- Psiholog upozorava da je najveća greška kada roditelji dete pretvore u projekat i ljubav vežu za rezultate, ocene i uspeh.
- Umesto pritiska, važniji su podrška, bezuslovna ljubav i prostor da dete samo otkriva interesovanja i uči iz neuspeha.
Roditelji ulažu mnogo vremena, novca i energije u svoju decu, kupuju edukativne knjige, angažuju privatne učitelje, upisuju ih na kurseve i trude se da im pruže što više znanja i mogućnosti. Međutim, uprkos svim tim ulaganjima, nekada se dogodi da dete u jednom trenutku izgubi motivaciju, počne da odbija školu ili odustane od onoga što je ranije sa entuzijazmom prihvatalo.
Roditeljima tada često nije jasno šta se dogodilo. Ako su sve radili "za njegovo dobro", zašto dete ne pokazuje rezultate koje su očekivali?
Odgovor psihologa često se ne nalazi u tome koliko je dete naučilo, već u tome koliko je pritiska tokom odrastanja osećalo i da li je imalo dovoljno prostora da samo otkriva šta ga zanima.
Ne pretvarajte dete u projekat
Roditelji ponekad nesvesno počnu da posmatraju dete kao projekat u koji treba stalno ulagati. Dobre ocene, strani jezici, sport, muzika, takmičenja i različiti kursevi postaju deo svakodnevnice, a uspeh deteta počinje da se meri rezultatima.
Problem nastaje kada dete dobije utisak da je voljeno i cenjeno samo onda kada ispunjava očekivanja.
Jedna od najvažnijih poruka psihologa jeste da dete ne bi trebalo da odrasta sa osećajem da mora da bude najbolje da bi zaslužilo ljubav i prihvatanje roditelja.
Kako je Mihail Labkovski govorio:
"Obrazovanje deteta je njegova lična stvar. Vaš je posao kao roditelja da ga volite i brinete o njemu, bez obzira na njegove ocene, frizuru, mrlje na majici, uspeh u sportu, muzici, umetnosti i sve druge uspehe ili neuspehe. Samo bezuslovna ljubav daje deci snagu, samopouzdanje, psihološku stabilnost i resurse za razvoj njihovih talenata."
Dete ne mora da ispuni roditeljske ambicije
Roditelji često imaju jasnu predstavu o tome kako bi život njihovog deteta trebalo da izgleda. Žele da bude obrazovano, uspešno, finansijski nezavisno i ostvareno. Međutim, ono što roditelj smatra uspehom ne mora biti isto što i ono što dete jednog dana bude želelo.
Zato je važno napraviti razliku između podrške i pritiska.
Podrška znači pomoći detetu da otkrije sopstvena interesovanja, ponuditi mu mogućnosti i biti uz njega kada naiđe na prepreke. Pritisak nastaje onda kada dete dobije osećaj da mora da ostvari određeni rezultat kako bi roditelj bio zadovoljan.
Ako dete dobije lošu ocenu, ne treba odmah da usledi kritika ili poređenje sa drugom decom. Mnogo je korisnije razgovarati o tome šta mu je bilo teško, da li mu je potrebna pomoć i kako zajedno može da prevaziđe problem.
Ne određujte detetu budućnost dok je još dete
Od dece se danas često očekuje da veoma rano znaju šta žele da rade, u čemu su dobra i kakvu karijeru žele da izgrade. Međutim, dete koje ima 12, 14 ili 16 godina tek upoznaje sebe i sasvim je prirodno da menja interesovanja.
Čak ni završetak škole ili fakulteta ne znači da osoba mora zauvek ostati u jednoj profesiji.
Zato roditelji ne bi trebalo da stvaraju dodatnu paniku rečenicama poput: "Moraš sada da odlučiš šta ćeš raditi ceo život."
Mnogo korisnije je pitati dete: Šta te trenutno zanima? U čemu uživaš? Šta bi volelo da naučiš? Šta ti je teško?
Takva pitanja ostavljaju prostor za razvoj, umesto da dete stavljaju pred zadatak koji možda još nije spremno da razume.
