Olivera je bila već dugi niz godina u braku sa Strahinjom, trudila da se njihov odnos ne pređe u puku naviku, a materijale stvari joj nikada nisu bile presudne. Imala je korektne odnose sa svekrom i svekrvom, međutim, jedan porodični ručak sve je promenio.
Naime, svekrva Gordana praktikovala je jednom mesečno da okupi svoja 2 sina i njihove porodice na ručku, bila je to već neka vrsta tradicije. A ovoga puta je imala i poseban razlog - njen 65. rođendan, te se Olivera pounudila da joj pomogne oko trpeze.
I dok je spremala, svekrva je koračala po kuhinji u svojoj elegantnoj bluzi, još ne potpuno zakopčanoj, i zurila je ne čak ni u hranu, već u to kako se Olivera kreće. Kako seče. Kako postavlja. Kako služi. Sa onim istim majstorskim izrazom lica koji vam je uvek dao osećaj kao da vam se ne zahvaljuje, već da vas iskušavaju.
„Ne štedite na majonezu“, rekla je. „Danas je postalo moderno da se sve pravi suvo. Gosti će sedeti tamo i zadaviti se.“
„Nije suvo“, odgovorila je, podešavajući gornji sloj kašikom.
"Pa, vidim."
Nije rekla ništa. Nije imala energije za rasprave o majonezima, zelenilu i „ali nekada su to radili kako treba“. Tog jutra je uspela da isecka povrće, kupi tortu, ode po cveće, odgovori na izmene klijenta u hodu, zatim presvuče Mišu kod kuće, natera Lizu da barem skine slušalice sa vrata i obuče nešto pristojno, a onda odnese dve kese namirnica kod svekrve.
Olivera tog dana nije stala, u svemu je pomagala svekrvi
I sve se to radilo između kratkih radnih poruka koje je slala direktno iz prodavnice, stojeći kod police sa konzerviranom robom.
Gordana je priželjkivala savršenu proslavu. Želela je da sto ne bude gori od onog koji je imala njena komšinica Rima prošle nedelje.
Da joj snaja ne sedi u uglu sa kiselim licem. Da deca budu u blizini. Da sveće budu zlatne, a ne „jeftine, kao na dečjoj žurci“. Da njeni rođaci vide da ima jaku porodicu, zauzetog sina, lepo vaspitane unuke i da se svi, kako voli da kaže, „okupljaju oko svoje majke“.
Strahinja se zaustavio na vratima kuhinje, pogledao sto i zadovoljno zviždukao.
"Mama, vidiš, sve je lepo."
Lice svekrve se odmah omekša.
„Naravno da je prelepo. Moja snaja je prava domaćica. Ne kao neke žene ovih dana — sve što rade su nokti i telefoni.“
Ovo bi moglo zvučati kao pohvala. Nekome sa strane, čak i s ljubavlju. Ali tokom deset godina, Olivera je razvila sluh za takve intonacije.
I unuci su učestvovali u pripremi rođendana
Liza je ušla u kuhinju, već obučena, sa ravnom, raspuštenom kosom i onim licem šesnaestogodišnje devojke na kojem je sve napisano čak i pre nego što otvori usta.
Miša je jurio po kući, praveći krugove između hodnika i kuhinje.
"Bako, gde će biti svećice?"
„Na torti, gde drugde?“ odgovorila je.
"I ja ću ih ugasiti?"
"Nije ti rođendan."
Miša se namrštio i otrčao do televizora.
Olivera je obrisala ruke o peškir i na sekundu naslonila kuk na radnu površinu. Glava joj je zujala kao što to biva uveče, ne od jednog zadatka, već od hiljadu zapovesti. Pomeri to. Donesi to. Odgovori. Ne zaboravi. I najvažnije, osmehni se, kao da si srećan.
Telefon se ponovo čuo. Klijentkinja je poslala neke izmene označene sa „hitno do jutra“. Olivera ih je pogledala, sklonila ekran i ugurala telefon u džep kecelje. Do jutra, dakle. Sada je bar mogla da preživi ovo veče.
Dolazak gostiju
Gosti su se već okupljali u sobi: tetka Valja, komšinica, u elegantnom lureks džemperu; rođaka sa mužem; daleka nećaka čije je ime Oliverauvek zaboravljala; i još jedna prijateljica iz klinike, koju je pozvala „da stvari budu zanimljive“.
