Svake nedelje u pet do jedanaest vrata su škripala, i sveštenik Igor je već znao: to je opet ona. Devojčica od oko sedam godina, obučena u bordo jaknu dva broja veću, sa dve čvrste tamne pletenice. Ušla je tiho, prekrstila se pred ikonostasom kako treba, ne haotično, prišla je svećnjaku i izvadila sitninu iz džepa.
Kupila je samo jednu sveću, najmanju. Stavila je pred Devicu Mariju i otišla. I nije bilo odraslih sa njom.
Otac Igor je služio u crkvi Pokrova u Kimrima četrnaest godina. Crkva je bila stara i sveta, a zimi je iz oltara duvao promaja, zbog čega se ježio čak i u mantiji.
Mršav, sa sedim pramenovima, čak i sa četrdeset pet godina, izgledao je kao da mu je priroda namenila ulogu teorijskog fizičara, ali se onda predomislila na pola puta. Njegova brada srednje dužine skrivala je ožiljak iz mladosti, od nesreće sa biciklom. Kada je bio nervozan, otac Igor bi milovao taj ožiljak kroz bradu, kao talisman.
Svi u parohiji su primetili devojčicu
Parohijani, njih dvadesetak, uglavnom žene preko šezdeset godina, obratili su pažnju. Baba Klava, širokog i dubokog glasa, sa kariranom kesom za kupovinu koju je čak vukla i na liturgiju, prva je počela da šapće:
„Siroče, draga moja. Bože, siroče. Gledaj, odeća joj je pozajmljena. I sama je.“
Otac Igor je klimnuo glavom, ali je ćutao. Nije voleo da donosi zaključke pre nego što se utvrde činjenice.
Jedne nedelje, pokušao je da razgovara sa njom. Prišao joj je posle službe, čučnuo i pitao je kako se zove.
„Rima“, devojka ga je pogledala u lice.
Njene oči su bile tamne, ozbiljne i pažljive na način koji nije bio detinjast.
- Jesi li došla sama, Rima?
- Da. Moram da idem, mama čeka.
I otišla je. Nije trčala, nije se trgla, samo se okrenula i krenula ka vratima, vredno zakopčavajući jaknu usput. Ranac joj je odskakivao po leđima.
Stalno je ponavljala: "Mama me čeka"
Sledeće nedelje, ponudio joj je bombonu, izvadivši karamelu iz džepa svoje mantije, onu kakvu je nosio za decu koja se pričešćuju. Rima ju je uzela, zahvalila joj se i vratila je u džep. Kao da bombona nije bila radost, već zadatak: uzmi je, zahvali joj se i kreni dalje.
„Mama čeka“, ponovila je, a otac Igor se uhvatio u sećanju da je fraza zvučala naučena napamet, kao da je devojčica ponavlja svaki dan.
Do treće nedelje, već ju je čekao. Stajao je pored prozora u predsoblju, pretvarajući se da ispravlja raspored službi na tabli, igrajući se papirićem i čiodom, dok je popreko bacao pogled na vrata. U pet do jedanaest, vrata su zaškripala. Bordo jakna, ranac sa prošivenim kaišem, novčići u dlanu.
Ista sveća. Isti trenutak pred Devicom Marijom. Isti tihi pokret njenih usana: ne molitva, više kao razgovor, kao da nekome nešto objašnjava.
Ko je bila ta devojčica?
Posle službe, otac Igor je direktno pitao babu Klavu:
- Klavdija Petrovna, vi ste meštanka, znate sve. Čija je ona devojka? Čija je ona?
Baba Klava je stisnula usne, kao što je uvek činila kada je malo znala, ali je želela da izgleda kao da zna.
„Video sam je, oče. Izlazi iz petospratnice u Sovjetskoj ulici. Znate, ona mala žuta sa lukom. Ne mogu reći čija je. Možda neko od novopridošlih. Toliko ih je ovih dana, ne mogu se setiti.“
- A roditelji? Majka, otac?
„Nisam je videla“, uzdahnula je baba Klava i namestila torbu za kupovinu. „Ali pogledajte joj odeću, oče. Jakna je prevelika, cipele nisu nove. I sama je. Uvek sama. To nije dobro.“
Otac Igor je klimnuo glavom i ništa nije rekao. Ali te večeri kod kuće, uz čaj i ostatke đevreka, setio se devojčinog lica - usredsređenog, ne uplašenog, ne uplakanog, jednostavno ozbiljnog. Nije mogao da objasni šta ga tačno muči.
Novi trag ka istini
Četvrte nedelje primetio je nešto novo: modricu na desnoj ruci, između zgloba i lakta. Bila je žućkastoljubičasta, velika i nemoguće ju je bilo sakriti.
