- Vladana je odmah primetila Zoranove neobične navike i tri sata koja pokazuju različito vreme.
- Dok mu pomaže oko satova i šrafova, prepoznaje nadimak.
- Stara neprijatnost zbog pokvarenog sata vraća se na površinu.
Neke kuće čuvaju uspomene u fotografijama, neke u starim pismima, a neke u predmetima koje niko godinama ne sme da pomeri. U Zoranovoj kući vreme kao da je odavno prestalo da teče kako treba. Tri sata visila su na zidovima, a svaki je pokazivao drugačiji trenutak.
Vladana (28) je mislila da je to samo neobična navika usamljenog starca (73). Došla je da mu povremeno pomaže, ne očekujući ništa više od nekoliko mirnih sati, ručka i kratkih šetnji.
Pozvali su je da pomaže povremeno starijem čoveku
„Ne diraj onaj veliki sat iznad komode. Stao je, neka zasad stoji tako.”
Starac je govorio sa vrata sobe, oslanjajući se rukom na dovratnik. Vladana je upravo skidala jaknu i još nije stigla da primeti satove. Na zidu su bila tri: veliki drveni iznad komode, okrugli pored prozora i sasvim mali pored prekidača za svetlo. Svaki je pokazivao drugačije vreme.
„Htela sam da vidim gde je kuhinja”, odgovorila je. „Sat može da sačeka, ako tako želite.”
Zoran se povukao unazad, puštajući je da uđe u sobu. Njegova sestričina, koja je dočekala Vladanu na ulazu, upozorila ju je da on ne voli kada stranci pomeraju stvari. Nije morala da kuva; namirnice su bile unapred dostavljene. Negovateljica je trebalo da dolazi tokom dana, pomaže oko ručka, vodi ga u šetnju i bude uz njega dok je sestričina zauzeta. Vladana je pristala, ne očekujući da će upoznavanje početi baš kod sata.
„Kuhinja je desno”, rekao je Zoran. „Sve u ormarićima mogu sam da pronađem. Ako mi zatreba pomoć, tražiću je.”
Vladana je klimnula glavom i otišla da opere ruke. Kuhinja je bila čista. Pored stola stajala je čvrsta stolica sa naslonima za ruke, a na prozorskoj dasci ležala je gomila novina. Zoran je ušao za njom, proverio vodu u kuvalu i seo. Nije toliko posmatrao nju koliko ono što je radila sa njegovim stvarima.
Pitala je da li mu odgovara da ruča sada. Zoran je predložio da sačekaju; želeo je da završi čitanje novina. Vladana je izvadila knjigu iz torbe i smestila se pored prozora.
Sve više je upoznavala Zoranove neobične navike
Deset minuta kasnije, starac je spustio novine i pokazao joj koju šerpu da uzme. Dok je postavljala sto, objasnio joj je da onaj mali sat pored prekidača radi, ali da kasni. I okrugli sat je stao, a on još nije želeo da otvara onaj veliki iznad komode.
„Dakle, vi ih popravljate?”, upitala je Vladana. „Mislila sam da je to samo kolekcija.”
– Sastavljam ih i popravljam. Do nekih satova još nisam stigao.
Rekao je to bez osmeha. Vladana nije postavljala dalja pitanja. Radila je u kućama gde su vlasnici rado pričali o sebi već od prvog trenutka. Zoran je, po svemu sudeći, više voleo da prvo bolje upozna sagovornika.
Dolazila je istim danima. Starac je zapamtio zvuk njenih koraka na stepeništu i otvarao vrata pre nego što bi ona ponovo zazvonila. Ponekad su razgovarali tokom ručka, a ponekad je svako gledao svoja posla.
Vladana bi odložila namirnice koje je njena sestričina ostavila kod vrata, obrisala sto i pomogla Zoranu da stigne do klupe u dvorištu. Napolju je više voleo da hoda pored nje, pridržavajući se za ogradu tamo gde je postojala, i ljutio se ako bi ga neko uhvatio pod ruku bez pitanja.