Svi su donosili kutije čokolade, govorili: „Oh, kako divno miriše“, i ljubili Gordanu. Strahinja je prihvatao pakete, šalio se i ispravljao ramena, kao da se sve upravo lepo složilo pod njegovim pažljivim vođstvom.
Olivera je ispravila stolnjak na uglu stola. U takvim trenucima, uvek nije žudela ni za skandalom, ni za priznanjem, ni za lepim govorom. Samo za jednom kratkom, normalnom frazom od svog muža. Ne za javnost. Za nju. „Jesi li umorna?“ „Hvala što si me izvukla.“ „Sedi sad, ja ću te odmeniti.“
Ali on je postajao posebno šarmantan upravo u onim trenucima kada je mogao biti dobar sin, brat i domaćin.
Kada su svi konačno seli, Gordana je zauzela sredinu stola, dok je Olvera, kao i obično, sela sa strane, bliže kuhinji, radi lakšeg pristupa glavnom jelu.
3 zdravice
Prva zdravica je bila za zdravlje. Druga je bila „neka deca ne zaborave svoju majku“. Stahinja je preuzeo treću. Izgovorio ju je lepo, sa pauzama, onim baršunastim glasom kojim je govorio na proslavama, ali iz nekog razloga skoro nikada kod kuće.
„Mama, ti si naša stena. Sve što imamo je uglavnom zahvaljujući tebi. Hvala ti što si nas držala zajedno kada smo bili mali i što nas još uvek držiš zajedno.“
Gordana je obrisala uglove očiju salvetom. Oko stola se prolomio mrmljaj „tačno“, „upravo“ i „dobro rečeno“. Olivera je žvakala komad piletine i zurila u svoj tanjir. Samo je želela da je niko ne uznemirava bar deset minuta. Samo da sedne i pojede salatu, a da ne mora da ustaje, dodaje, slaže se ili se osmehuje.
Razgovor za stolom je tekao poznatim porodičnim linijama: ko koliko plaća komunalne usluge, kako su cene porasle, kome trebaju novi prozori, gde je kobasica najjeftinija i kakvi su danas „beskrupulozni“ stomatolozi. Tetka Valja se žalila da su joj toliko naplatili balkon da je izgledalo kao da ne postavljaju ramove, već ih pozlaćuju. Gordana je odmah nastavila temu:
„I meni već dugo trebaju prozori. Ali stalno mislim: 'Ne sada.' Moja penzija nije neograničena.“
Olivera je mahinalno podigla glavu i rekla:
„Mogu vam dati kontakt informacije. Instalirali su nam ih po razumnoj ceni. A ako želite, mogu dodati još nešto da bismo mogli sve da uradimo odjednom umesto da se mučimo samo sa jednim okvirom.“
Rekla je to mirno, kao što je mnogo puta ranije rekla o svemu: o lekovima, o frižideru, o zimskoj jakni svoje svekrve, o šporetu kada se pokvari. Često je pomagala. Samo je skoro uvek ćutala, jer nije želela da čuje kako se čudno to smatra zaslugom ne njoj, već „porodici uopšte“.
Rečenica svekrve koja je otvorila Pandorinu kutiju
Svekrva se zavalila u stolicu, pogledala je preko čaše i osmehnula se:
„Pa, da, sada možeš da pomogneš. Moj sin te je jednom izvukao iz bede, sada možeš da mu se odužiš preko mene.“
Neko za stolom se nasmejao kao da je to šala.
I to je to. Ništa više. Ni uzdah, ni „Mama, dosta je“, ni nezgodno „Ma, hajde“. Samo ta lepljiva porodična tišina.
Olvera je osetila nešto polako, veoma polako, kako se penje iz njenog stomaka do grla. U početku to čak nije bilo ni ogorčenje. Vrućina. Pored nje, Liza je prestala da zvecka viljuškom o tanjir. Miša nije ništa razumeo i posegnuo je za paradajzom.
Olivera je pogledala muža.
Trebalo je da kaže bar jednu reč. Bilo koju reč. „Mama.“ „Prestani.“ „Nemoj.“ Ali on se samo krivo osmehnuo, blago raširio ruke i rekao onim istim tihim tonom koji ju je uvek terao da poželi nešto da baci u zid:
- Ma hajde, ona se samo šali. Ne ljuti se.
