provede bez telefona, govoreći da joj je potreban mir. Međutim, ovog puta nešto je bilo drugačije. Nije odgovarala na pozive, nije čula zvono, a ni komšinica, koja je svakodnevno svraćala da je obiđe, nije je videla nekoliko dana.

Kada smo konačno ušli u njenu spavaću sobu, zatekli smo je kako mirno leži na svom krevetu, uredno nameštene kose, u najboljoj spavaćici koju je imala, dok su joj ruke bile sklopljene preko stomaka. Na prvi pogled, izgledalo je kao da je samo zaspala. Ali nije. Moja svekrva je preminula, a ono što smo kasnije pronašli u njenoj kući, kao i snimci sa sigurnosnih kamera koje smo premotali u nadi da ćemo razumeti šta se dogodilo, ostavili su nas bez reči.

Ispostavilo se da je žena koju smo godinama smatrali tvrdoglavom, ponekad previše ponosnom i neobično zatvorenom, poslednje dane života provela pripremajući se za odlazak. Kao da je nešto u sebi već znala, iako nikome nije rekla ni reč.

Poslednjih dana ponašala se drugačije, ali nismo prepoznali znakove

Moja svekrva Dušanka je imala 78 godina i živela je sama u kući u kojoj je provela gotovo čitav život. Svekar je preminuo pre osam godina, a nakon njegove smrti odbijala je da se preseli kod nas, iako smo joj suprug i ja mnogo puta nudili da dođe. Govorila je da ne želi nikome da bude na teretu i da joj je najvažnije da sačuva svoj mir, svoje dvorište, baštu i navike koje je godinama gradila.

Bila je žena koja nije volela da pokazuje slabost. Čak i kada bi je nešto bolelo, govorila je da će proći, a kada bismo je pitali da li joj je potrebna pomoć, odgovarala je da nije dete i da ume sama da se pobrine za sebe.

Foto: Shutterstock

U poslednje vreme, međutim, počela je da govori neke neobične stvari. Nekoliko puta mi je napomenula da treba da sačuvam fotografije koje mi je ranije poklonila, a jednom je čak insistirala da uzmem staru porodičnu ogrlicu koju je čuvala u posebnoj kutiji.

"Uzmi je, ćerko, neka bude kod tebe. Ne treba da čeka da se jednog dana neko svađa oko nje", rekla mi je.

Nasmejala sam se i odgovorila da ne treba da govori takve stvari, ali ona je samo odmahnula rukom.

"Čovek nikad ne zna koliko mu je vremena ostalo. Važno je da neke stvari završi dok još može sam."

Tada nisam pridavala značaj njenim rečima. Mislila sam da je to samo jedan od njenih razgovora o starosti, prolaznosti i tome kako ljudi treba da se pripreme za vreme kada više neće moći sami da odlučuju.

Nisam ni slutila da je već počela da sređuje sve što je želela da ostavi iza sebe.

Poslednji razgovor koji smo vodili i rečenica koju nisam razumela

Foto: Shuitterstock

Poslednji put sam je videla desetak dana pre nego što je preminula. Otišla sam kod nje da joj odnesem namirnice i lekove, a ona me je dočekala neobično raspoložena. Kuća je bila besprekorno čista, zavese oprane, kuhinjski elementi sređeni, a na stolu je stajala vaza sa svežim cvećem.

Čak je i sebe nekako posebno uredila. Nosila je bluzu koju je čuvala za praznike, stavila omiljeni parfem i napravila frizuru. Kada sam je pitala da li nekoga očekuje, samo se nasmejala.

"Ne čekam nikoga. Samo mi se danas tako htelo."

Sedela sam sa njom skoro dva sata. Pričale smo o svakodnevnim stvarima, o komšinici, cenama na pijaci i unucima, a onda je odjednom počela da me ispituje da li moj suprug dovoljno odmara i da li vodimo računa o zdravlju.

Pre nego što sam krenula, zagrlila me je duže nego obično.

"Čuvaj mi sina. Znam da je težak, ali je dobar čovek. Nemojte da se svađate oko gluposti. Život je mnogo kraći nego što ljudi misle."