Vladana je brzo naučila i njegove druge navike. Za supu je Zoran birao duboku činiju sa šarom izlizanom duž oboda, a tražio je da se čisti tanjiri iz gornjeg ormarića sačuvaju za goste. Čitao je novine do kraja, čak i ako su ga vesti nervirale. Ponekad bi započeo priču o nekoj poznatoj ulici, a zatim stao usred rečenice: trebalo mu je trenutak da se seti novog imena tamošnje prodavnice.
Vladana je strpljivo čekala. Kada je jednom prilikom pomenula staro ime, iznenadio se i upitao kako poznaje taj kraj. Odgovorila je da je kao dete živela u blizini. Zoran je klimnuo glavom, ali nije postavljao dalja pitanja.
Jednog dana, dugo je tražio rukavicu kod ulaznih vrata i pitao da li ju je Vladana stavila u ormar. Ona je predložila da je zajedno potraže, ali ju je Zoran zamolio da stoji mirno. Rukavica je pronađena u džepu njegovog kaputa. Izvadio ju je, izgledao pomalo posramljeno i iznenada rekao da su za taj dan najavili toplo vreme.
Vladana nikada nije sasvim shvatila da li je to smatrao izvinjenjem. Ali shvatila je nešto drugo: Zoranu je bilo teško da zatraži pomoć, a još teže da primeti kada mu je pomoć već bila ponuđena. Tokom sledeće šetnje, pitala ga je da li mu treba pomoć na stepenicama. Starac je odbio, ali je zamolio da mu pridrži vrata.
Radionica se pretvorila u ostavu
Posle jedne šetnje počela je kiša. Vratili su se potpuno mokri, a Vladana je otišla po peškir. Zoran je odmah pokazao na uzak ormar u hodniku. Otvorila je pogrešna vrata i ugledala police pune alata, tegli sa šrafovima i drveno kućište sata bez brojčanika.
„Izvinite, pogrešila sam vrata”, rekla je i spremala se da zatvori ormar.
„Peškiri su tu blizu. A ovo je moja radionica, mada je moja sestričina zove ostavom.”
Vladana je obrisala kosu i vratila peškir na kuku. Zoran je stajao pored otvorenog ormara, posmatrajući rastavljeni sat. Pitala je da li da mu donese stolicu. Odbio je i sam zatvorio vrata.
Sestričina je stigla uveče. Zoran joj je pomenuo da je Vladana slučajno otvorila radionicu. Nakon što je on otišao u svoju sobu, sestričina ju je tiho zamolila da ga ne podstiče na rad sa sitnim delovima, jer bi se Zoran uznemirio ako nešto ne bi uspelo.
Vladana je odgovorila da neće ništa dirati bez njegovog odobrenja. Ipak, nije obećala da će odraslom čoveku zabraniti da otvara sopstveni ormar. Sestričina je uzdahnula, spremajući se za odlazak, i samo je zamolila Vladanu da bude tu ako on pokuša da radi na satu.
Zoran je iz sobe čuo deo tog razgovora. Čim su se vrata zatvorila za njegovom sestričinom, upitao je da li je ona predložila da se sav alat skloni na neko visoko mesto. Vladana je rekla da o tome nije bilo reči. Starac ju je pažljivo posmatrao, kao da proverava da li je odgovor smislila u trenutku.
„Sam ih sređujem posle posla”, rekao je. „Samo mi treba više vremena nego ranije.”
– Primetila sam. Ako treba nešto da ti dodam ili pridržim, samo reci.
Na tu ponudu nije odgovorio. Vladana je zaključila da nema svrhe dalje pričati o alatu i otišla je da opere šolje. Kada je sledeći put došla, na kuhinjskom stolu je ugledala teglu sa šrafovima. Zoran ju je zamolio da je vrati u ormarić, ali Vladana je prvo pitala na koju policu. Prišao je da joj pokaže, a zatim joj iznenada rekao da sačeka.
– Poređaj ih ovde. Kratke levo, dugačke desno. Bakarne za sada ostavi odvojeno.
Navika je vratila davne uspomene
Vladana je istresla šrafove na list debelog papira. Posao nije bio težak, samo je zahtevao dobro osvetljenje. Prinela je papir prozoru i poređala kratke šrafove u jedan red, a dugačke u drugi. Zoran je sedeo pored nje i posmatrao je. Jednu malu navrtku odvojila je pored bakarnih šrafova, a zatim je vratila u sredinu.
