- Tatjana Černigovskaja ističe da poštovanje u starosti zavisi od radoznalosti, unutrašnje otpornosti i načina na koji čovek razgovara sa drugima.
- Kao važna pravila navodi da ne hranite mozak negativnošću, da upravljate emocijama i da ga stalno držite aktivnim učenjem i novim iskustvima.
Postoje ljudi koje slušamo ne zato što govore najglasnije, već zato što njihove reči imaju posebnu težinu. Mogu da govore sasvim mirno, bez nametanja i velikih gestova, ponekad čak i sa osmehom, ali ono što kažu nastavlja da odzvanja u mislima još dugo nakon razgovora. Tatjana Černigovskaja jedna je od takvih osoba.
Njena razmišljanja o mozgu, mišljenju, jeziku i čoveku zanimljiva su upravo zato što ne nude jednostavna rešenja za složena pitanja. Ljudski mozak je suviše komplikovan, a život još složeniji, da bi se sve moglo objasniti kroz nekoliko univerzalnih pravila koja važe za svakoga.
Ipak, postoje određeni principi koji mogu pomoći čoveku da sačuva radoznalost, unutrašnju otpornost i osećaj sopstvene vrednosti bez obzira na to koliko godina ima.
Jer godine, same po sebi, nisu suština priče. Neko sa 90 godina može i dalje biti izuzetno zanimljiv sagovornik, radoznao i otvoren prema svetu, dok neko sa 30 može odavno izgubiti interesovanje za život, ljude i nova iskustva.
Kako Černigovskaja kaže: "Još uvek nismo otkrili glavnu tajnu kako inteligencija funkcioniše."
Možda je zato najmudrije ne posmatrati mozak kao potpuno istražen mehanizam čije smo tajne već odavno razotkrili, već ga neprestano održavati aktivnim, hraniti novim iskustvima i dozvoliti mu da nas i dalje iznenađuje.
1. Ne hranite svoj mozak negativnošću
Ponekad je dovoljan samo jedan neprijatan susret da dobro raspoloženje nestane na nekoliko sati.
Neko je bio grub u prodavnici, neko vas je gurnuo u javnom prevozu, komšija je izgovorio neprijatnu rečenicu, a nepoznata osoba ostavila uvredljiv komentar na internetu. Sam događaj možda je trajao svega nekoliko sekundi, ali se u našoj glavi može nastaviti satima.
- "Zašto je to rekla?"
- "Trebalo je drugačije da odgovorim."
- "Zašto se meni uvek dešavaju takve stvari?"
U tome postoji jedna pomalo paradoksalna situacija: osoba koja nas je povredila možda je već nastavila svojim putem i uopšte više ne razmišlja o tome, dok joj mi i dalje ustupamo dragocen prostor u sopstvenim mislima.
Zato je važno obratiti pažnju na sopstveno informacijsko okruženje.
Vesti, društvene mreže, beskrajne rasprave, agresivni komentari i razgovori koji se neprestano vrte oko tuđih problema mogu, ako im se svakodnevno izlažemo, postati gotovo neprimetna pozadina našeg života.
Černigovskaja često skreće pažnju na to koliko intenzivno mozak registruje informacije iz okruženja: "Naš mozak ne zaboravlja ništa. Apsolutno ništa. On apsorbuje sve što vidi i čuje."
To ne znači da je svaka rečenica koju čujemo doslovno i zauvek uskladištena u našem pamćenju. Suština je u tome što sadržaji kojima smo stalno izloženi mogu uticati na ono što primećujemo, o čemu razmišljamo i na način na koji doživljavamo svakodnevne događaje.
Zato ponekad nije potrebno pronaći još jedan način da se izborimo sa stresom. Mnogo je korisnije zapitati se da li možemo da prestanemo da ga svakodnevno sakupljamo.
2. Naučite da upravljate svojim emocijama
Emocije nije moguće jednostavno isključiti pritiskom na dugme, a možda je upravo to dobra vest.
Čovek bez emocija ne bi bio smireniji i zreliji, već bi jednostavno bio drugačiji čovek. Međutim, postoji ogromna razlika između toga da kažemo „osećam iritaciju“ i toga da zbog te iritacije učinimo nešto zbog čega ćemo kasnije zažaliti.
Zrelost počinje onda kada čovek nauči da prepozna sopstvenu reakciju pre nego što ona postane postupak.
Neko kaže nešto neprijatno i prva reakcija može biti da odmah uzvratimo. Ali postoji i druga mogućnost — da zastanemo, napravimo kratku pauzu i zapitamo se da li je zaista neophodno da odgovorimo istom merom.
Neko izazove sukob i možemo odmah prihvatiti poziv na raspravu. A možemo se zapitati i: "Da li zaista želim da svoju energiju potrošim na ovo baš sada?"
Černigovskaja naglašava: "Upravljanje emocijama je proces koji zahteva strpljenje i vežbanje."
Upravo je reč "vežbanje" veoma važna. Nije realno očekivati da se jednog jutra probudimo potpuno mirni i da nas ništa više ne može izbaciti iz ravnoteže. Ali moguće je postepeno bolje upoznati sebe — šta izaziva bes, šta se krije iza osećaja anksioznosti, zbog čega nas pojedine reči posebno pogađaju i zašto na određene situacije reagujemo mnogo snažnije nego na druge.
Kada čovek počne da razume sopstvene emocije, one više nisu potpuna nepoznanica koja ga iznenada preplavi.
3. Ne dozvolite da vam mozak postane dosadan
Nakon penzionisanja ili završetka dugogodišnjeg radnog perioda mnogi ljudi pomisle: "Sada konačno ne moram ništa da radim."