Te reči su mi se vratile u glavu onog jutra kada smo je pronašli. Razmišljala sam o njima iznova i iznova, pitajući se kako nisam primetila da se iza njenog mirnog ponašanja možda krije nešto što je želela da nam kaže.

Foto: Shutterstock

Kada smo ušli u kuću, sve je bilo spremno kao da nas očekuje

Kada smo tog jutra stigli, suprug je nekoliko puta pozvonio, a zatim pokušao da je pozove telefonom. Nije bilo odgovora. Pošto je imao rezervni ključ, otključao je vrata i ušao, dozivajući majku.

U dnevnoj sobi sve je bilo uredno. Na stolu su stajale dve šoljice, jedna oprana i okrenuta naopako, a druga odložena pored sudopere. U kuhinji nije bilo prljavog posuđa, smeća niti bilo kakvog nereda.

Krenuli smo prema spavaćoj sobi i tada smo je ugledali.

Moj suprug je počeo da je doziva, a zatim je prišao krevetu i dodirnuo joj rame. Kada je shvatio da ne reaguje, potpuno se slomio. Pozvali smo hitnu pomoć, ali lekari su mogli samo da konstatuju smrt.

Ne znam koliko je vremena prošlo dok smo sedeli u toj sobi, nesposobni da prihvatimo ono što se dogodilo. Najviše me je pogodilo to što je izgledala toliko spokojno, kao da je zaspala nakon dugog dana.

Bila je obučena u svoju najlepšu spavaćicu, kosa joj je bila uredno začešljana, a na noćnom stočiću stajale su naočare, čaša vode i mala kutija sa nakitom.

Nije bilo nikakvih znakova borbe ili nereda. Sve je bilo na svom mestu.

A onda je suprug primetio belu kovertu na komodi, na kojoj je njegovim imenom bilo ispisano: "Otvori kada budeš mogao."

Foto: Shutterstock

Pismo koje je ostavila rasplakalo nas je više nego bilo šta drugo

U koverti se nalazilo nekoliko stranica rukom ispisanog teksta. Prepoznala sam njeno sitno, uredno pismo, ali nisam imala snage da čitam. Suprug je počeo, a već posle prvih nekoliko rečenica glas mu je zadrhtao.

Pisala je da ne zna kada ćemo pronaći pismo i da se nada da ćemo imati dovoljno snage da ga pročitamo bez ljutnje na nju.

"Ako ovo čitate, znači da više nisam tu da vam kažem sve što sam želela. Nemojte da se plašite i nemojte da mislite da sam vas zaboravila. Poslednjih dana mnogo sam razmišljala o svom životu, o ljudima koje sam volela i o stvarima koje sam odlagala. Shvatila sam da ne želim da iza sebe ostavim nered, nedovršene poslove i pitanja na koja niko neće znati odgovor."

U nastavku je navela gde se nalaze svi važni dokumenti, računi, ugovori i papiri vezani za kuću. Napisala je i kome želi da pripadnu pojedine porodične stvari, ali je posebno naglasila da ne želi da se zbog nasledstva bilo ko svađa.

Zatim je napisala nešto što nas je potpuno slomilo:

Foto: Shutterstock

"Znam da ćete se pitati da li sam nešto osećala ili naslućivala. Ne znam ni sama kako da vam objasnim. Samo sam poslednjih dana imala potrebu da sve dovedem u red. Nije to bio strah, niti sam želela da vas opterećujem svojim mislima. Samo sam želela da, ako se dogodi ono što se svakome jednom dogodi, ne morate da razmišljate o tome šta sam ostavila nedovršeno."

Na kraju je napisala da je ponosna na svog sina i da joj je žao zbog svih trenutaka kada je bila previše stroga, tvrdoglava ili nije umela da pokaže koliko joj znači.

"Nemojte da živite kao da imate beskonačno vremena. Pozovite jedni druge, oprostite kada možete i ne čekajte posebne prilike da biste rekli nekome da ga volite."

Suprug je spustio pismo i dugo nije mogao da izgovori nijednu reč.

Vratili smo snimke sa kamera i otkrili šta je radila poslednjih dana

Moja svekrva je imala nekoliko sigurnosnih kamera postavljenih oko kuće i jednu u hodniku, prvenstveno zbog toga što je živela sama. Suprug je bio zadužen za njihovo održavanje i imao je pristup snimcima putem telefona.

