Nekada je bilo dovoljno da dete pogleda odraslu osobu i shvati da je preteralo. Danas sve češće gledamo potpuno drugačiju sliku, dete odgovara, podiže ton, prekida razgovor, zahteva, negoduje, a ponekad se ponaša kao da su mu svi nešto dužni.
I ono što posebno zabrinjava jeste što se takvo ponašanje sve ređe doživljava kao nešto što treba ispraviti.
„Dobar dan“, „hvala“, „izvoli“, „molim te“, „izvini“ nekada su to bile reči koje se podrazumevaju, a danas se sve češće čuje pitanje, Šta se dogodilo sa osnovnom kulturom i lepim vaspitanjem? Da li su deca zaista postala bezobraznija nego ranije ili roditelji samo drugačije gledaju na njihovo ponašanje?
Odgovor nije jednostavan. I važno je reći, nije svako savremeno dete nevaspitano, niti je svaka prethodna generacija bila oličenje bontona. Ali promenilo se okruženje u kojem deca odrastaju,način komunikacije, autoritet roditelja, odnos prema granicama, količina vremena koju porodica provodi zajedno, kao i uticaj digitalnog sveta.
Kada dete više ne čuje „ne“
Jedan od problema nije to što roditelji svoju decu vole previše, već što se ljubav ponekad meša sa popustljivošću.
Roditelj želi da dete bude srećno, pa mu kupuje ono što traži, popušta kada napravi scenu, opravdava nepristojno ponašanje ili izbegava konflikt. Ali dete koje nikada ne čuje „ne“ teško uči da prihvati granicu.
Psiholozi koji se bave pozitivnim roditeljstvom, naglašavaju da pozitivna disciplina ne znači odsustvo pravila. Naprotiv detetu su potrebna jasna očekivanja, doslednost i razumljive posledice ponašanja. UNICEF, pozivajući se na profesorku Oksforda Lucie Cluver, posebno ističe važnost odnosa roditelja i deteta, ali i postavljanja jasnih očekivanja u vezi sa ponašanjem.
Drugim rečima: blag roditelj ne mora da bude popustljiv roditelj.
Roditelji rade sve više, a imaju sve manje vremena za decu. I tu dolazimo do jednog od najosetljivijih pitanja.
Da li su deca „prepuštena sama sebi“ zato što roditelji mnogo rade?
Ne nužno. Problem nije samo broj sati koje roditelj provede na poslu, već kakav odnos postoji kada su roditelj i dete zajedno.
Roditelj može biti kod kuće, a da sve vreme gleda u telefon. Može raditi do kasno, ali svakog dana odvojiti 20 minuta u kojima zaista sluša dete. Može biti umoran, a ipak insistirati na tome da se kaže „hvala“ i „izvini“.
Upravo u tome je značaj kratkog, ali potpuno posvećenog vremena jedan na jedan sa detetom, čak i nekoliko minuta može biti dragoceno ako je roditelj tada zaista prisutan.
Zato pitanje možda nije samo: „Koliko roditelji rade?“ Već: „Koliko su zaista prisutni kada su sa decom?“
Deca uče po primeru
Ne možemo od deteta očekivati da govori ljubazno ako odrasli oko njega viču. Ne možemo zahtevati poštovanje ako dete svakodnevno sluša kako roditelj vređa druge ljude. Ne možemo insistirati na tome da dete skloni telefon za stolom ako roditelj tokom ručka odgovara na poruke.
Deca ne uče samo iz onoga što im govorimo. Ona u velikoj meri uče posmatrajući nas. Razgovor, čitanje i igra sa decom imaju važnu ulogu u razvoju njihovih komunikacionih i samokontrolnih veština.
Zato se lepo ponašanje ne „predaje“ detetu kao lekcija. Ono se svakodnevno pokazuje.
Ne može telefon da vam vaspitava dete
Još jedna velika promena dogodila se pojavom ekrana. Telefon, tablet i društvene mreže sami po sebi nisu „krivci“ za loše ponašanje. Ali način na koji ih koristimo može da promeni svakodnevicu deteta.
Digitalni svet nije samo pitanje vremena provedenog pred ekranom. Sadržaji mogu potisnuti san, igru, razgovor, fizičku aktivnost i vreme sa porodicom, dok česte digitalne prekide komunikacije između roditelja i dece mogu biti povezane sa problemima u ponašanju.
