Ova priča počinje 2010. godine, u trenutku kada sam se osećala kao da mi se život raspada. Ostala sam bez posla i bila sam spremna da prihvatim gotovo bilo kakvu priliku koja bi mi donela sigurnost.
Tada mi se javio poznanik i ponudio posao u prodaji usisivača od vrata do vrata. Rekao mi je da planira uskoro da vodi kancelariju i da ću, ako se potrudim, sigurno dobro zarađivati.
Verovala sam mu. Ne samo zato što mi je posao bio potreban, već i zato što mi se dopadao. Bio mi je privlačan, harizmatičan i u glavi sam već zamišljala da između nas možda može da se razvije nešto više.
Mislila sam da sam pronašla priliku koja će promeniti moj život.
Nisam ni slutila da ću zbog te odluke izgubiti godine, prijateljstva, a pre svega – mir.
Već prvog dana saznala sam da ima devojku
Kada sam došla na prvi radni dan, saznala sam nešto što nisam očekivala – on je već bio u vezi sa devojkom koja je takođe radila u istoj kancelariji.
Odmah sam počela da je posmatram kao konkurenciju.
Nije mi se dopadala. Delovala mi je previše veselo, stalno se smejala i imala je neku mirnoću koja me je nervirala. Mislila sam da je njen osmeh izveštačen i da se ponaša kao da je bolja od drugih.
Kada nije radila, čitala je knjige. Meni je tada izgledalo kao da želi da ostavi utisak da je posebna, pametnija i drugačija.
Danas, kada pogledam unazad, shvatam da problem možda nije bio u njoj.
Problem je bio u meni.
Već tada sam odlučila da je ne volim, iako mi nikada ništa nije uradila.
Flert koji je prerastao u nešto više
Posao je bio izuzetno naporan. Radili smo od ranog jutra do kasne večeri, šest dana u nedelji. Vremenom je njegova devojka napredovala u kompaniji i imala sve manje vremena za njega.
Tada smo on i ja počeli da provodimo sve više vremena zajedno.
U početku su to bile sitnice – pogledi, osmesi, male šale koje su samo nama bile smešne.
Kada bismo išli na teren, često bih sedela pored njega u automobilu. Počela sam da osećam da između nas postoji nešto posebno.
Nisam razmišljala o njegovoj devojci.
Nisam osećala grižu savesti.
U mojoj glavi ona je bila prepreka između mene i nečega što sam želela.
Jednog dana njih dvoje su se posvađali, a nas dvoje su poslali u drugi grad zbog posla. Pošto smo bili daleko od kancelarije, morali smo da prespavamo u hotelu.
Bilo je Valentinovo.
Te večeri smo bili zajedno.
Sećam se da sam mislila da je to početak nečeg velikog. Kada smo se vratili, on je raskinuo sa njom i izabrao mene.
Mislila sam da sam pobedila.
Nekoliko dana kasnije stigla je vest koja je sve promenila
Samo nekoliko dana nakon našeg početka veze, njegova bivša devojka mu je rekla da je trudna.
Nisam želela da poverujem.
Mislila sam da pokušava da ga zadrži. Bila sam uverena da izmišlja.
Ali trudnoća je bila stvarna.
U početku je ostao uz mene. Međutim, priznajem da tada nisam bila zrela. Umesto da pokažem razumevanje za situaciju, koristila sam svaku priliku da joj pokažem da je on izabrao mene.
Bila sam surova.
Kada bih je videla, želela sam da zna da sam ja "pobedila".
Ali kako je njena trudnoća odmicala, tako je on počeo da se udaljava od mene.
Počela sam da shvatam da pokušava da popravi odnos sa budućom majkom svog deteta.
A onda se dogodilo nešto što me je potpuno ponizilo.
Pred kolegama mi je rekao da mi nismo zajedno.
Bila sam povređena, zbunjena i besna.
Nisam mogla da prihvatim da me neko, nakon svega, samo tako odbaci.
Uradila sam nešto zbog čega danas osećam sramotu
Kasnije sam saznala da se nije stvarno odrekao mene, već je pokušavao da pronađe način da zadrži obe strane svog života.
Dan pre prvog ultrazvuka njegove bivše partnerke otišla sam kod njega.
Njih dvoje tada nisu živeli zajedno. Ona je imala svoj stan, a on je delio kuću sa drugim prodavcima. Planirali su da se presele zajedno kada ona reši stambene probleme.
Te večeri smo pili, razgovarali i završili zajedno.
Sutradan ujutru ona ga je pozvala.
On je bio pod tušem, pa sam se ja javila na telefon.
Kada sam joj rekla da je on kod mene, potpuno je izgubila kontrolu.
A najgore od svega je što sam tada uživala u tome.
Bila sam srećna što sam je povredila.
