Reči koje dete čuje od roditelja često ostaju u njemu mnogo duže nego što odrasli mogu da pretpostave. Dok roditelji neke rečenice izgovore u trenutku ljutnje, umora ili nemoći, dete ih ne doživljava kao prolaznu opasku, već kao poruku o tome koliko vredi, šta sme da oseća i da li je dovoljno dobro.
Roditelji su prve osobe od kojih dete uči kako da gleda na sebe. Njihove reči postaju unutrašnji glas koji dete nosi i kasnije u životu – u školi, prijateljstvima, partnerskim odnosima i poslu. Zbog toga neke rečenice mogu ostaviti dubok trag i poljuljati samopouzdanje.
Naravno, nijedan roditelj nije savršen i svi ponekad kažu nešto što kasnije požale. Razlika je u tome što se greške mogu ispraviti – izvinjenje, razgovor i pokazivanje ljubavi mogu pomoći detetu da razume da jedna rečenica ne određuje njegovu vrednost.
Ipak, postoje poruke koje bi trebalo izbegavati jer mogu ozbiljno narušiti detetovu sliku o sebi.
„Zašto nisi kao tvoje brat/sestra/druga deca?“
Poređenje je jedna od najčešćih grešaka koje roditelji prave, često sa namerom da motivišu dete. Međutim, dete ovu rečenicu retko čuje kao podsticaj. Mnogo češće je doživi kao poruku: „Nisi dovoljno dobar takav kakav jesi.“
Kada roditelj stalno ističe uspehe drugog deteta, komšijskog deteta ili školskog druga, dete može početi da veruje da ljubav i prihvatanje mora da zasluži. Umesto da razvija svoje talente i interesovanja, može se stalno boriti da dostigne tuđe standarde.
Posebno je bolno kada se poređenje odnosi na osobine koje dete teško može da promeni – izgled, temperament, brzinu učenja ili način na koji izražava emocije.
Svako dete ima svoj ritam razvoja. Jedno će biti odlično u matematici, drugo u sportu, treće u umetnosti, komunikaciji ili rešavanju problema. Kada roditelj vidi i vrednuje ono što dete jeste, ono razvija zdrav osećaj sopstvene vrednosti.
Umesto poređenja, korisnije je reći:
„Vidim da se trudiš, hajde da zajedno pronađemo način da budeš još bolji.“
„Ništa ne radiš kako treba“
Ova rečenica detetu ne govori ništa o konkretnom ponašanju koje treba da popravi, već napada njegovu ličnost.
Postoji velika razlika između:
„Nisi pospremio sobu, hajde da to uradiš sada“ i: „Ti nikad ništa ne radiš kako treba.“
U drugom slučaju dete ne dobija informaciju šta može da popravi, već zaključuje da je ono samo „problem“.
Vremenom ovakve poruke mogu dovesti do straha od greške. Dete može početi da izbegava nove izazove jer se plaši neuspeha i kritike. Umesto da razmišlja: „Pogrešio sam, mogu da pokušam ponovo“, može razviti stav: „Ja nisam dovoljno sposoban.“
Samopouzdanje se ne gradi time što dete nikada ne greši, već time što zna da greške ne umanjuju njegovu vrednost.
Bolji pristup je usmeriti pažnju na postupak, a ne na dete:
„Ovo sada nije ispalo najbolje, ali možemo da pokušamo drugačije.“
„Sram te bilo“
Mnogi roditelji ovu rečenicu izgovaraju kada žele da dete shvati da je nešto uradilo pogrešno. Međutim, problem je u tome što dete često ne razlikuje osećaj stida zbog postupka od osećaja da je ono samo loše.
Kada često čuje „sram te bilo“, dete može početi da povezuje ljubav i prihvatanje sa savršenim ponašanjem. Umesto da razume posledice svojih postupaka, ono može razviti osećaj krivice i manje vrednosti.
Posebno je teško kada se ova rečenica koristi pred drugima. Dete tada ne oseća samo da je pogrešilo, već da je poniženo.
Mnogo je zdravije objasniti posledicu ponašanja:
„To što si uradio nije bilo u redu jer je nekoga povredilo. Hajde da vidimo kako možeš da ispraviš.“
Reči koje grade dete ostaju zauvek
Deci nisu potrebni roditelji koji nikada ne greše. Potrebni su im roditelji koji umeju da priznaju grešku, da saslušaju i da pokažu ljubav čak i kada postavljaju granice.
Umesto kritika koje ruše samopouzdanje, dete treba što češće da čuje poruke poput:
- „Volim te i kada pogrešiš.“
- „Verujem u tebe.“
- „Tvoj trud mi je važan.“
- „Nije problem da ne uspeš iz prvog pokušaja.“
- „Ponosan/ponosna sam na tebe.“