Kada smo se malo pribrali, odlučili smo da pregledamo snimke. Želeli smo da saznamo kada smo je poslednji put mogli videti živu, da li je neko dolazio i da li se dogodilo nešto što bi nam pomoglo da razumemo njene poslednje dane.

Foto: Shutterstock

Ono što smo videli nateralo nas je da zanemimo.

Na snimcima se videlo kako danima polako sređuje kuću. Prvo je iznosila stare stvari iz ostave, zatim je čistila kuhinjske elemente, slagala dokumentaciju i razvrstavala fotografije. Nekoliko puta je zastajala, sedala u fotelju i dugo posmatrala porodične slike.

Jednog dana izvadila je iz ormara nekoliko svojih najlepših komada odeće. Pažljivo ih je pregledala, neke odložila u posebnu kesu, a druge vratila na mesto. Zatim je otišla do ogledala, namestila kosu i stavila parfem.

Sledećeg jutra videli smo je kako u dnevnoj sobi sedi za stolom i piše. Povremeno bi zastala, obrisala oči i nastavila. Kasnije je pismo stavila u kovertu i odnela je u spavaću sobu.

Ali najviše nas je potresao jedan snimak.

Na njemu se videlo kako stoji u hodniku, gleda prema vratima, a zatim prilazi polici na kojoj su bile naše porodične fotografije. Uzela je jednu na kojoj je bila sa sinom dok je još bio mali. Dugo ju je držala u rukama, a onda je poljubila staklo i vratila je na mesto.

Nakon toga je ugasila svetlo u dnevnoj sobi i otišla u svoju spavaću sobu.

Nismo mogli da prestanemo da plačemo. Gledali smo ženu koju smo voleli kako obavlja sasvim obične kućne poslove, a sada smo znali da su to bili poslednji snimci njenog života.

Najteže je bilo prihvatiti da nam ništa nije rekla

Posle svega, najviše me je mučilo jedno pitanje: zašto nam nije rekla da želi da razgovaramo, da joj je potrebno društvo ili da je možda nešto brine?

Moj suprug je danima ponavljao da je trebalo češće da je obilazi, da nije smeo da prihvati njena objašnjenja da joj je potreban mir i da je trebalo da insistira da dođe kod nas. Ja sam ga uveravala da ne može sebe da krivi za nešto što nije mogao da predvidi.

Nismo znali šta se događalo u njenim mislima, niti da li je zaista imala neki predosećaj ili je jednostavno, suočena sa sopstvenom smrtnošću, osetila potrebu da završi sve što je godinama odlagala. Možda je samo želela da nam olakša ono što dolazi posle nje.

Na sahrani su nam prilazili ljudi iz komšiluka i pričali koliko je bila vredna, uredna i koliko je volela svoju porodicu. Jedna komšinica nam je rekla da je nekoliko dana pre smrti svratila kod nje i da joj je svekrva poklonila saksiju sa cvećem.

„Rekla mi je da joj više ne treba toliko cveća i da bi volela da ga neko zaliva i čuva. Mislila sam da samo pravi mesta u dvorištu“, rekla je.

Tada sam shvatila koliko smo malo znali o njenim poslednjim razmišljanjima.

Danas, kada prođem pored njene kuće, uvek se setim one besprekorno čiste kuhinje, opranih zavesa i pisma koje nas je čekalo na komodi. Njena smrt nas je naučila nečemu što nismo želeli da naučimo na tako bolan način: ljudi često ne govore koliko im je teško da se oproste, koliko se plaše samoće i koliko im znači da ih neko pozove bez posebnog razloga.

Ne znam da li je moja svekrva zaista nešto predosećala. Možda je samo želela da poslednje dane provede onako kako je živela – dostojanstveno, uredno i bez potrebe da bilo koga opterećuje.

Ali znam da više nikada neću odložiti telefonski poziv majci, ocu ili bilo kome koga volim, misleći da za to ima vremena sutra.

This browser does not support the video element.

Slavko Banajc intervju pred koncert Izvor: Kurir