Poseban problem nastaje kada telefon postane najbrži način da dete prestane da se dosađuje, smiri ili dobije ono što želi. Ako dete svaki put kada je nemirno ili mu je dosadno, dobije ekran, ono ima manje prilika da nauči kako samo da podnese dosadu, frustraciju i čekanje.
A upravo su čekanje, prihvatanje „ne“ i tolerisanje frustracije deo odrastanja.
Gde je nestalo „izvoli“?
Možda nije nestalo. Možda smo samo prestali da insistiramo. Nekada se od deteta očekivalo da pozdravi kada uđe u prostoriju, ustane kada treba da ustupi mesto, sačeka svoj red, ne prekida odrasle, zahvali se kada nešto dobije i izvini se kada pogreši.
Danas se neke od tih stvari smatraju nevažnim, a roditelji ponekad čak izbegavaju da isprave dete pred drugima kako ga ne bi „postideli“.
Ali postoji razlika između ponižavanja deteta i učenja deteta pravilima ponašanja. Reći detetu „nije u redu da tako razgovaraš sa bakom“ nije ponižavanje. To je granica.
A šta ako su deca samo glasnija?
Postoji još jedan razlog zbog kojeg imamo utisak da je današnja generacija posebno „bahata“.
Nepristojno ponašanje je danas mnogo vidljivije. Nekada se dešavalo na školskom hodniku, u dvorištu ili među nekoliko prijatelja. Danas jedan snimak deteta koje se ponaša nepristojno može za nekoliko sati videti ogroman broj ljudi.
Istovremeno, društvene mreže nagrađuju pažnju. Što je ponašanje dramatičnije, smešnije ili šokantnije, veća je verovatnoća da će biti primećeno.
Zato ne treba izjednačavati ono što je najglasnije sa onim što je najčešće.
Problem nije u tome što deci dajemo više slobode. Deci je sloboda potrebna. Problem nastaje kada sloboda postane odsustvo granica.
Dete ne mora da bude uplašeno da bi poštovalo roditelja. Ne mora da bude kažnjavano vikom da bi naučilo šta je prihvatljivo. Savremeni pristupi vaspitanju upravo naglašavaju suprotno: odnos, razgovor, jasna pravila i dosledne posledice.
Ali „pozitivno roditeljstvo“nikada nije trebalo da znači da dete odlučuje o svemu.
Detetu treba reći: „Volim te, ali ovo ponašanje nije prihvatljivo.“ To su dve stvari koje mogu da postoje istovremeno i ne ugrožavaju jedna drugu.
Možda problem nije u deci
I možda je to najvažnija rečenica cele priče. Kada dete viče, vređa, ne pozdravlja, prekida druge ili ne prihvata „ne“, lako je reći: „Kakva su ovo deca danas?“
Ali iza takvog ponašanja često stoji mnogo šira slika, porodica, uzori, vršnjaci, škola, digitalno okruženje, stres i način na koji odrasli postavljaju granice.
Istraživanja ne daju jednostavan odgovor šta uzrokuje ovu problematiku poput „roditelji rade previše“ ili „telefon je sve pokvario“. Ponašanje dece nastaje u složenom digitalnom i porodičnom okruženju, na decu utiče mnogo toga i ako se to ne prati i ne usmerava na vreme, posledice mogu biti trajne. Mnogo je teže dete odvići od nečega, nego ga na vreme učiti lepom ponašanju.
Zato možda nije pravo pitanje: „Zašto su današnja deca tako bezobrazna?“
Već: „Šta smo ih mi odrasli naučili i šta smo prestali da ih učimo?“
Jer lepo vaspitanje ne počinje u školi, niti se može očekivati da ga dete samo „pokupi“. Ono počinje kod kuće. Ili će roditelj vaspitati dete i usmeriti ga na prave vrednosti, ili će propustiti i popustiti kad krene nizbrdo.
Razlika ali i ono kakav će biti krajnji rezultat se vidi najpre:
- U načinu na koji roditelj razgovara sa detetom
- U načinu na koji dete vidi roditelja da razgovara sa drugima
- U spremnosti da se kaže „ne“
- U učenju da se sačeka
- U insistiranju na „hvala“ i „izvoli“
- U tome da se detetu objasni da nije centar sveta ali da je bez obzira na to beskrajno voljeno
Možda nam, dakle, ne nedostaje nova generacija dece. Možda nam nedostaje stara navika odraslih da decu zaista nauče kako se postaje čovek, dobar čovek.