Tatjane Kastiljo Maraš, rodila se i odrasla u Panami, potom je bila rešena da u rodnoj zemlji završi studije medicine, iako se niko od njene porodice nije bavio time, ali nije ni slutila da će joj jedan susret na kongresu u Danskoj potpuno promeniti sudbinu. Naime, danas je uspešna dermatološkinja, ali i voljena srpska snajka, supruga i majka dvoje dece, dok njena ljubavna priča ostavlja bez daha.
Nikada nije zaboravila svoje korene
Iako je prošlo skoro 20 godina otkako se preseila u Srbiju, uspomene na detinjstvo nisu izbledele. Dovoljno je da se seti Paname i pred njom se odmah pojave slike porodice, zajedničkih okupljanja i života u velikoj zajednici koja je oblikovala njene vrednosti.
Upravo iz tog okruženja ponela je osećaj bliskosti, povezanosti i podrške koji će joj kasnije mnogo značiti kada se nađe hiljadama kilometara daleko od kuće.
Susret sa Beograđanino u Danskoj
Kada su se početkom dvehiljaditih godina upoznali na jednom studentskom kongresu u Danskoj, studentkinja Tatjana iz Paname i mladić iz Beograda nisu mogli ni da naslute da će ih nekoliko dana provedenih zajedno odvesti u život koji će graditi na drugom kraju sveta.
Delili su ih okean, hiljade kilometara i potpuno različiti životi. Ona je pred sobom imala još godina učenja, ispita i obaveznog staža, dok je on u Srbiji gradio svoj poslovni put u svetu preduzedništva. Sve je govorilo da će to ostati jedno lepo poznanstvo iz mladosti, ali život je imao drugačije planove.
Održavali kontakt preko mejlova
Kada danas govori o tom periodu, dr Tatjana priznaje da je teško objasniti kako su uopšte uspeli da sačuvaju vezu u vremenu kada nije bilo društvenih mreža, kada video-pozivi nisu bili svakodnevica, a komunikacija nije bila ni približno jednostavna kao danas.
Posle prvog susreta prošle su dve godine pre nego što su se ponovo videli, a i tada je susret bio vezan za novi kongres. U međuvremenu su se čuli preko mejlova, pokušavajući da održe nešto što je mnogima sa strane delovalo gotovo nemoguće.
- Nismo ni mislili da će posle toga biti nešto više. Panama i Srbija su toliko daleko, potpuno različite sredine, a ja sam još studirala i morala sam da završim fakultet. To mi je bilo mnogo važno. Posle smo ostali u kontaktu preko mejlova i tadašnjih aplikacija. Kada danas razmišljam o tome, ne znam ni sama kako smo uspeli. Posle dve godine smo se ponovo videli i mislim da smo sve vreme znali da je to to, ali je bilo teško. Nisam ni znala kako bih ja došla ovde, niti kako bi on otišao tamo, ali svaki put kada bismo se videli bilo je lepo - priča dr Kastiljo Maraš za "Blic".
Sledeći njihov susret je bio u Argentini, to je bilo njihovo prvo zajedničko putovanje kada su shvatili da je ono što imaju nešto zaista posebno.
Medicina je Tatjanina velika ljubav
Upravo je medicina u tom periodu bila njena glavna životna misija. Iako je ljubav postajala sve ozbiljnija, nije želela da donosi velike odluke dok ne završi ono što je započela. U Panami studije medicine traju šest godina, a nakon toga slede još dve godine obaveznog rada kako bi mladi lekar dobio licencu. Znala je da bez toga ne želi da krene u novo poglavlje života, ma koliko ono bilo primamljivo.
Odrasla u velikoj porodici, okružena roditeljima, sestrom, bratom i brojnim rođacima, dr Tatjana je odmalena naučila da su porodica i odgovornost stvari koje se ne napuštaju lako. Upravo zato ni odluka da jednog dana ode iz Paname nije bila jednostavna.
- Prvo na šta pomislim kada se setim Paname jeste porodica. Mislim na oca, majku, sestru, brata. Kod nas je velika porodica sa obe strane i to je prvo čega se setim. Medicina mi je tada bila najvažnija stvar i znala sam da prvo moram da završim fakultet i staž. Sve drugo moglo je da sačeka. Mislila sam da ću o svemu ostalom razmišljati kada za to dođe vreme.