Rima je posegnula da upali sveću, jakna je skliznula, a modrica se ukazala na beloj koži deteta.
Otac Igor je stajao za govornicom, instinktivno pružajući ruku ka bradi. Prsti su mu drhtali. Video je ovakve modrice ranije, znao je šta ih uzrokuje. Mislio je da zna.
Baba Klava je, naravno, takođe to videla. Prišla je posle službe i snizila glas do šapata, iako je pola crkve još uvek moglo da čuje:
– Oče, jesi li video? Na ruci? Tuku dete. Oh, definitivno ga tuku. Trebalo bi da pozovemo vlasti...
„Klavdija Petrovna“, namrštio se otac Igor, birajući reči, „nemojmo žuriti. Modrica nije uvek...“
„Naravno da je pala!“ frknula je baba Klava. „Sve su 'pale'. A onda to prikazuju na vestima.“
Hteo je da prigovori, ali mu je jezik bio suv i težak, ne od njenih reči, već od sopstvene strepnje.
Nije mogao da prestane da misli: Šta ako je ona u pravu?
Te noći, otac Igor je dugo sedeo u kuhinji, pretraživajući telefon: tražio je kontakt informacije za zaštitu dece, dečjeg ombudsmana, neku telefonsku liniju za pomoć. U uglu je slavina neprekidno, uporno kapljala. Vazduh je mirisao na ohlađene listove čaja i mrvice hleba.
Našao je tri broja, zapisao ih u svesku i stavio je u fioku. Nije zvao. Šta bi rekao? „Devojka ide u crkvu. Sama. Ima modricu“?
Zatvorio je oči, izgovorio kratku, tihu molitvu, kao i uvek, i odlučio: sledeće nedelje će je pratiti. Već je svake nedelje posle crkve išao kući kroz Sovjetsku ulicu. Samo je trebalo da krene malo ranije.
Peta nedelja je pala sredinom novembra. Ujutro se zaledilo, a bare su bile prekrivene tankim, slojem leda. Rima je stigla u pet do jedanaest, kao i obično.
Jakna, ranac, novčići. Sveća pred Devicom Marijom, trenutak pomeranja usana. I kreće ka izlazu.
Skrivena poruka na papiru
Ali ovog puta, otac Igor je primetio nešto što ranije nije video. Iz džepa njene jakne virio je ugao presavijenog papira: papir veličine sveske, u kvadratu, ispisan krupnim, odraslim rukopisom. Devojčica ga je vratila unutra dok je hodala. Šta je to bilo, poruka? Spisak? Nije mogao da razazna.
Služba se završila. Otac Igor je skinuo odeždu, prebacio kaput preko mantije, obmotao šal oko vrata i izašao.
Rima je hodala trotoarom, sitna i u bordo odeći, ranac joj je poskakivao po leđima. Hodala je ležerno, kao neko ko zna rutu napamet.
Pratio je svojim uobičajenim tempom, samo malo brže. Pored prednjih bašta, pored petospratnica sa oljuštenim balkonima, pored prodavnice prehrambenih proizvoda sa žutim znakom.
Rima se okrenula prema prodavnici, a otac Igor je stao pored ograde, pretvarajući se da vezuje pertlu. Devojka je zatim ušla u prodavnicu.
Izašla je tri minuta kasnije sa kutijom mleka i veknom hleba u ruci. Stavila ih je u ranac, zakopčala ga poznatim pokretom i nastavila svojim putem. Otac Igor je usporio korak i stisnuo pesnice. Sedmogodišnja devojčica kupuje namirnice sama, posle crkve, po spisku. Ako je niko ne čeka kod kuće, zašto kupuje mleko? Ako čekaju, zašto sami ne dođu?
Rima je skrenula u dvorište žute petospratnice u Sovjetskoj ulici, one koju je pomenula baba Klava. Obišla je igralište sa trošnim toboganom. Otac Igor je pogledao tobogan i setio se modrice.
A Rima je već prošla pored klupe, pored žbunja gloga sa ostacima bobica i uputila se ka poslednjem ulazu.
Otac Igor se zaustavio na uglu zgrade. Pritisnuo je rame uz hladni zid, izdahnuo i oprezno pogledao napolje. Na betonskim stepenicama ulaza sedela je žena.
Ko je bila žena koja je dočekala devojčicu?
