- Kriza sedme godine nije vezana za tačan rok, već za to što se partneri menjaju, a odnos često ostaje po starim pravilima.
- Problemi se najčešće vide kroz rutinu, praktičnu komunikaciju i sve manje bliskosti, dok jedan partner često nosi veći teret veze.
- Rešenje nije vraćanje na početak, već novo dogovaranje o obavezama, potrebama i načinu života u sadašnjem braku.
Postoji trenutak u dugim vezama kada partneri počnu da se gledaju drugačije nego na početku, kada razgovori više nisu beskrajni, dodiri nisu spontani kao nekada, a zajednički dani sve češće liče jedan na drugi, zbog čega se mnogima neizbežno nametne pitanje koje ume ozbiljno da uzdrma odnos – da li smo prestali da se volimo?
O takozvanoj „krizi sedme godine“ govori se decenijama, a iako ne postoji precizan rok nakon kojeg će svaki brak početi da prolazi kroz probleme, period nakon više godina zajedničkog života zaista može doneti velike promene, jer partneri više nisu isti ljudi koji su se upoznali, dok pravila po kojima funkcioniše njihov odnos često ostaju nepromenjena.
Upravo tu, prema objašnjenju psihologa koje prenosi ruski portal Woman.ru, može da se krije jedan od razloga zbog kojih ljudi pogrešno zaključe da je ljubav nestala.
Zašto se baš sedma godina toliko često pominje?
Kriza ne dolazi jednog jutra samo zato što je na kalendaru osvanuo sedmi rođendan veze ili braka, niti postoji univerzalni trenutak u kojem će svaki par početi da se udaljava. Kod nekoga se ozbiljna preispitivanja pojave posle tri ili četiri godine, kod nekoga mnogo kasnije, dok pojedini parovi kroz određene periode prolaze gotovo neprimetno.
Ipak, nakon nekoliko godina zajedničkog života početna zaljubljenost i novina odnosa prirodno više nisu jedino što povezuje dvoje ljudi, dok na njihovo mesto dolaze mnogo konkretnije stvari – posao, računi, krediti, roditeljstvo, briga o kući, odnosi sa porodicama, zdravstveni problemi, finansijski pritisci i hiljade sitnih obaveza koje se ponavljaju iz dana u dan.
Partner kojeg ste nekada čekali satima samo da biste proveli veče zajedno sada je osoba pored koje se budite svakog jutra, sa kojom dogovarate ko ide u prodavnicu, ko vodi dete na trening i ko je zaboravio da plati račun.
I upravo tada ljubav prestaje da bude samo osećanje i postaje odnos koji mora da se prilagođava promenama.
Ljudi se promene, ali brak često nastavi da funkcioniše po starim pravilima
Jedna od najvažnijih stvari koje se događaju tokom dugog odnosa jeste činjenica da se oba partnera menjaju, čak i onda kada to sami ne primećuju.
Ono što je nekome bilo važno sa 25 godina možda mu sa 35 više nije prioritet. Ambicije se menjaju, odnos prema novcu može postati drugačiji, seksualne potrebe nisu uvek iste, dolazak dece potpuno menja svakodnevicu, a iskustva kroz koja čovek prolazi utiču i na njegov karakter, potrebe i očekivanja.
Problem nastaje kada se ljudi promene, a brak nastavi da funkcioniše prema dogovorima koji su, često potpuno neformalno, napravljeni mnogo godina ranije.
Jedan partner možda je na početku veze prihvatio da drugi mnogo radi, jer su tada oboje gradili karijere, ali deset godina kasnije može osećati da mu nedostaje zajedničko vreme. Neko je možda godinama preuzimao većinu kućnih obaveza bez velikog protivljenja, da bi u jednom trenutku shvatio da je iscrpljen i da više ne želi takvu podelu.
Tada lako nastaje zaključak: „Više nismo kao nekada.“
Ali možda problem upravo jeste u tome što ni ne treba da budu kao nekada.
Rečenica „promenio si se“ ne mora uvek da bude optužba
U svađama dugogodišnjih partnera često se čuje: „Nisi više osoba koju sam upoznao.“
Takva rečenica uglavnom zvuči kao nešto loše, iako je gotovo nemoguće očekivati da čovek posle deset ili dvadeset godina ostane potpuno isti.
