- Tatjana Černigovskaja poručuje da rana muzička obuka može dugoročno pomoći mozgu da bolje prepoznaje govor, čak i u starosti.
- San je ključan za pamćenje pred ispit, jer mozak tokom noći prebacuje naučeno iz hipokampusa u druge delove mozga.
- Černigovskaja ističe i da svako treba da pronađe sopstveni ritam učenja, jer i kretanje, tišina ili kratka mentalna pauza mogu pomoći mozgu.
U jednom od svojih otvorenih predavanja, neurolingvistkinja Tatjana Černigovskaja bavila se pitanjem koje se ne tiče samo studenata: kako mozak uči i šta tokom godina može da naruši ovu sposobnost. Da li je moguće "prevariti" biološki sat i koje skrivene zakonitosti funkcionisanja mozga je važno razumeti što ranije?
Zašto učiti decu muzici?
Černigovskajina baka, koja je doživela gotovo 100 godina i ostala, prema rečima profesora, "800 puta pametnija od mene", u starosti je izgubila sposobnost da razume govor na televiziji. Slušni aparat nije pomogao.
Ispostavilo se da problem nije bio u uhu, već u mozgu: sa godinama on jednostavno može da izgubi sposobnost da zvuk pravilno dekodira kao govor, čak i kada sam zvuk nesmetano dopire do osobe.
Neurolingvistkinja ističe da rana i intenzivna muzička obuka predstavlja sasvim drugačiju vrstu opterećenja za mozak od uobičajenog školovanja. Prema njenim rečima, ljudi koji su se muzikom počeli baviti rano imaju manje problema sa prepoznavanjem govora u poznijim godinama, a koristi takvog treninga mogu da traju decenijama.
Zašto bi trebalo da spavate pre ispita
Kao karakterističan primer navodi se slučaj studenta koji se vredno pripremao za ispit, ali tokom samog testa nije mogao da se seti gotovo ničega. Nakon što je dobio "dvojku" i razočaran se vratio kući, otišao je na spavanje. Sledećeg jutra, bez dodatnog učenja, iznenada je shvatio da gradivo zna gotovo napamet.
Černigovskaja ovaj paradoks objašnjava mehanizmima funkcionisanja mozga. Da bi naučene informacije kasnije mogle da budu dostupne, potrebno je da se tokom određenih procesa prebace iz hipokampusa u druge delove mozga, uključujući frontalni korteks, a san u tome ima važnu ulogu.
Praktična poruka je jednostavna: noć provedena u učenju do ranih jutarnjih sati nije nužno najbolja strategija pred važan ispit ili zadatak. Mozgu je potreban san kako bi obrađivao i učvršćivao ono što je tokom dana naučeno.
U odbranu "nepažljivih" učenika
Černigovskaja smatra da je pogrešno verovati da rasutost ili nemir nužno ometaju usvajanje gradiva.
Prema njenim rečima, svaka osoba ima sopstveni način optimalnog funkcionisanja mozga, pa terati sebe da satima mirno sedite za stolom samo zato što se to smatra „pravilnim“ načinom učenja nema mnogo smisla. Neki ljudi bolje pamte uz muziku, drugi u potpunoj tišini, dok nekima više odgovara da uče dok se kreću ili čak leže na podu.
Kretanje takođe može imati svoju ulogu. Telo aktivira dodatne mehanizme povezane sa pamćenjem, dok okolnosti u kojima se učenje odvijalo mogu postati deo konteksta u kojem se određena informacija kasnije lakše priziva.
Lične tajne Černigovskaje
Profesorka savetuje da što ranije upoznamo sopstvene karakteristike i način na koji naš mozak najbolje funkcioniše. Nekome prija aktivno okruženje, dok drugi najbolje rade u tišini i samoći. Isto važi i za dnevni ritam – neki su izrazite "noćne ptice", dok drugima najviše odgovaraju jutarnji sati.
Ona za sebe kaže da je sedenje za ozbiljan intelektualni rad pre 22 časa za nju lično gotovo gubljenje vremena.
Slična iskrenost potrebna je i kada je reč o pamćenju. Tatjana Vladimirovna priznaje da informacije pamti kroz veoma žive asocijacije – do te mere da može da zapamti boju korica knjige ili čak mrlju od kafe na određenoj stranici na kojoj je zapisana izjava koja joj je bila potrebna.
Prema njenim rečima, najvažnije je upoznati način na koji funkcioniše sopstveno pamćenje, umesto pokušavati da se ono prilagodi obrascima koji odgovaraju drugim ljudima.
Ponekad je besposlenost produktivnija od bilo kakvog izveštavanja
Jedan od zanimljivijih primera jeste priča o skupoj japanskoj kompaniji koja je zaposlila dobro plaćenog radnika čiji je posao, barem naizgled, bio da ne radi gotovo ništa.
Posle godinu i po dana takvog "beskorisnog" života, on dolazi do jedne ideje koja kompaniji donosi milijarde prihoda. Černigovskaja ovaj primer koristi kako bi ukazala na to da besciljno i neusmereno razmišljanje ponekad može predstavljati plodno tlo za nove ideje i otkrića.
Zbog toga stalna potreba za produktivnošću i neprekidnim angažovanjem mozga nije nužno najbolji put do kreativnosti. Ponekad je upravo vreme provedeno bez konkretnog zadatka potrebno da bi se misli povezale na novi način.
Zašto je mozgu potreban naporan rad
Koristeći primer simultanog prevođenja, Černigovskaja govori o tome kakvo opterećenje može imati zaštitnu ulogu kada je reč o kognitivnim sposobnostima.
EEG istraživanja prevodilaca tokom rada pokazuju veoma visoku aktivnost mozga. Opterećenje je toliko intenzivno da se prevodioci smenjuju u kratkim intervalima, jer je teško održavati takav nivo koncentracije duže vreme.
Upravo složeni zadaci koji zahtevaju istovremeno korišćenje više sposobnosti mogu doprineti stvaranju onoga što se naziva kognitivna rezerva. Kada se mozak suočava sa zahtevnim intelektualnim zadacima, on neprestano uspostavlja i koristi različite neuronske puteve.
Kognitivna rezerva predstavlja svojevrsnu sposobnost mozga da se prilagođava promenama i da koristi alternativne načine za obavljanje određenih funkcija. Zbog toga se mentalna aktivnost, učenje novih veština i rešavanje složenih zadataka često navode kao važni elementi očuvanja kognitivnih sposobnosti tokom starenja.
Mozak se fizički menja tokom čitavog života
Sumirajući svoje izlaganje, Černigovskaja naglašava da se struktura mozga – uključujući neuronske veze i karakteristike sive i bele mase – menja tokom života u zavisnosti od iskustava, aktivnosti i načina na koji ga koristimo.
To nije proces koji se završava školovanjem ili fakultetom. Mozak nastavlja da se prilagođava i menja i u odraslom, pa i u poznijem dobu.
Zato, prema ovoj perspektivi, nikada nije kasno za učenje, usvajanje novih veština, promenu navika i aktiviranje intelektualnih sposobnosti. Kontinuirana mentalna aktivnost može doprineti tome da mozak ostane angažovan i prilagodljiv i u kasnijim godinama života.