„Gedžit, ne žuri. Ona je sa drugog sata”, rekao je starac.
Vladana je podigla glavu. Tu reč nije čula godinama. To nije imalo nikakve veze sa onom slučajnom navrtkom na papiru: Zoran je gledao pravo u nju.
„Kako si me nazvao?” upitala je. „Kako znaš taj nadimak?”
Skinuo je naočare i dugo ih čistio. Zatim je rekao da je hteo to da je pita još kada su se prvi put sreli, ali se plašio da ne pogreši. Tokom godina, i lice i glas su mu se promenili, ali je navika da sitne predmete slaže u uredne redove ostala.
„Dolazila si kod mene posle škole”, rekao je. „U radionicu u društvenom centru. Sećaš li se one zgrade sa satom iznad ulaza? Uvek je mirisala na lepak za drvo. Zvali su te Vladana, a deca su te zvala Gedžit, jer si sve što bi našla ispod stolova odnosila u džepovima.”
Vladana se odmah setila doma. Pored vrata je stajala klupa na kojoj su deca čekala red da posmatraju kako Zoran otvara mehanizam sata. Zvala ga je čika Zoran. Vladana je tamo prvi put otišla sa majkom: donela je budilnik koji je zvonio kad god mu se prohte. Dok je Zoran tražio uzrok kvara, devojčica je skupljala izgubljene šrafove sa poda i ređala ih na ivicu stola.
Pokazao joj je kako da razlikuje neoštećene navoje od onih koji su se izlizali i dozvolio joj da svraća posle škole. Sada je bio mnogo stariji, hodao je sporo i nosio drugačije naočare.
Poslednji susret je želela da zaboravi
Kada su se sreli, nije ga prepoznala kao čoveka iz te radionice. Vladana je navikla da pamti čika Zorana za radnim stolom, sa okretnim rukama i gustom tamnom kosom.
„Mislila sam da me nećeš prepoznati”, rekla je Vladana. „Mada ni ja nisam prepoznala tebe.”
„Nisam bio siguran. Kada si počela da ređaš šrafove s leva na desno, počela si da ličiš na sebe. A sada si čak i u tu navrtku gledala potpuno isto kao nekada.”
Pokušala je da se nasmeje, ali nije uspela. U početku joj se dopadao taj nadimak. Zoran je jednom u njenom džepu pronašao toliko sitnica – raznih navrtki i šrafova – da joj je doneo malu kutiju i rekao joj da ih tu odlaže. Devojčica je na poklopcu nacrtala slovo svog imena i stavila kutiju na njegovu policu.
Znala je gde se drže krpe za čišćenje kućišta, a gde kutije koje se ne smeju dirati bez dozvole. Ako je radionica bila otvorena, Vladana bi svratila, makar i na minut. Od svih dana provedenih u radionici, posebno jasno je pamtila svoju poslednju posetu.
Pokušala je da navije zidni sat bez Zorana, prejako je okrenula ključ i nešto je unutra škljocnulo. On ju je tada naglo zamolio da se skloni. Rekao je da ne sme da dira mehanizam bez pitanja. Kod kuće su se već pakovali: porodica se selila u drugi deo grada. Više nikada nije otišla u radionicu. Bilo ju je sramota zbog pokvarenog sata i Zoranove nagle reakcije.
„Jesi li popravio onaj zidni sat?”, upitala je.
„Popravio sam ga večeras. Samo se bio olabavio spoj. Nisi ništa ozbiljno polomila.”
Vladana je ćutala. Zoran je vratio naočare, ali nije dirao šrafove.
„Mislio sam da si se uvredila i da zato više ne dolaziš”, dodao je. „Kasnije sam od momaka saznao za selidbu. Trebalo je prvo ja da se izvinim, ali samo sam objašnjavao zašto ne smeš da prilaziš satu bez pitanja.”
„Zaista sam se bila uvredila. Mislila sam da mi više nećeš dozvoliti da prilazim satu.”
Zoran nije pokušavao da je ubedi da je pogrešno shvatila. Setio se kako mu je glas zvučao kada posao nije išao kako treba. Obično je bio strpljiviji sa decom nego sa odraslima, ali tog dana se zabrinuo za mehanizam i izgubio živce.