Mnogo važnije pitanje zato nije da li se partner promenio, već da li je odnos uspeo da prati tu promenu.
Ako jedan partner godinama očekuje iste reakcije, istu količinu pažnje, iste prioritete i iste životne ciljeve koje je druga osoba imala na početku veze, frustracija može postajati sve veća, dok se istovremeno stvara osećaj da „nešto više nije kako treba“.
Ponekad se iza toga ne krije prestanak ljubavi, već potreba da se partneri ponovo upoznaju kao ljudi kakvi su danas, a ne da jedno drugo neprestano porede sa osobama kakve su bili pre mnogo godina.
Jedan partner često godinama pokušava da „vuče“ ceo odnos
Posebno težak problem nastaje kada odgovornost za održavanje bliskosti gotovo neprimetno preuzme samo jedna osoba.
To je partner koji prvi započinje razgovore posle svađe, predlaže zajednički izlazak, planira putovanja, pokušava da uvede nešto novo u seksualni život, pita šta nije u redu, insistira na razgovoru kada primeti udaljavanje i stalno pokušava da vrati ono što oseća da se gubi.
U početku takva osoba obično ulaže još više energije, jer veruje da je reč samo o prolaznom periodu.
Ako druga strana dugo ne reaguje, međutim, dolazi do iscrpljenosti.
Najpre se pojavljuju prigovori: „Samo ja pokušavam“, „Nikada ti ništa ne predložiš“, „Da ja ništa ne organizujem, nigde ne bismo otišli“, „Uvek ja prva moram da započnem razgovor.“
A onda, posle dovoljno neuspešnih pokušaja, može nastupiti mnogo tiša faza.
Osoba jednostavno prestane da pokušava.
Najveća svađa ponekad nije najopasniji znak
Mnogi parovi se uplaše kada počnu često da se svađaju, ali potpuna tišina ne mora nužno da znači da je odnos postao bolji.
Dok se ljudi raspravljaju, makar na nespretan i ponekad bolan način, često još pokušavaju da budu saslušani, da nešto promene ili da od druge osobe dobiju reakciju.
Mnogo ozbiljnije udaljavanje može nastati kada partneru više nije važno da objasni zbog čega je povređen.
Nema više pitanja gde si bio, nema rasprave zbog toga što ponovo kasniš, nema pokušaja da se organizuje zajedničko veče, nema ljutnje zato što vikend provodite svako sa svojim telefonom.
Na prvi pogled u kući konačno vlada mir.
Ali taj mir ponekad nije rezultat rešavanja problema, već odustajanja.
Žive zajedno, ali sve manje dele život
Emocionalno udaljavanje retko izgleda kao filmska scena u kojoj jedna osoba spakuje kofere i preko noći napusti kuću.
Mnogo češće počinje gotovo neprimetno.
Partneri i dalje zajedno doručkuju, vode decu u školu, kupuju namirnice, odlaze na porodična okupljanja i razgovaraju o tome šta treba uraditi tokom vikenda, ali komunikacija polako postaje gotovo isključivo praktična.
„Jesi li platio račun?“
„Kupi mleko.“
„Ko ide po dete?“
„U koliko sutra radiš?“
Sve funkcioniše, ali pitanja poput „Kako si?“, „Šta te muči?“, „O čemu razmišljaš?“ ili „Da li si srećan?“ postaju sve ređa.
Dvoje ljudi tako mogu godinama veoma uspešno da vode zajedničko domaćinstvo, a da gotovo prestanu da budu emocionalni partneri.
Rutina sama po sebi nije neprijatelj braka
Često se upravo rutina proglašava glavnim krivcem za propadanje dugih veza, iako ona sama po sebi ne mora biti loša.
Naprotiv, rutina daje osećaj sigurnosti, predvidljivosti i pripadanja, a mnogima je upravo mogućnost da znaju ko će ih čekati kod kuće jedna od najlepših strana dugog odnosa.
Problem nastaje kada u toj sigurnosti partneri prestanu da budu radoznali jedno prema drugom.
Na početku veze želimo da saznamo gotovo sve o osobi koju volimo – šta misli, čega se plaši, šta želi, gde bi putovala, šta ju je povredilo u detinjstvu i kako zamišlja budućnost.
