Iza poslednjeg boema 20. veka ostalo je mnogo pesama i priča. Mika Antić je živeo autentično i neponovljivo, a tako je i umro.
U knjizi “Sutradan posle detinjstva” Nemanje Rotara kojem je Mika Antić bio ujak, autor je zapisao i neverovatnu priču koja se dogodila neposredno nakon smrti velikog umetnika.
Miroslav Antićbio je srpski pesnik i urednik. Pored književnosti bavio se scenografijom, slikarstvom, novinarstvom. Poznat je po svojim pesmama i televizijskim i filmskim scenarijima za dokumentarne filmove. Bio je veoma važan deo "crnog talasa" jugoslovenskog filma. Neka njegova filmska dela bila su zabranjena, a posebno film "Doručak sa đavolom". Pored pisanja pesama o Romima poznat je i po pesmama o Vojvodini i pesmama za mlade i dečjoj ljubavnoj poeziji. Njegova najpoznatija pesma je "Plavi čuperak".
Umro je 24. juna 1986. godine nakon duže bolesti. Umro u bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinke u prelepom Novom Sadu. Istog dana kada je primio Avnojevsku nagradu. Oboleo je od raka vilice i hirurzi su mu odstranili deo jezika, a činjenicu da više ne može da govori pesnik je teško podneo.
Mnogo je pio i, skoro fanatično, slikao. Tada je nastao ciklus predivnih slika suncokreta “boje sunca” koju je Mika dobio mešajući oker sa zlatnim prahom. Prema svedočenjima, umro je sa rukama koje su još uvek bile zamočene u zlatni prah, pošto je neposredno pred smrt slikao suncokrete.I tako je Mika Antić umro sa zlatom na rukama, pokušali su da mu operu ruke, ali prah se nije skidao. Šake su mu svetlucale kao u biblijskoj priči. Na onaj svet pesnik otišao je zlatnih ruku.
Iste noći kada je umro, u ruke Dude iz komšiluka stiglo je pismo pisano Mikinim urednim rukopisom.
"Kad me budu iznosili, neka pročitaju ‘Besmrtnu pesmu’. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Pirav manga korkoro. Niko ne sme da mi drži govor" – pisalo je.