Olivera je spustila viljušku.
Snaja je sve iznenadila reakcijom
„Da li mama još uvek stvarno to misli?“ upitala je veoma mirno.
Strahinja je odmah postao oprezan. Previše dobro je poznavao taj njen glas. Nije bio visok, nije bio ogorčen. Naprotiv, bio je ravnomeran, gotovo bez vazduha, kao da je sve unutra prestalo da se trese i postalo čvrsto.
- Olja, nemoj da počinješ pred ljudima.
Liza je pogledala oca. Ilja je prestao da jede.
Olivera je pogledala svog muža i odjednom shvatila jednu jednostavnu stvar: ćutala je u javnosti tačno deset godina. U javnosti i kod kuće. Posle njegovih majčinskih opaski, posle njegovih lepih zdravica, posle njegovog „ne brini se za to“, posle svih onih večeri kada mu je njen depozit tiho prebačen, a ona, iz ljubavi, umora ili glupe želje da sredi svet, nije obraća pažnju.
„Ćutala sam u javnosti deset godina“, rekla je Olivera potpuno mirnim tonom, dostojanstveno.
Gordana je razdražljivo pomerala usne.
- Samo nemoj da praviš scenu na mojoj rođendanskoj zabavi.
„Ne, nema potrebe za tim. Vreme je da se čuje istina.“, odgovorila je Olivera sigurno i samouvereno, potom se okrenula ka mužu u i pitala ga:
"Zar stvarno nikada nisi ispravio mamu? Ili ti je jednostavno prijatno što ti ona i dalje govori da si me spasao?“
„Olja, dosta je“, tiho reče. „Razgovaraćemo kod kuće.“
„A šta je sa kućom? Hoćeš li joj opet reći da je stara žena i da ne treba obraćati pažnju na nju? Ili da nije u blizini dece?“
Liza se uspravila, ne trepćući. Olivera je krajičkom oka videla da njena ćerka više ne gleda baku, već oca. I to je učinilo stvari i bolnijim i nekako lakšim. Jer je konačno neko video gde se izdaja zaista dešava.
Strahinja je pokušao sve da pretvori u šalu.
"Pa, hajde sada da zaboravimo na porodično računovodstvo."
„Više nećemo ništa zaboraviti, naprotiv. Dosta je bilo“, rekla je Olga, a onda nastavila:
„Kada smo se uselili zajedno“, rekla je, gledajući muža, „imala sam posao u agenciji, svoj auto i ušteđevinu. A ti si imao kredit, o kome si mi rekao nakon što smo se uselili. Dve nedelje kasnije. Sećaš se?“
Strahinja je prebledeo.
"Olja...", tiho je prošaputao.
„Ne, čekaj. Pošto je mama tako sigurna da si me izvukao iz siromaštva, hajde barem da ne maštamo.“
Gordana se ispravila.
"Hoćeš da kažeš da je moj sin živeo na tvoj račun?
„Tek ćeš sve čuti..."
Uzela je salvetu, presavila je na četiri dela i stavila je pored tanjira.
„Platila sam kiriju prvih osam meseci“, nastavila je. „Zato što je Strahinjaimao 'problema sa projektom' i 'novac je uskoro trebalo da stigne'. Novac nije uvek stizao. A kirija je dospevala svakog meseca.“
Tetka Valja se zakašlja i poče da dodaje salatu viljuškom, iako je prestala da jede. Sergejeva rođaka je zurila u njen tanjir sa takvom pažnjom, kao da će se vrata otvoriti. Liza je sedela tamo bleda u licu, ali ne od užasa. Od neke vrste teške koncentracije.
„Hipoteka, da budem potpuno iskrena, takođe nije bila tvoja ideja“, rekla je Olga. „Kapara je došla od mog auta i moje ušteđevine. Prodala sam ga jer bismo inače živeli u iznajmljenim stanovima. Onda sam, naredne dve godine, pokrivala više od polovine rate dok si ti prolazio kroz svoje 'prelazne periode'. I iz nekog razloga, svi ovi tvoji 'projekti' su uvek završavali na mojoj računici.“
„Nema potrebe da ovo radiš pred svima sada“, promrmlja Strahinja.
