Kada se osvrnem na svoj život, čini mi se da sam gotovo svaki njegov dan posvetila nekom drugom. Najpre roditeljima, zatim suprugu, deci, a kasnije i unucima. Nikada nisam žalila zbog toga. Naprotiv, bila sam uverena da je upravo porodica ono zbog čega čovek ustaje svakog jutra i zbog čega se bori, radi i trpi.
"Imam 65 godina, decu i unuke, ali shvatam da nikome nisam potreban": Kad je Milorad otišao u penziju, bio je to kraj bezbrižnog životaDanas imam 72 godine i penzionerka sam. Živim u stanu u kojem smo suprug i ja proveli više od četiri decenije. On je pre nekoliko godina preminuo, deca imaju svoje porodice i obaveze, a unuci su odrasli. Kada sednem za sto da ručam, najčešće sedim sama.
Nije to ono što sam zamišljala dok sam bila mlađa.
Sećam se vremena kada je naša kuća bila puna života. Nedeljni ručkovi bili su mali porodični praznici. U kuhinji se od ranog jutra širio miris domaće supe, pečenja i kolača. Deca su trčala po dvorištu, suprug je nameštao sto, a ja sam stalno govorila da ima mesta za još jednog gosta.
Uvek sam volela da okupljam porodicu.
Nikada mi nije bilo teško da ustanem u pet ujutru kako bih sve stigla da pripremim. Verovala sam da su zajednički obroci mnogo više od hrane. Tada se razgovaralo, smejalo, rešavali su se problemi i delile radosti.
Činilo mi se da će tako biti zauvek.
Godine su, međutim, učinile svoje.
Deca su odrasla, završila škole, zaposlila se, osnovala svoje porodice i preselila se u druge gradove. Unuci danas imaju fakultete, prijatelje, putovanja i planove koji su sasvim prirodni za njihove godine.
Ne zameram im zbog toga.
Znam da svako gradi svoj život.
Ali postoje trenuci kada mi nedostaje ono što smo nekada imali.
Najteže mi pada tišina.
Ranije sam često govorila da jedva čekam da sednem na pet minuta i odmorim. Danas tih pet minuta traje satima.
Ujutru skuvam kafu i instinktivno sipam dve šoljice, pa se tek onda setim da više nemam kome da ponudim drugu. Ponekad uhvatim sebe kako, dok kuvam ručak, spremim mnogo više hrane nego što mi je potrebno. Navika je čudna stvar. Godinama sam kuvala za petoro, šestoro ili desetoro ljudi, a sada učim da kuvam samo za jednu osobu.
Iskreno, to mi nikada nije pošlo za rukom.
Najviše me pogode nedelje.
Nekada je to bio dan kada se cela porodica okupljala. Danas često pojedem ručak uz televizor ili radio, samo da u stanu ne bude potpuna tišina.
Nisu moja deca loša.
Naprotiv.
Redovno me zovu, pitaju kako sam, donesu mi šta god mi zatreba i uvek kažu da dođem kod njih kada poželim. Znam da me vole i nikada ne bih želela da neko pomisli drugačije.
Ali život je postao mnogo brži nego što je bio kada sam ja bila mlada.
Posao traje do kasno.
Deca imaju svoje aktivnosti.
Unuci treninge, školu, društvo.
Ponekad prođe nekoliko nedelja, a da se svi ne okupimo za istim stolom.
Tek tada čovek shvati koliko se svet promenio.
Nekada smo jedni drugima bili najveća zabava.
Danas svako u ruci drži telefon, a vremena kao da ima sve manje.
Ne tražim da neko bude sa mnom svakog dana.
Ne očekujem da mi deca žive život prema mojim željama.
Želim samo ono što sam i sama nekada davala svojim roditeljima – malo vremena, jedan zajednički ručak, razgovor uz kafu ili pitanje: "Kako si danas?"
Ljudi često misle da starijim osobama najviše nedostaje novac.
Iz mog iskustva, mnogo više nedostaje razgovor.
Nedostaje osećaj da ste nekome važni.
Da vas neko sasluša kada pričate o sitnicama koje su vama velike.
Da imate kome da ispričate kako vam je procvetala ruža na terasi ili kako ste sreli staru prijateljicu na pijaci.
Takve stvari možda deluju beznačajno, ali upravo od njih se sastoji svakodnevni život.
Poslednjih godina naučila sam da više mislim i na sebe.
Počela sam da odlazim u klub penzionera, gde sam upoznala mnogo divnih ljudi. Sa nekima pijem kafu gotovo svakog dana. Ponekad zajedno odemo na izlet ili u šetnju. Shvatila sam da prijateljstva ne prestaju kada čovek ode u penziju i da nikada nije kasno da upozna nove ljude.
Ponovo sam počela da čitam knjige, sadim cveće na terasi i pravim kolače, čak i kada znam da ih neću sve pojesti. Deo odnesem komšinici, deo podelim prijateljima.
Život me je naučio da sreća ne dolazi uvek u velikim događajima.
Ponekad je pronađemo u kratkom razgovoru sa komšijom, osmehu prodavačice u pekari ili pozivu unuke koja želi da čuje recept za pitu.
Ipak, kada me neko pita šta bih poručila mlađim ljudima, uvek kažem isto.
Ne čekajte posebne prilike da posetite roditelje ili bake i deke.
Ne mora to da bude ceo dan.
Nekada je dovoljno pola sata.
Jedna kafa.
Jedan zagrljaj.
Jedan zajednički ručak.
Vreme koje danas odvojite za svoje najmilije jednog dana će postati uspomena koju ćete nositi čitavog života.
A nama, koji smo veći deo svog života posvetili porodici, takvi trenuci vrede više od bilo kakvog poklona.
Jer, posle svih godina rada, odricanja i brige za druge, čovek ne traži mnogo.
Traži samo da i dalje bude deo stola za kojim je nekada sedeo sa onima koje najviše voli.