Period između Velike i Male Gospojine u srpskoj narodnoj tradiciji nije smatran običnim delom godine. Dani od 28. avgusta do 21. septembra poznati su kao Međudnevnica ili Međugospojinci, a naši preci verovali su da upravo tada priroda ulazi u posebno razdoblje – leto polako odlazi, približava se jesen, privode se kraju veliki poslovi, a dom se priprema za hladnije mesece.**
Velika Gospojina, odnosno Uspenje Presvete Bogorodice, obeležava se 28. avgusta, dok se Mala Gospojina – Rođenje Presvete Bogorodice – slavi 21. septembra. Vreme između ova dva velika praznika u narodnom kalendaru dobilo je posebno mesto, pa su se kroz generacije razvili običaji koji su se odnosili na zdravlje, porodicu, zemlju, plodove i pripreme za zimu.
Zašto je Međudnevnica bila toliko važna?
Etnolozi naglašavaju da običaje vezane za ovo doba godine treba posmatrati u kontekstu nekadašnjeg života, koji je mnogo više zavisio od godišnjih doba i prirodnih ciklusa.
Saša Srećković, muzejski savetnik Etnografskog muzeja u Beogradu, objašnjava da Velika Gospojina u narodnom kalendaru predstavlja svojevrsnu granicu između dva perioda godine. Zbog toga su se za nju vezivali običaji povezani sa zdravljem, plodnošću, domaćinstvom i pripremama za vreme koje dolazi. On naglašava i da narodna verovanja ne treba posmatrati izdvojeno, već kao deo tradicionalne kulture u kojoj su čovek, priroda, porodica i zajednica bili snažno povezani.
Upravo zato je Međudnevnica bila vreme kada se završavalo ono što je započeto tokom leta i pripremalo za jesen.
Verovalo se da biljke tada imaju posebnu snagu
Jedno od najpoznatijih verovanja odnosi se na branje lekovitih trava i sazrelih plodova.
Etnolog prof. dr Vesna Marjanović navodi za "Ženu" da su se običaji razlikovali od jednog kraja Srbije do drugog, ali da je bilo rasprostranjeno verovanje da bilje ubrano između Velike i Male Gospojine ima naročito snažno dejstvo.
U različitim zapisima pominju se kičica, hajdučka trava, ugaslica, konjski bosiljak i druge biljke, dok su se u ovom periodu sakupljali i šipak, dren, oskoruša, šljive, trn i drugi plodovi koji sazrevaju krajem leta i početkom jeseni.
Poseban značaj imao je bosiljak.
U tradicionalnoj kulturi nije bio samo biljka koja se koristila u domaćinstvu, već mu je pripisivana i zaštitna i obredna uloga.
Naravno, tvrdnja da biljke baš u ovom periodu dobijaju „posebnu lekovitu moć“ pripada narodnom verovanju i ne treba je mešati sa savremenim medicinskim dokazima.
Verovalo se i da „zemlja odmara“
Za Međudnevnicu se u pojedinim krajevima vezivalo još jedno zanimljivo pravilo – da u ovom periodu **„zemlja odmara“**.
Zbog toga su ljudi izbegavali određene teške poljoprivredne radove i nastojali da privedu kraju ono što je već započeto. Kraj avgusta i početak septembra svakako su predstavljali prirodnu prekretnicu u seoskom životu: završavali su se veliki letnji poslovi, pristizali su plodovi, pripremala se zimnica i domaćinstvo se polako spremalo za hladnije dane.
Važno je naglasiti da ovakva zabrana **nije crkveno pravilo**, već deo narodnih običaja koji su se razlikovali od mesta do mesta.
Šta se prema predanju savetovalo ženama?
Sa Međudnevnicom su bila povezana i posebna verovanja koja su se odnosila na žene.
U pojedinim krajevima smatralo se da žene u ovom periodu ne bi trebalo da započinju velike i zahtevne poslove, već da pre svega dovrše ono što je već započeto.
Takva verovanja treba razumeti kao deo stare narodne tradicije, a ne kao versku obavezu.
Dani kada je trebalo obnoviti prijateljstva
Međudnevnica nije bila povezana samo sa zemljom i biljem.
Prema narodnom predanju, ovo je bilo dobro vreme za pomirenje, susrete i obnavljanje prijateljstava. Ideja je bila da se u hladniji deo godine uđe bez svađa i nerešenih odnosa, u slozi sa porodicom, komšijama i prijateljima.
U tome se možda najbolje vidi širi smisao starih običaja – kraj leta nije označavao samo promenu vremena, već i trenutak kada je trebalo urediti kuću, završiti poslove i „urediti“ međuljudske odnose.
A šta je sa zmijama i Svetim Savom?
Za ovaj deo godine vezane su i brojne legende.
Jedna od njih kaže da se tokom Međudnevnice Sveti Sava „dogovara sa zverima“ koliko će štete napraviti tokom zime. Postojalo je i verovanje da su u ovom periodu zmije posebno opasne, zbog čega se savetovao oprez prilikom boravka u prirodi.
Reč je, naravno, o narodnom predanju, a ne o crkvenom učenju.
Iza verovanja o zmijama može se prepoznati i praktična strana života naših predaka: kraj leta i početak jeseni vreme su kada su ljudi intenzivno boravili u prirodi, skupljali plodove i biljke, pa je oprez bio neophodan.
Neobičan običaj vezan za kokošja jaja
U pojedinim krajevima postojalo je i verovanje da jaja koja kokoške snesu tokom Međudnevnice ne treba prodavati niti koristiti za jelo, već ih ostaviti za nasad, odnosno za izleganje pilića.
Danas ovakav običaj zvuči neobično, ali pokazuje koliko je u tradicionalnom domaćinstvu svaki deo godine imao svoje značenje i pravila.
Da li su se ljudi venčavali između dve Gospojine?
U pojedinim sredinama nekada se izbegavalo pravljenje svadbi u periodu između Velike i Male Gospojine. Međutim, to nije univerzalno crkveno pravilo vezano za čitav period Međudnevnice.
Danas su upravo kraj avgusta i septembar među omiljenim periodima za venčanja, pa je ovaj nekadašnji običaj u velikoj meri izgubio značaj.
*