"I te kako ima, dosta je bilo, čitava decenija je prošla, ma više, 16 godina, jer moram biti iskena prema sebi, od samog početka je većina stvari pala na moja leđa, a ti to ne da nisi cenio, već si "skupljao šlag sa torte" i hvalio se!"
Gordana je počela sve teže da diše, shvatala je da je njena snaja zaista govori istinu.
"Dalje, ja sam razvijala posao, terala ga da pored toga pokrenemo i naš biznis, zato danas možemo lepo da živimo. I kad god ti je, Gordana, trebao novac, ja sam slala sa svog računa njemu da ti prosledi. Sa druge strane, kako su njegovi lični projekti stalno nekako propadali, počela sam da sumanjam šta se dešava, pa sam počela krišom da mu proveravam račune. Tek tad je usledio pravi šok - skoro sav profit prebacivao je na drugi račun bez mog znanja."
Kada je počela da odmotava klupko laži, bila je na ivici da se razvede.
"Tad sam preko svojih kontakata otkrila da ima ljubavnicu i da njoj zapravo šalje pare da joj pomogne, dok sam ja sa dvoje male dece radila do kasno u noć i borila se za nas i našu budućnost. Posle burne svađe, molbi da mu oprostim, tvrdnji da on tu ženu uopšte ne voli, već je u njoj našao trenutnu utehu zbog mog stanja, odlučila sam tada da mu oprostim prevaru, jer sam mislila da sam ja kriva, da mu se nisam dovoljno posvetila. Nikome nismo pričali o tome i rečili smo da braku damo drugu šansu. Nadala sam se da će se od tog momenta promeniti i postati posvećen muž i otac i jeste tako bilo, više nikada nisam pomislila da me vara. Ali, od tad pa narednih deset godina nikada me nije pohvalio pred svekrvom, nikada majci nije stavio do znanja da me nije on izvukao iz bede, već ja njega."
I dok je izgovarala tu rečenicu, svekrva se onesvestila. Čini se da njeno srce nije moglo da podnese surovu istinu koju je Olivera obelodanila.
"U hitnoj su rekli da je Gordana imala predinfarktno stanje. Kada sam to čula, sledila sam se, nisam želela da joj narušim zdravlje, samo sam htela da se konačno okonča ova obmana, a najteže od svega mi je palo to što sam najviše obmanjivala samu sebe. Već nakon ukazane pomoći, Gordani je bilo bolje i sa Strahinjom je otišla kući, a ja sam već tu noć donela odluku da se razvedem".
Olivera se kajala što mnogo pre nije stavila tačku na odnos sa Strahinjom, i što je uporno zanemarivala sve crvene zastavice, ali mašta o srećnoj porodici je bila jača od svega. Međutim, sada kada je imala vetar u leđa i podršku svoje dece, ništa je više nije moglo zaustaviti.
"Odlučila sam da potražim istinsku sreću i moja deca su mi pomogla u tome. Sa druge strane, nikada ne bih dozvolila da se njihov odnos sa ocem pokvari, ipak im je i on roditelj i želim da bude uključen u njihove živote kao i ja. Shvatila sam da nismo uspeli kao partneri, ali kao roditelji moramo."
Neočekivan potez svekrve
Nakon nedelju dana, kada su se strasti malo smirile, Gordana je odlučila da poseti svoju snaju. Postalo joj je jasno koliko se ogrešila.
"Olivera, znam da nisam zaslužila, ali primi me, molim te, bar na deset minuta", rekla je snaji na vratima, a Olivera nije oklevala da je pusti.
"Tek sad sam postala svesna koliko sam se o tebe ogrešila, dete, nadam se da ćeš ikad moći da mi oprostiš, toliko se kajem. Moj sin nije mogao da nađe bolju ženu od tebe, to mi je tek sad postalo jasno, ali znam da je prekasno. Hoću da znaš, dok sam živa, možeš me pozvati u pola dana ili noći. I hvala ti što nisi okrenula unuke protiv mene, to zaista govori kakav si čovek", govorila je tiho, kroz suze.
Olivera je bila zaista iznenađena neočekivanim svekrvinim postupkom, ali shvatila je da je konačno na pravom životnom putu.