Posle mnogo godina lako se javlja osećaj da već znamo sve odgovore.
A to gotovo nikada nije potpuno tačno.
Intimnost je često među prvim stvarima koje pokažu da nešto nije u redu
Promene u seksualnom životu dugogodišnjih partnera nisu neobične i same po sebi ne znače da brak ima ozbiljan problem, jer na želju mogu uticati umor, stres, roditeljstvo, zdravstveno stanje i brojne druge okolnosti.
Problem nastaje kada nestanak fizičke bliskosti prati i nestanak nežnosti.
Poljubac pri izlasku iz kuće postane mehanički ili potpuno nestane, zagrljaji su sve ređi, partneri mesecima ne leže jedno uz drugo bez telefona u rukama, a fizički kontakt se toliko smanji da ga više gotovo i ne primećuju.
Tada pitanje nije samo koliko često imaju seksualne odnose, već da li još postoji osećaj da jedno drugom žele da budu blizu.
Nije poenta vratiti brak na početak
Kada osete da se odnos promenio, ljudi često pokušavaju da „vrate ono što je bilo“.
Žele ponovo da se osećaju kao na početku veze, da razgovaraju do tri ujutru, da jedva čekaju svaki susret i da ponovo osete uzbuđenje koje je pratilo prve mesece zaljubljenosti.
Međutim, možda cilj dugog braka uopšte ne treba da bude vraćanje unazad.
Partneri koji su zajedno sedam, deset ili dvadeset godina prošli su kroz iskustva koja ljudi sa početka njihove veze nisu imali, zbog čega pokušaj da ponovo postanu „oni stari“ može biti nerealan.
Mnogo korisnije može biti pitanje: kakav odnos želimo sada?
Ponekad brak ne traži kraj, već nova pravila
Ako su se promenili ljudi, okolnosti i njihove potrebe, logično je da se menjaju i pravila zajedničkog života.
Možda je potrebno ponovo razgovarati o podeli obaveza, vremenu koje svako ima samo za sebe, novcu, seksualnosti, odnosima sa porodicom, roditeljstvu ili načinu na koji provode slobodno vreme.
Dogovor koji je savršeno funkcionisao pre deset godina ne mora zauvek ostati dobar samo zato što je nekada bio uspešan.
Upravo zato kriza ne mora automatski da predstavlja dokaz da je odnos propao.
Ponekad je ona signal da stari način funkcionisanja više nije dovoljan za ljude koji su u međuvremenu postali drugačiji.
Jedno pitanje može da otkrije koliko ste se udaljili
Umesto pitanja „Da li me još voliš?“, koje često izazove odbrambenu reakciju ili automatsko „naravno da te volim“, korisnije može biti pokušati da razgovor počne konkretnije.
Šta ti trenutno najviše nedostaje u našem odnosu?
Kada si se poslednji put osećao blisko sa mnom?
Postoji li nešto što godinama prećutkuješ jer misliš da se svakako ništa neće promeniti?
Kako zamišljaš naš život za nekoliko godina?
Odgovori možda neće biti prijatni, ali mogu pokazati da iza osećaja udaljenosti ne stoji nužno nestanak emocija, već nagomilane potrebe o kojima se dugo nije razgovaralo.
Problem možda nije u tome što se više ne volite
Posle mnogo godina zajedničkog života ljubav gotovo sigurno neće izgledati isto kao u prvim mesecima veze, ali drugačije ne mora automatski da znači manje vredno.
Uzbuđenje može ustupiti mesto sigurnosti, spontanost planiranju, a leptirići u stomaku osećaju da pored sebe imate čoveka koji poznaje veliki deo vašeg života.
Ipak, ni takva ljubav ne opstaje sama od sebe.
Ako partneri prestanu da razgovaraju, da se zanimaju jedno za drugo i da prilagođavaju odnos ljudima u koje su vremenom izrasli, mogu se jednog dana pogledati i zaključiti da se više ne prepoznaju.
A možda se tada ne radi o tome da je ljubav nestala.
Možda su samo predugo pokušavali da žive današnji brak prema pravilima koja su napravili ljudi kakvi su bili pre sedam, deset ili dvadeset godina.
Stil / Woman.ru