Odmaranje je potrebno i dragoceno, ali pretvoriti čitav život u čekanje sledećeg dana potpuno je druga stvar.
Mozgu je potrebna aktivnost, promena i određeni izazov. Čitajte knjige koje ranije niste birali. Učite nešto novo. Savladavajte nove veštine. Razgovarajte sa ljudima koji imaju drugačije stavove. Posetite izložbu, poslušajte predavanje, učite strani jezik, počnite da svirate neki instrument ili jednostavno pokušajte da razumete nešto što vam je ranije delovalo potpuno strano.
Pritom intelektualna aktivnost ne mora uvek da bude zahtevna niti akademska.
Nekada je dovoljno naučiti da koristite novi program, početi da uzgajate biljke, rešavati ukrštenice i zagonetke, čitati autora kojeg ste godinama zaobilazili ili pokušati da savladate novu veštinu.
Najvažnije je da nastavite da postavljate pitanja.
Učenje u odraslom dobu ne mora da služi tome da bilo kome nešto dokazujete. Njegova vrednost može biti mnogo jednostavnija — da sačuva radoznalost i osećaj da svet još uvek ima nešto novo da ponudi.
Čovek koji je istinski zainteresovan za život teško može potpuno izgubiti unutrašnju mladost.
Važna je i fizička aktivnost. Kretanje doprinosi očuvanju opšteg zdravlja, pomaže u upravljanju stresom i može doprineti tome da čovek što duže zadrži samostalnost.
Zato život nakon pedesete, šezdesete ili sedamdesete ne mora nužno postati manji. Može postati drugačiji — sa više vremena za ono što je ranije bilo odlagano i više prostora za stvari koje su zaista važne.
4. Pažljivo birajte svoje okruženje
Postoje ljudi nakon razgovora sa kojima dobijete novu energiju i želju da nešto uradite. A postoje i oni posle kojih imate potrebu samo da se povučete, legnete i ni sa kim više ne razgovarate.
To ne znači automatski da je druga osoba „loša“. Ponekad se jednostavno ne podudaraju karakteri, način komunikacije, životni stavovi ili granice koje svako od nas ima.
Ipak, ako vam je nakon gotovo svakog susreta potrebno mnogo vremena da se vratite sebi, možda vredi razmisliti o prirodi tog odnosa.
Nije uvek potrebno praviti velike prekide, svađe ili nekoga proglašavati „toksičnim“. Ponekad je dovoljno smanjiti učestalost kontakta, prestati da razgovarate o najličnijim temama ili jednostavno naučiti da mirno kažete: "Danas neću moći."
Kako godine prolaze, čovek sve jasnije shvata koliko je njegovo vreme dragoceno. Nema potrebe da ga neprestano troši na ljude koji kritikuju, ponižavaju, zavide ili zahtevaju pažnju bez granica.
Ali birati okruženje ne znači okružiti se isključivo ljudima koji se slažu sa nama.
Naprotiv, dobar sagovornik može imati potpuno drugačije mišljenje, postavljati teška pitanja i otvoreno nam protivurečiti, a da nas istovremeno poštuje.
Povremeno neslaganje nije problem. Nedostatak poštovanja jeste.
5. Krećite se – i ne samo telom
Kada misli počnu da se vrte u krug, čovek često pokušava da pronađe rešenje tako što će još više razmišljati o istom problemu.
Tako nastaje začarani krug. Ista situacija vraća se u mislima ujutru, tokom dana, uveče, pa čak i pred spavanje. Čovek ponovo vodi iste razgovore u glavi, zamišlja drugačije odgovore i pokušava da promeni ono što se već dogodilo.
Ponekad je, umesto još jednog kruga razmišljanja, mnogo korisnije ustati i prošetati.
Kretanje može pomoći da se pažnja preusmeri, da se smanji osećaj emocionalne napetosti i da se čovek ponovo poveže sa sopstvenim telom.
Nije potrebno postati sportista. Šetnja, lagana gimnastika, plivanje, baštovanstvo, ples ili redovni kućni poslovi mogu biti sasvim dovoljan način da se telo ne pretvori u pasivnog posmatrača sopstvenog života.
A ono što postaje posebno važno sa godinama jeste očuvanje samostalnosti. Sposobnost da se čovek kreće, obavlja svakodnevne aktivnosti i brine o sebi jedna je od najvrednijih stvari koju može da sačuva.
Černigovskaja veoma precizno formuliše ovu ideju: "Bar nema potrebe da se ubacuju dodatne negativne stvari."
Ne radi se o tome da se čovek potpuno sakrije od svega što je teško. Takav život nije moguć. Brige, razočaranja, loše vesti i neprijatni ljudi sastavni su deo stvarnosti.
Ali moguće je birati koliko prostora ćemo svemu tome dozvoliti u sopstvenom životu.
Možda se upravo tu krije jedna od važnih tajni očuvanja unutrašnje snage. Ljudi se ne poštuju samo zbog svojih godina, položaja ili broja godina koje su proživeli. Poštovanje se gradi i načinom na koji čovek razgovara sa drugima, sposobnošću da sluša bez nadmenosti, da govori bez ponižavanja, da prizna grešku i da ne pretvori sopstveni život u beskrajno žaljenje.
U devetoj deceniji života posebno se jasno vidi šta je čovek tokom godina zaista akumulirao.
Ne samo stvari. Ne samo novac.
Već sposobnost da razmišlja, da ostane radoznao, da bira svoje okruženje, da razume sopstvene reakcije i da, uprkos godinama, sačuva osećaj da još uvek ima šta da vidi, nauči, doživi i otkrije.