Gospojinski post jedan je od najznačajnijih postova u pravoslavnoj tradiciji. Posvećen je Presvetoj Bogorodici i predstavlja vreme pripreme za veliki praznik Uspenja Presvete Bogorodice, u narodu poznat kao Velika Gospojina.
To nisu samo dani tokom kojih se menja ono što se nalazi na trpezi. Post je, pre svega, vreme kada bi čovek trebalo da zastane, utiša svakodnevnu užurbanost i više pažnje posveti sopstvenim mislima, rečima i postupcima.
Naši stari su govorili da se tokom posta ne priprema samo telo za praznik, već i duša. Zato su ovo dani u kojima bi trebalo da bude više strpljenja, praštanja, molitve, uzdržavanja od svađe i spremnosti da drugome učinimo dobro.
Post nije samo ono čega se odričemo za trpezom
Kada se pomene post, većina ljudi najpre pomisli na hranu – meso, mleko, jaja, a u određenim danima i druge namirnice koje nisu dozvoljene prema pravilima posta.
Takav način ishrane jeste važan deo telesnog posta, ali pravoslavna tradicija post nikada nije svodila samo na jelovnik.
Čovek može danima strogo da se pridržava pravila ishrane, a da istovremeno bude pun ljutnje, zavisti, ogorčenosti i potrebe da osuđuje druge. Može da posti „na vodi“, a da iza sebe ostavlja povređene ljude svojim rečima.
Upravo zato se često naglašava da je post bez promene ponašanja samo odricanje od određene vrste hrane.
Suština je u tome da se čovek tokom posta trudi da promeni i ono što se ne vidi spolja – svoje misli, reči, navike i odnos prema drugim ljudima.
1. Ogovaranje i ružne reči
Jedna od prvih stvari kojih bi čovek trebalo da se čuva tokom posta jeste ogovaranje.
Lako je odreći se određene hrane, ali mnogo je teže zaustaviti sebe kada poželimo da komentarišemo tuđi život, prenesemo nečiju tajnu ili kažemo nešto ružno o osobi koja nije prisutna.
Još je teže kada smo povređeni ili ljuti.
Post bi trebalo da bude prilika da čovek nauči da zastane pre nego što izgovori ono zbog čega će se kasnije kajati.
Jer reč, jednom izgovorena, ne može da se vrati.
Zato nije dovoljno paziti samo šta stavljamo u usta. Važno je paziti i šta iz njih izlazi.
2. Svađa, tvrdoglavost i zlopamćenje
Post bi trebalo da bude vreme smirivanja, a ne period u kojem ćemo se još više sukobljavati sa ljudima oko sebe.
Naravno, nemoguće je da čovek tokom nekoliko nedelja odjednom postane potpuno miran i da više nikada ne oseti ljutnju. Ali razlika je u tome šta ćemo uraditi sa tom ljutnjom.
- Hoćemo li je pretvoriti u uvredu?
- Hoćemo li danima pamtiti tuđe greške?
- Hoćemo li odbijati da oprostimo samo zato što želimo da dokažemo da smo bili u pravu?
Post je prilika da čovek nauči da ne mora svaku raspravu da dobije i da nije svaka pobeda vredna izgubljenog mira.
Ponekad je mnogo veća snaga prećutati, oprostiti i udaljiti se od svađe nego poslednju reč imati po svaku cenu.
3. Ponos i osuđivanje drugih
Možda je jedna od najpodmuklijih zamki posta upravo osećaj da smo zbog svog odricanja bolji od drugih.
Čovek može početi da razmišlja:
- "Ja postim, a oni ne poste."
- "Ja se pridržavam pravila, a oni ne."
- "Ja sam bolji vernik od njih."
Međutim, upravo takve misli mogu potpuno da udalje čoveka od smisla posta.
Post nije takmičenje.
Nije važno ko će strože izdržati, ko će se više odreći ili ko će pred drugima pokazati koliko je pobožan.
Ako čovek zbog svog posta počne da prezire druge, osuđuje ih ili smatra da je vredniji od njih, tada je izgubio ono što bi post trebalo da donese – smirenje.
4. Zaboravljanje molitve
Bez molitve, posta i duhovnog rada, odricanje od hrane lako može da se pretvori samo u dijetu.
Čovek promeni jelovnik, izbaci određene namirnice i vodi računa šta sme da jede, ali ne promeni ništa u svom unutrašnjem životu.
Zato se tokom posta posebno naglašava značaj molitve, odlaska u crkvu, ispovesti, praštanja i činjenja dobrih dela.
Ne mora sve da se promeni preko noći.
Nekada je dovoljno da čovek svakog dana izdvoji nekoliko minuta za tišinu, molitvu i razmišljanje o sopstvenim postupcima.
Važno je da post ne ostane samo ono što radimo za stolom, već da postane vreme u kojem pokušavamo da budemo bolji ljudi.
5. Ljutnja i nervoza
Glad može da učini čoveka razdražljivim, posebno ako je navikao na drugačiji način ishrane.
Ali post ne bi trebalo da bude opravdanje za to da svoju nervozu izručujemo na članove porodice, kolege ili ljude koji nam se nađu na putu.
Ako smo izbacili meso, slatkiše ili neku drugu hranu, a zauzvrat postali još ljutiji, neprijatniji i netrpeljiviji, trebalo bi da se zapitamo šta zapravo pokušavamo da postignemo.
Nije cilj da gladujemo telom, a da istovremeno "hranimo" ljutnju, zavist i mržnju.
Pravi izazov je upravo u tome da čovek nauči da obuzda ono što nosi u sebi.
Post počinje u srcu, a ne za trpezom
Naši preci dobro su razumeli da se pravi smisao posta ne meri samo onim što je bilo na tanjiru.
Hrana je samo jedan deo odricanja.
Mnogo je važnije šta se događa u čovekovom srcu dok posti.
Ako tokom Gospojinskog posta pokušavamo da budemo strpljiviji, da manje osuđujemo, da oprostimo nekome ko nas je povredio, da pomognemo onome kome je pomoć potrebna, da se pomolimo za svoje bližnje i da obuzdamo ružne reči, tada post dobija dublji smisao.
Jer najteže odricanje često nije od omiljenog jela, već od sopstvenog ponosa, potrebe da budemo u pravu, želje da uzvratimo uvredu i navike da sudimo drugima.
Zato Gospojinski post može biti mnogo više od promene jelovnika. Može biti prilika da čovek zastane, pogleda sebe iskreno i zapita se šta bi u njegovom životu moglo da bude bolje.
A kada se praznik približi, najvažnije pitanje možda nije samo "Da li sam uspeo da ispoštujem sva pravila?", već i:
"Da li sam tokom ovog posta postao mirniji, zahvalniji, strpljiviji i bolji prema ljudima oko sebe?"
Upravo u tom unutrašnjem preispitivanju mnogi vernici pronalaze pravi smisao posta.