Sitnice iz prošlosti su nestale vremenom
Vladana se setila kako je, nakon selidbe, dugo oklevala čak i da popravi stonu lampu: mislila je da će time samo pogoršati stvari. Zatim su iskrsli drugi poslovi, a radionica je postala stvar prošlosti, nešto što je pripadalo detinjstvu.
„A gde si stavio onu kutiju sa pronađenim stvarima?”, upitala je. „Sećam se čak i poklopca, ali uopšte se ne sećam šta je bilo u njoj.”
Odmahnuo je glavom: staru kutiju je odavno izgubio tokom seljenja radionice. Ali pamtio je kako je Vladana jednom donela kući jedan jedini šraf i zahtevala da sazna odakle potiče. Obilazili su ulaz zgrade i pronašli prazan otvor na šarki vrata na stepeništu.
Vladanu je iznenadilo što se tog događaja sećao tako živo, baš kao i onog pokvarenog sata. Zoran se nasmejao: svakodnevno je popravljao satove, ali nije mogao da zaboravi devojčicu koja ga je naterala da obilazi ceo ulaz zbog jednog šrafa.
Izvadili su šrafove. Zoran je i dalje pazio da peškir visi na svojoj kuki, a Vladana je pitala pre nego što bi pomerila njegovu stolicu. Ipak, starac je postao spremniji da objasni zašto sat u dnevnoj sobi stoji. Veliki sat je imao zaglavljen zupčanik, okruglom je nedostajao deo, a mali je morao da se navija češće nego što je on to voleo.
Jednog dana, Vladana ga je zatekla za stolom sa kućištem sata koje je ranije videla u ormaru. Zoran je poređao alat, ali se mučio da zadrži jedan sićušni šraf na vrhu odvijača. Ona je postavila lampu pored njega i upitala ga da li želi da mu pridrži kućište. Klimnuo je glavom. Vladana je sela preko puta njega, čvrsto uhvatila teško drvo sa obe ruke i posao je krenuo brže.
Nekoliko dana su se nakratko vraćali tom satu posle ručka. Zoran je objašnjavao koji šraf gde ide; Vladana je ponovo pitala pre nego što bi uzela neki deo u ruke. Ponekad je govorio prebrzo. Ona nije nagađala, već je tražila da ponovo pogleda.
Loša sećanja su joj se vratila
Jedan zupčanik je morao biti izvađen i vraćen na mesto dva puta. Zoran je želeo sam da ga izvadi, ali mu je ruka bila ukočena. Vladana se ponudila da to uradi umesto njega.
Prvobitno je odbio, a zatim je primakao lampu i pokazao joj koji deo tog elementa može da uhvati. Kada je zupčanik konačno legao na svoje mesto, oboje su neko vreme posmatrali kako se pomera uz blago okretanje ključa.
Vladana je shvatila da je ponovo zanima sama mehanika sata, a ne samo pomaganje Zoranu.
Njihova sestričina ih je zatekla za stolom. Zoran joj je sam rekao da pokušavaju da sklope mehanizam. Pitala je Vladanu da li joj je teško da to uskladi sa svojim redovnim obavezama. Vladana je odgovorila da rade na tome samo kada oboje to žele. Sestričina je pogledala Zorana, ali on nije tražio dozvolu da nastave.
Samo ju je zamolio da proveri da li imaju dovoljno namirnica za večeru. Dok je ona odlazila u kuhinju, starac je gurnuo kutiju sa šrafovima ka Vladi. Tog dana su prestali sa radom ranije nego obično: oboje su bili umorni od naprezanja očiju nad sitnim delovima. Zoran je sam sklonio alat, a Vladana je zatvorila ormarić tek nakon što je on proverio police.
Jednog dana, Zoran je zatražio da se zameni jedan tanak disk. Vladana je uzela sličnu koja joj je bila pri ruci, ali mehanizam nije mogao da se zatvori. Starac ju je uhvatio za ruku pre nego što je uspela da spusti deo.
– Ne ta! Objasnio sam koja mi treba. Zašto opet biraš nasumice?
Vladana je otvorila šaku. Disk je pao na papir, ne dodirujući ostale delove. Ustala je i udaljila se od stola.