Danas me je sramota kada se setim koliko sam bila opsednuta time da je "pobedim".
Mislila sam da sam joj uništila život
Ubrzo nakon toga ona je napustila posao.
Prodala je automobil, iselila se iz svog stana i vratila kod roditelja.
U mojoj glavi, to je bio dokaz da sam pobedila.
Imala sam osećaj da sam joj oduzela sve:
Dom.
Automobil.
Vezu.
Sigurnost.
Bila je trudna i sama.
Mislila sam da sam konačno uklonila osobu koja mi je stajala na putu.
Nisam shvatala da sam zapravo dobila muškarca koji nije bio spreman da bude ni partner ni otac.
Planirali smo čak da joj uzmemo dete
Moj tadašnji partner bio je uznemiren jer nije znao gde se nalazi njegovo nerođeno dete.
Umesto da se zapitamo zašto je žena otišla i kako se oseća, mi smo odlučili da je krivimo.
Mislili smo da imamo pravo da tražimo starateljstvo.
Verovali smo da će ona jednog dana morati da traži alimentaciju i da će to biti naša prilika.
Vremenom smo prestali da pričamo o njoj i detetu.
Nastavili smo svoj život.
Bar sam ja tako mislila.
Godinama kasnije otkrila sam istinu o njemu
Povremeno bi se njegova bivša pojavljivala na društvenim mrežama i pisala nešto o nama.
Blokirali smo je.
Mislila sam da je ona problem.
A onda sam saznala nešto što me je potpuno šokiralo.
On je bio taj koji ju je povremeno kontaktirao.
On je bio taj koji je pokušavao da se vrati u njen život i život svog deteta.
Kada bi ona odbila, bila bi povređena i ljuta.
A ja sam, iz straha da ga ne izgubim, nastavila da učestvujem u toj igri.
Sedam godina kasnije shvatila sam koga sam zapravo izabrala
Posle sedam godina veze konačno sam otvorila oči.
Shvatila sam da muškarac za kojeg sam mislila da je moja nagrada zapravo nije bio ono što sam zamišljala.
Nije dobio obećanu kancelariju.
Nije nam obezbedio bolji život.
Nismo imali novac niti sigurnost.
Živeli smo od plate do plate.
Njegova priča o velikoj budućnosti ostala je samo priča.
Imao je dvoje dece o kojima nije brinuo kako treba.
Nije pomagao ni jedno ni drugo.
Na kraju smo morali da živimo sa cimerima.
Kada je dobio otkaz, oboje smo morali da tražimo nove poslove.
A onda se dogodilo nešto što je za mene bilo poslednja kap – dobio je moju promociju.
Tada sam shvatila.
Sedam godina sam potrošila na čoveka koji nije vredeo ni delić onoga što sam izgubila.
Raskinula sam s njim.
Preselila sam se na Floridu i pokušala da počnem ispočetka.
Dok sam ja bila sama, ona je ostvarila život o kojem je sanjala
Pred praznike sam se zapitala šta se dogodilo sa njegovom bivšom.
Pronašla sam je na internetu.
I ostala bez reči.
Žena kojoj sam mislila da sam uništila život nije samo nastavila dalje.
Ona je procvetala.
Imala je uspešnu karijeru, postala je rukovodilac u zabavnom parku, a sa strane je pravila domaće slatkiše iz hobija.
Udala se za čoveka koji ima svoj posao.
Zajedno su odgajali njenog sina, koji je sada već tinejdžer.
Putovali su, kampovali, išli u prirodu i stvarali uspomene.
A ono što me je najviše pogodilo?
I dalje je imala isti osmeh koji me je nekada toliko nervirao.
Onaj isti osmeh za koji sam mislila da je lažan.
Sada sam shvatila da je možda bio znak njene snage.
Da li čovek može da se iskupi za svoje greške?
Danas imam 46 godina.
Nisam sama – imam porodicu, prijatelje i trudim se da uživam u životu.
Putujem, upoznajem nove ljude i pokušavam da sastavim delove sebe koje sam izgubila.
Ali često razmišljam o prošlosti.
Htela sam da pobedim.
Htela sam da dokažem da sam bolja.
A na kraju sam dobila samo utešnu nagradu.
Uzela sam tuđi problem i napravila ga svojim životom.
Da su njih dvoje ostali zajedno, možda bi ona prolazila kroz ono kroz šta sam ja prošla. Možda bih ja u međuvremenu upoznala čoveka koji bi mi zaista odgovarao.
Verujem da svako na kraju mora da se suoči sa posledicama svojih odluka.
Ne znam da li se može izbrisati ono što sam uradila.
Ali se nadam da čovek može da nauči, da se promeni i da jednog dana zasluži oproštaj.
Zato se i dalje pitam: