Prevara je jedna od onih tema o kojima se govori često, ali o kojima gotovo svako ima drugačiji stav. Za nekoga je izdaja već tajna poruka, skriveni poziv ili emotivna bliskost sa drugom osobom, dok drugi prevaru priznaju tek kada dođe do fizičkog odnosa. Bez obzira na granice koje postavljamo, jedno je zajedničko – kada se poverenje jednom poljulja, posledice često ostaju mnogo duže nego što traje sam čin prevare.
Nekada se o prevari govori kao o problemu između dvoje ljudi, ali njene posledice mogu da pogode čitavu porodicu. Posebno kada se istina otkrije pred decom, koja i godinama kasnije mogu da nose sećanje na trenutak kada su shvatila da odnos njihovih roditelja nije onakav kakvim su ga zamišljala.
Upravo o takvom iskustvu javno je progovorila blogerka Mirjana Mimica Radojević, čija je objava na Fejsbuku privukla veliku pažnju. Ona se prisetila trenutka kada je saznala da je njen otac prevario majku i otvoreno pisala o tome šta se dešava unutar osobe koja odluči da oprosti izdaju.
Njene reči posebno su odjeknule jer se ne bave samo samim činom prevare, već i onim što dolazi posle njega – sumnjom, pitanjima, povređenim poverenjem i unutrašnjom borbom koja, kako je opisala, može da traje čak i kada se brak nastavi.
Brojni komentari ispod objave pokazali su da se mnogi čitaoci prepoznaju u njenim rečima. Neki su u njima pronašli sopstveno iskustvo, dok su drugi podelili priče o tome kako su se sami nosili sa prevarom partnera ili posledicama koje je ona ostavila na porodicu.
Mirjanina objava tako je otvorila i šire pitanje: da li je moguće zaista oprostiti prevaru i ponovo izgraditi poverenje ili rana ostaje zauvek prisutna, čak i kada odlučimo da nastavimo dalje?
"Moj hazbend i ja povremeno pričamo o prevari.
On kaže da me toliko voli da bi mi oprostio.
Ja kažem da ga toliko volim da mu ne bih oprostila.
Onda raspravljamo o tome šta je prevara.
Prevara nije seks. To je samo jedan čin prevare.
Prevara su pogledi, reči, dodiri, osmesi, poslednja misao pred spavanje, nesanica, želja, vreme, mnogo toga pre nego što dođe do seksa.
Onda raspravljamo da li bi neko od nas dvoje progonio osobu sa kojom je on ili ja načinio prevaru, kao što se dešava, i složimo se da naravno - ne. Nisi malouman, nisam maloumna, niko na to ne može da nas primora, ta druga osoba ne snosi ama baš nikakvu krivicu, čak ni onu kad kažu - znao/la je da si u braku, čak ni za to. Nije ona ta koja treba da čuva tuđ brak i misli o njemu. Treća osoba ni za šta nije kriva.
Kad ostanem sama sa mislima posle takvog razgovora, upadam u strašnu dilemu da li bih osudila hazbenda za tako nešto i mislim da ne bih. Bila bih povređena, pogođena, plakala bih, raspadala bih se, ali mu nikada ne bih postavila ono čuveno pitanje - kako si mogao to da mi uradiš - jer ljudi kad varaju ne rade ništa onom "koga varaju", rade sebi jer tako žele. I kako možeš osuditi čoveka ako je nešto želeo. Ali ja s tim ne bih mogla više da živim sa njim.
Nije mi se desilo. Ali iskreno se nadam da bih, ako bi se ikada desilo ostala pametna, da ne bih secirala naš život i molila ga da me voli, da bira, ucenjivala i nedobog poludela pa išla da se raspravljam sa nekom ženom.
Priča iz detinjstva.
Imam nepunih šest godina, zima je, pada sneg, mama koja je u drugom stanju i ja stojimo na ulici i ispraćamo oca na službeni put. Približava nam se visok, vitak čovek u dugom crnom kaputu, ima šešir na glavi, brkove, ruke su mu duboko zavučene u džepove, prilazi nam kroz zavesu od snega osvetljen uličnom svetiljkom. Prolazi pored mog oca i ne hajući što sam ja tu, ljudi valjda misle da mala deca ne razumeju ništa, obraća se mojoj majci. Govori joj kako je moj otac u vezi sa njegovom ćerkom i traži od moje majke da to odmah prekine. Moja majka baci pogled na mog zblanutog oca, pogleda u onog čoveka i veoma mirno mu kaže -
Došli ste meni da se žalite što je Vaša ćerka kurva?! Šta ja imam s tim? To je Vaš problem!
Povuče me za ruku, zalupi kapiju i uđemo u kuću. Otac nije ušao za nama, mislio je valjda da će se to samo rešiti dok se on ne vrati.
Sedela je i neutešno plakala. Nije imao ko da je uteši. Ja sam je gledala onako trudnu i uplakanu i počela sam i ja da plačem.
Posle nekoliko dana otac se vratio, ušao veseo, kao da ništa nije bilo, punih ruku poklona kao i uvek kad je dolazio s puta, prišao da je zagrli i završio sa teškim belim bakelitnim telefonom na glavi. Sećam se neke priče da je stajao na semaforu, ta devojka prelazila ulicu, dobila napad slepog creva, pala na njegovu haubu i da je on odvezao u bolnicu. To je sve! Majka odgovara - Imao si ovoliko dana da smisliš neku pametnu laž, a jedino si uspeo da smisliš ovu glupost.
Nikada više u mom prisustvu nisu pričali o tome. Nikada više nisam čula da moja majka za neku ženu kaže da je kurva, sklona sam da je osudim za tu reč upućenu onom ocu, ali mislim da nije izgovorila tako nešto odvratno da bi ubila i njega i mog oca onako trudna. I mislim da je on tu reč apsolutno zaslužio kad je imao toliko roditeljske hrabrosti da izgovori ženi u drugom stanju ono što je on izgovorio.
Godinama kasnije devojka iz priče radi kao trgovac u jednoj kragujevačkoj robnoj kući. Moja majka, ako nije tip top obučena, ako smatra da joj frizura nije ok, ne ulazi u tu robnu kuću. Kad sam već bila odrasla, pitala sam je - Aman zašto? Šta te briga?
Zato, odgovorila je, što neću da pomisli da je dobro prošla što ga nije dobila, ima da misli da je prošla loše, da zažali što nije sa njim, ja sam slika toga što nije dobila. Onda bi joj se nasmešila, rekla šta želi, razmenila par reči o garderobi sa njom i otišle smo.
Ispričala sam vam ovo jer mislim, kako god reagovala prevarena osoba, rat u njoj neprekidno traje. Čak i kad oprosti, ne može da zaboravi.
A vodi se i u onima koji su bili mali, nemi akteri.
Kad vidim muškarca sa šeširom pretrnem od glave do pete, oni su za mene bezosećajni nosioci ružnih vesti.
I neopisivo mi se gade oni koji za postupke svojih sinova ili ćerki, muževa ili žena, osuđuju druge ljude jer nihovi anđeli to nikada ne bi uradili da ih ti drugi nisu naterali.
Na fotografiji onaj telefon i ja malo mlađa nego kad se ono zbilo. Posle smo imali isti ovakav samo crne boje."
Stil / Facebook - Mirjana Mimica Radojević