Roditelji su deci najvažniji model
Jedan od čestih saveta psihologa jeste da roditelji ne treba samo da govore deci kako treba da se ponašaju, već da im sopstvenim primerom pokažu ono što žele da ih nauče.
Dete posmatra kako roditelj reaguje kada pogreši, kako razgovara sa drugim ljudima, kako rešava probleme, kako podnosi neuspeh i šta radi kada se suoči sa stresom.
Ako roditelj govori detetu da treba da bude smireno, a sam burno reaguje na svaku neprijatnost, dete će mnogo više naučiti iz njegovog ponašanja nego iz njegovih reči.
Zato se vaspitanje ne završava savetom. Ono se svakodnevno odvija kroz primer koji dete gleda kod kuće.
Ne omalovažavajte detetova interesovanja
Savremena deca veliki deo života provode u digitalnom prostoru. Roditeljima to često izgleda kao gubljenje vremena, posebno kada vide sadržaje koji im deluju površno ili nerazumljivo.
Ipak, potpuno odbacivanje sveta koji je detetu važan može napraviti još veći jaz između roditelja i deteta.
Umesto automatske zabrane, psiholozi često preporučuju razgovor o tome šta dete zapravo radi na internetu, šta ga privlači i koliko vremena provodi uz ekran.
Roditelj ne mora da prihvati svaki sadržaj koji dete prati, ali je korisno da razume zbog čega mu je taj svet zanimljiv.
Granice jesu važne, ali moraju imati smisla
To, naravno, ne znači da deci treba dozvoliti neograničeno korišćenje telefona ili interneta. Deci su potrebne granice, rutina, san, fizička aktivnost, druženje uživo i vreme bez ekrana.
Međutim, zabrane imaju više smisla kada su jasne i dosledne i kada dete razume zbog čega postoje.
Umesto stalnog ponavljanja "ostavi telefon", roditelj može zajedno sa detetom da napravi pravila koja će važiti za celu porodicu. Na primer, vreme za obrok može biti bez telefona, a uređaji se mogu ostavljati van spavaće sobe tokom noći.
Ne pokušavajte da zaštitite dete od svakog neuspeha
Roditelji prirodno žele da zaštite decu od razočaranja. Ipak, dete mora da nauči da neuspeh nije katastrofa.
Ako roditelj svaki put rešava problem umesto deteta, ono ne dobija priliku da razvije samostalnost i otpornost.
Mnogo je korisnije pomoći detetu da razume šta se dogodilo, šta može drugačije sledeći put i kako da samo dođe do rešenja.
Loša ocena, odbijanje na takmičenju ili odustajanje od neke aktivnosti ne znače da je dete neuspešno. To su iskustva iz kojih može da uči.
Dečaci ne moraju da budu "jaki" po svaku cenu
Od dečaka se često očekuje da budu uspešni, snažni, samostalni i finansijski sposobni, a ponekad se od njih traži da veoma rano znaju šta žele da rade u životu.
Takva očekivanja mogu postati veliki teret ako dete nema prostor da pokaže strah, nesigurnost, tugu ili zbunjenost.
Zato je važno da dečaci, baš kao i devojčice, znaju da je razgovor o osećanjima normalan i da traženje pomoći nije znak slabosti.
Roditelji mogu da ih nauče da neuspeh ne određuje njihovu vrednost, da je promena mišljenja dozvoljena i da ne moraju stalno da dokazuju svoju vrednost rezultatima.
Najvažnije je da dete zna da ima kome da se vrati
Roditelj ne može da kontroliše svaki izbor koji će dete napraviti kada odraste. Ne može da mu garantuje uspešnu karijeru, savršen život ili odsustvo problema.
Ono što može jeste da izgradi odnos u kojem dete zna da ima kome da se obrati kada pogreši.
Bez obzira na ocene, fakultet koji je upisalo, posao koji je izabralo ili interesovanja koja su se promenila, dete treba da zna da njegova vrednost nije uslovljena uspehom.
Upravo zbog toga vaspitanje nije trka u kojoj roditelj treba da napravi "genija", već dug proces u kojem dete treba da izraste u samostalnu osobu koja poznaje sebe, ume da donosi odluke, prihvata posledice svojih izbora i zna da potraži pomoć kada joj je potrebna.