„Pogrešila sam”, rekla je. „Mogli ste jednostavno da mi pokažu onaj pravi. Za danas sam završila sa satom.”
Zoran je počeo da govori kako bi u suprotnom morali ponovo sve da rastavljaju. Vladana je odgovorila da će ga rastaviti ako bude potrebno, ali da ne pristaje na povišen ton. On je ućutao. Prekrila je delove čistim papirom kako se ništa ne bi izgubilo i počela da ruča. Ostatak dana razgovarali su samo o uobičajenim stvarima.
Imala je važnu odluku da donese
Kod kuće, Vladana je razmišljala o tome da potpuno odustane od posla sa satovima. Uživala je u radu sa Zoranom. Bio je zahtevan, ali nikada nije pokušavao da predstavi njen rad kao nepotreban. Ipak, za radnim stolom se ponovo osećala kao učenica koju su kaznili zbog jedne greške. Želela je da se vrati samo ako on razume zašto je tog dana ustala i otišla.
Kada se vratila, sat je bio prekriven papirom. Zoran je nije pozvao za sto. Ručali su, izašli po hleb i vratili se kući. Tek pred njen odlazak zamolio ju je da ostane još minut.
„Vikao sam na tebe zbog onog diska”, rekao je. „Ništa se nije slomilo. Samo sam se uplašio da neću moći sam da popravim stvar, pa sam bes iskalio na tebi. Žao mi je.”
Vladana je pogledala ka stolu. Namerno nije sklonio sat u ormar niti je nastavio rad sam. Čekao je njenu odluku, iako uopšte nije morao ponovo da pokreće tu temu.
„Mogu da ti pomognem”, odgovorila je. „Ali ako pogrešim, objasni mi to mirno. Ipak sam tek početnik.”
– U redu. A ako ponovo počnem da naređujem, odmah me zaustavi.
Vratili su se za sto prilikom njenog sledećeg dolaska. Postavio je oba diska jedan pored drugog kako bi Vladana sama mogla da vidi razliku. Onaj koji je prvi uzela bio je nešto širi po obodu. Bez žurbe je isprobala onaj pravi. Starac je pridržavao kućište dok ga je ona pričvršćivala i proveravala kako se točak okreće.
Pomogla je da učvrsti brojčanik. Zoran je malo navio sat i kazaljke su počele da se pomeraju. Ostavio ga je na stolu nekoliko sati, želeći da se uveri da se mehanizam neće zaustaviti. U međuvremenu, ona je pokupila svoj alat, ali je ključ za navijanje ostavila u blizini. Zoran ga je primetio i upitao zašto nije u fioci.
„Prvo odluči gde ćeš okačiti sat. Onda ću staviti ključ negde gde ti je zgodno da ga dohvatiš.”
Nastavili su bez uspeha da se promene
Izabrao je mesto pored kuhinjskih vrata. Sat se tu jasno video i nije smetao prolazu. Vlada je donela nosač na koji je on ukazao i pomogla da se okači kućište. Starac je napravio nekoliko koraka unazad, proverio da li sat visi pravo i zamolio je da malo podigne desnu ivicu.
„Možemo li sada da ga pokrenemo kako treba?” upitala je Vladana kada su završili.
„Pokreni ga, Gedžet. Samo lagano okreći ključ. Ako zapne, odmah stani.”
Okrenula je ključ i sklonila ruku čim je osetila otpor. Zoran je slušao kako sat ravnomerno kuca i pokazao joj donju fioku komode. Vladana je tu stavila ključ i ponovo proverila da li sat visi ravno.
„Hoćeš li mi ikada pokazati i one velike, iznad komode?” upitala je.
Zaran je pogledao stari sat, pa nju. Pružio je ruku da podesi novi, ali se zaustavio: visio je pravo.
„Neka prvo ova dva rade. A onda, Gedžet, pokazaću ti. Ako želiš da to zajedno pogledamo.”
– Hoću. Ali ako pogrešim, pokaži mi pravi deo. Dogovoreno?
Klimnuo je glavom. Vlada je zatvorila fioku sa ključem.
Kada je ponovo oštro prekorio devojku dok su radili na satu, ona je prestala sa radom.
Stil / Dzen