Tradicionalnu vodnjiku (venjovaču) kojuVasa Pelagić opisuje kao „lekariju i prijatno piće“, ona se u narodnoj tradiciji koristila pre svega kao okrepljujući fermentisani napitak, a ne kao lek u današnjem medicinskom smislu. Pelagićeva knjiga "Lekovito bilje i narodni čajevi" zaista ima posebno poglavlje „Vodnjika (venjovača) kao lekarija i prijatno piće“.
Za šta se tradicionalno koristila?
Prema starim zapisima i kasnijim opisima Pelagićevog recepta, vodnjika se najčešće pominjala za:
- jačanje i okrepljenje organizma – zbog voća i šumskih plodova od kojih se pravi;
- prehladu i respiratorne tegobe – u narodnoj medicini koristila se tokom zime, naročito kod prehlade i povišene temperature;
- oporavak nakon iscrpljenosti – tradicionalno se smatrala napitkom koji vraća snagu;
- varenje – pojedine savremene priče o vodnjiki navode njenu tradicionalnu upotrebu kod probavnih tegoba, mada za to nema dovoljno kvalitetnih kliničkih dokaza;
- mamurluk – ovo je jedno od najpoznatijih narodnih verovanja vezanih za vodnjiku; RTS navodi da se u zlatiborskom kraju tradicionalno koristila upravo u tu svrhu.
Šta je posebno u Pelagićevom receptu?
Za vodnjiku navodi se kombinacija takiše (divlje kruške), zukve i kleke, koje se preliju vodom i ostave da prevru. U drugim tradicionalnim varijantama dodaju se divlje jabuke, šipurak, dren, glog i drugi šumski plodovi.
Važno je, međutim, napraviti razliku između narodnog verovanja i medicinski dokazane koristi. Vodnjika može biti zanimljiv tradicionalni fermentisani napitak, ali ne treba je posmatrati kao zamenu za lečenje infekcija, temperature ili drugih bolesti.
Stil / dobrojutro.co.rs