Poznatoj hrvatskoj spisateljici Vedrani Rudan reči su bile najjače oružje, za nju nisu postoje tabu teme, a neretko je o svemu govorila kroz prepoznatljivu ironiju i sarkazam. Napisala je, čak, 17 knjiga i mnošto priča, a njena dela su prevođena na nekoliko stranih jezika. Tako je pričala i o svojoj borbi sa rakom žučnih kanala koji joj je otkriven 2024. godine. Do poslednjeg dana je pisala surovo iskreno o svemu kroz šta je prolazila.
Kako su izgledali posednji dani Vedrane Rudan?
"U grupi sam 'onih kojima je najteže'. Zato znam da mi nije najteže. Umreću, umreće i drugi", napisala je Rudan u svojoj poslednjoj kolumni, pa se emotivno dotakla i nege koju joj je u teškim poslednjim danima pružala porodica:
"Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Supa, čaj, hrana čvrsta, meka, pranje na krevetu... Glumim kako dremuckam. Sramota me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem čujem samo jednu rečenicu - ti si naša".
Prisećajući se dugih, besanih noći u bolnici, Vedrana nije mogla da sakrije neizmerno divljenje prema sestrama koje uprkos iscrpljujućim smenama svaki posao obavljaju s osmehom.
"Život mi se odvija u delu dnevnog boravka"
U kolumni "Šta zaista želim" koju je napisala u junu je isticala da je samu sebe preispitivala želi li zaista umreti, kako je pričala.
"Danas sam uz pomoć muža bila u gradu. Osetila sam da će moje noge to izdržati. Taksi nas je dovezao do vrata Neurotha. Prelomila sam. Ipak sam uzela slušni aparat jer mi je život u buretu postao nepodnošljiv. Što to govori onaj ko u mom pravcu otvara usta?
Čudan život živim ja koja već dve i po godine molim smrt. Ovih mi je dana, držala sam to besmislenim, muž, dok sam bila u bolnici kupio specijalni krevet i stolicu koju znalci nazivaju “princezom”. Život mi se odvija u delu dnevnog boravka.
Ne hodam, imam kolica, ruke mi se tresu, u ustima mi cvatu afte, od čega, danas ko zna nakon koliko vremena čujem, vid mi je zamućen.
Ne zanimaju me ratovi, mirovi, ljudi. Kratak mi je dah, izbegavam izgovarati duge rečenice i glumim kako me ne zanima što kažu doktori. A hvatam se za svaki njihov pogled i pokušavam verovati u osmehe.
I ti ljudi, nepoznati ljudi s kojima se srećem u hodnicima bolnice, svatko u svojim kolicima, govore mi isto: “Drago nam je da ste s nama. Kakva takva.” Ja im onda objašnjavam da želim smrt i pokušavam ne plakati.
"Pa se pitam kad sam sama: želiš li umreti?"
Pa se pitam, kad sam sama, želiš li umreti ili ti je ipak svaki susret, svaki pozdrav prodavačice krompira koja zna da je njen kupac tvoj sin znak da te neko voli i da možda zato…
Ovo ponavljam jer mi ne ide u glavu. Nikad nisam mislila da će mi moje bebe jednom biti nosači sreće u starosti. Da ću s jednim muškarcem provesti četrdeset godina i da će mi biti medicinski brat.
Objašnjavam mu da želim smrt i konačno mir pa ipak danas imam aparatić u uhu?
Uživaj u životu, ja umirem ali ti moraš znati koliko je život lep. Lep!”, pisala je Vedrana na svom blogu u poslednjim danima.
Javljale su se i halucinacije
Vedrana je u svojoj kolumni "Ja sam tvoj Bog" krajem maja pričala i o halucinacijama.
"Ako se čovek ičega boji onda je to rak. Ne toliko bolesti koliko lečenja. Ja pojma nisam imala da rak izaziva halucinacije i da pričaš neviđene piz*arije dok misliš da si Ciceron. Naravno da ti to nitko pre nije rekao
Kasnije je kasno iako nisi ni kriv ni dužan. Doktori te teše da su “videli i veće ispade od tvojih”. Međutim, to ne pomaže.
Za vreme lečenja rodbina ne odustaje. U kuću ti ulaze čarobnjaci, boce krcate lekova, za 150 evra leče od igle do raka lokomotive. Da se razumemo, nisu to neobrazovani ljudi. Imaju fakultete, predaju na fakultetima i vrlo dobro znaju svoj trgovački posao.
Znaš da ti spasa nema ali moraš biti dobar, ćutati i ništa pitati.
Meni je pun kura* raka, života i laži, pisala sam o tome, a stalno mi govore kako je život lep dok hodaš po prolećnom cveću. Ne želim hodati po cveću, želim biti ispod njega.
Doduše, nije sve baš tako dosadno. Danima me kojekakvi doktori, naglašavam s diplomom, zovu da bi mi rekli ko je sve u KBC-u peder. Sudeći po popisima koje imam, ne znam ima li nepedera. Ne, ne, ne i ne. Neću objaviti liste, zasad. Želim umreti, ne piti alou veru i slušati tko koga je*e.
Ima li za rak neki drugi lek", u svom stilu pisala je Vedrana i o najtežim svojim danima.