U savremenom svetu i svakodnevnim međuljudskim odnosima, skromnost i lepo vaspitanje uglavnom smatramo nesumnjivim vrlinama. Međuim, pravoslavna duhovna misao nas podseća da spoljašnja slika često može zavarati i sakriti duboke unutrašnje zamke. Najopasnija forma gordosti retko dolazi u obliku glasne bahatosti i otvorene oholosti; ona se daleko češće prikriva iza maske pristojnosti, finih manira i uverenja da smo već dovoljno dobri i moralni.
Maska pristojnosti i skrivena zamka
Često verujemo da se gordost prepoznaje isključivo po otvorenom prkosu i visokom mišljenju o sebi u odnosu na druge. Međutim, najteži oblik ovog duhovnog poremećaja nosi lice učtivosti i odmerenosti. Čovek u očima okoline može ostavljati utisak tihe, skromne i besprekorne osobe, dok se unutar njega neprimetno razvija opasno uverenje o sopstvenoj nepogrešivosti. Pravi problem nastaje onog trenutka kada unutrašnje zadovoljstvo samim sobom potisne potrebu za promenom i preispitivanjem sopstvenih postupaka i slabosti.
Reči arhimandrita Rafaila Karelina o duhovnom slepila
Odgovor leži u iskrenom sagledavanju sopstvenih mana. Najteža forma gordosti obuzima čoveka onda kada prestane da sumnja u svoje odluke, misleći da je dosegao vrhunac dobrote. Ovu unutrašnju borbu i prividnu skromnost najpreciznije objašnjava sam citat:
„Čovek posednut gordošću često je zadovoljan samo ovom strašću i stoga, na prvi pogled, može delovati pristojno, pa čak i moralno. Ali ta navodna pristojnost zasnovana je na narcizmu, samopouzdanju i strašnom duhovnom slepilu” — govorio je arhimandrit Rafail Karelin, a prenela je Religija.rs.
Arhimandrit Rafail Karelin, ođen kao Ruslan Nikolajevič Karelin, jeste duhovnik Gruzijske pravoslavne crkve, arhimandrit, teološki pisac. Autor mnogih knjiga o duhovnom životu, knjiga i članaka moralno-asketske prirode, polemičkih spisa, propovedi, kao i memoara o poklonicima pobožnosti koje je lično poznavao.
Poziv na unutrašnje preispitivanje i rad na sebi
Suština ovog upozorenja nije u tome da počnemo sumnjati u dobronamernost i finije manire ljudi u našem okruženju, niti da u svakoj pristojnoj osobi tražimo skrivenu manu. Cilj je da to isto pitanje postavimo sami sebi. Kada u sopstvenom ponašanju više ne vidimo prostor za napredak, pokajanje i lični rast, to ne znači da smo postali savršeni i besprekorni — to samo znači da smo postali slepi za sopstvene greške. Prava skromnost ne počinje lepim manirima prema drugima, već neprekidnim radom na sebi i potpunom svesnošću o sopstvenim manama.