Preseljenje u Srbiju
Tek kada je završila studije, odradila staž i dobila licencu za rad, donela je odluku da se preseli u Srbiju. Danas kaže da joj sam dolazak nije bio najveći šok. Srbiju je već upoznala kroz prethodne posete i znala je kakvi su ljudi, kako se živi i šta može da očekuje.
Za nekoga ko dolazi iz zemlje u kojoj je tokom cele godine toplo, prizor belih ulica bio je gotovo nestvaran.
- Kada sam došla prvi put, nije bila zima, bila je jesen, ali je pao sneg. Tada sam prvi put u životu videla sneg. Sećam se da sam pomislila kako je to lepo, ali nisam bila uopšte spremna. Imala sam samo džins i patike, pa smo odmah morali da tražimo šta ću da nosim. Bilo je lepo, ali eto, nisam bila spremna.
Danas, posle 18 godina života u Srbiji, teško je razdvojiti Panamu od Beograda
Međutim, svakodnevni život doneo je izazov koji nije mogla da zaobiđe - učenje srpskog jezika.
Dok su gradili vezu, uglavnom su komunicirali na engleskom jeziku. Suprug je razumeo i španski, pa su se snalazili kako su znali. Ali život, posao i svakodnevica tražili su nešto drugo. Kao lekar, nije mogla da zamisli da razgovara sa pacijentima bez potpunog razumevanja.
- To mi je bio najveći šok. Mi smo sve vreme komunicirali na engleskom. Šta nisam mogla da kažem na engleskom, rekla bih na španskom i on bi me razumeo. Ali srpski nisam pričala uopšte. Za mene je bilo nezamislivo da radim sa pacijentima dok ne naučim jezik. Morala sam da prođem kroz nostrifikaciju diplome, prevode dokumentacije i sve ostalo, ali jezik mi je bio najveća prepreka.
7 godina bez posla
Tih prvih godina život je krenuo drugim tokom. Dok nije dobro naučila srpski jezik, posvetila se porodici. Prvo su dobili sina, potom i ćerku, a dani su prolazili između novih uloga, novih obaveza i pokušaja da se uklopi u sredinu koja je postajala njen dom. Ipak, nijednog trenutka nije odustala od ideje da će se jednog dana vratiti profesiji za koju se školovala gotovo celu mladost.
Zanimljivo je da je upravo uz sina najviše naučila srpski.
- Mislim da sam najviše naučila sa sinom kada je on krenuo da priča. Nekako smo učili zajedno. To je bio proces koji je trajao godinama. Nisam radila kao lekar, ali sam znala da ću se vratiti. To nikada nije bilo pitanje. Samo je trebalo da dođe pravi trenutak.
Sedam godina prošlo je pre nego što je ponovo ozbiljno zakoračila u medicinu, specijalizaciju je završila u našoj zemlji i danas je uspešna dermatološkinja.
Prvi dolazak njene porodice u Srbiju
Kada su je otac i majka prvi put posetili u Srbiji, iznenadila ih je veoma niska temperatura, pitali su se gde je došla njihova ćerka.
- Zadesilo se da je ovde bilo -15, bilo im je mnogo hladno. Onda smo otišli i do Kopaonika, pa smo se vratili kući, tada je temperatura malo porasla i već je bilo bolje. Moj otac kao da je rođen ovde, svuda bi da šeta sa svekrvom, ne govore istim jezikom, a sve se razumeju. Sa mamom je bilo malo teže, jer uopšte nije govorila srpski, ali sada je sve lakše. Važno mi je da ne izgubilmo bliski kontakt i redovno se posećujemo - ispričala je Tatjana, a komentari puni podrške i oduševljenja su se samo nizali ispod videa.
Deca danas govore španski, a putovanja u Panamu ostala su važan deo porodičnog života.
- Imam svoju porodicu i svoju karijeru. Nemam šta više da tražim - zaključila je doktorka.
Stil / Blic / YT kanal "Stvarne ispovesti"