Zdepasta, niska, u radnoj jakni, malo prevelikoj. Njena tamna pletenica na potiljku bila je teška, ali pramenovi su joj se oslobodili, i nije se trudila da ih namesti, kao da nema snage da podigne ruku. Sedela je leđima naslonjena na gvozdenu ogradu, zatvorenih očiju. Nije spavala, samo je sedela tamo zatvorenih očiju, a lice joj je bilo toliko umorno da ju je bilo teško gledati.
Ruke su ležale dlanovima nagore na kolenima, i čak odavde, iza ugla, otac Igor je mogao da ih vidi: crvene, žuljevite, ispucale, sa sivom prugom ispod noktiju. Ruke poput onih majstora koji su popravljali zid u njegovoj trpezariji. Gips se ukorenio i nije se ispirao preko noći.
Rima je počela da trči, čak ni ne trčeći, već žureći, pomerajući noge brzo i plitko, kao deca koja trče u neudobnim cipelama.
- Mama, zašto sediš ovde?
Žena je otvorila oči. Zakašljala se kratko, po navici, kao da je grlo uvek boli, i osmehnula se. Bio je to krivi osmeh, umoran, ali živ.
„Noge me nisu mogle nositi ovde, Rima. Sedela sam tu minut. Zašto si se toliko zadržala?“
„Bila sam u prodavnici“, devojka je otvorila ranac i izvadila kutiju mleka i veknu hleba. „Evo. I kusur.“
Dala je majci šaku novčića. Majka ih je uzela ne brojeći ih, jednostavno ih je ubacila u džep jakne.
– Jesi li /išla u crkvu?
– Otišala sam. Upalila sam sveću.
„Dobra devojčica“, mama se ponovo zakašlja i pomeri se, praveći mesta na stepeniku. „Sedi. Doći ću do daha, pa ćemo onda ići. Oprala sam podove u prodavnici, ali noge mi kao da su tuđe. Pa dobro. Napraviću supu, pa ćemo onda leći.“
Rima je sela pored nje, čvrsto se privila uz majku, koja ju je zagrlila jednom rukom — teškom, crvenom, radnom rukom sa sivom prugom ispod noktiju. Devojčica se nije trznula niti zgrčila, već se naslonila na majčin bok kao da je peć. Njen ranac, sa prišivenim kaiševima, ležao je pred njenim nogama.
Otac Igor je stajao iza ugla kuće i nije mogao da se pomeri.
Noge su mu bile kao žele, i jače se naslonio na zid da ne bi pao. Slika koju je zamišljao svih pet nedelja bila je pred njegovim očima: pijana majka, prazan stan, batine, službe za zaštitu dece, telefonska linija za pomoć. Tri broja u svesci, napisana njegovim urednim, sitnim rukopisom.
A na stepenicama je sedela žena koja je nedeljom prala podove, a radnim danima malterisala zidove. I noge su joj bile slabe od umora, a ne od votke.
Ćerka joj je donela mleko i hleb prema spisku napisanom krupnim majčinim rukopisom na parčetu papira za svesku u kvadratić.
Devojčicina jakna je bila prevelika da bi u nju izrasla, ne zato što je pozajmljena, već zato što ju je majka kupila sa očekivanjem da će joj trajati dve sezone. A kaiš ranca, opšiven grubim koncem, sašivene su iste te ruke - crvene, grube, nepremazane kremom.
„Mama čeka“, govorila je Rima svake nedelje.
Nije lagala. Mama je čekala.
Otac Igor je polako izdahnuo. Odmahnuo je glavom, zatvorio oči i stajao tamo dok bol nije popustio. Zatim se okrenuo i vratio se. Kroz dvorišta, pored prednjih bašta, pored oljuštenih balkona. Njegov šal se raspleo i klizio mu niz rame, ali ga nije namestio.
Svake nedelje, sedmogodišnja devojčica je išla u crkvu i palila sveću za svoju majku, koja nije mogla sama da dođe. Ovo nije siroče.
Bolna istina
Kada je sledeći put prišao u crkvi, pitao je o porodici. Sramežljivo je odgovorila da živi sa mamom.
- Tata mi je umro kada sam imala dve godine od raka, pet godina kasnije i mama se razbolela, otkrili su joj karicnom dojke. Išla je na terapije, ali bolest se vratila. Mora da radi, kako bismo imali za hranu i lekove. Radi puno i to teške poslove. Molim se Bogorodici da nam da snage da sve izdržimo i zahvaljujem joj se na tome kakvu majku imam - ispričala je devojčica duhovniku dok joj se slivala suza niz obraz.
Preokret
U tom momentu ocu Igoru su sledilo srce. Ali, rešio je da ne sedi skrštenih ruku. Pokrenuo je humanitarnu akciju da bi se skupila sredstva za lečenje i odmah se ceo kraj digao na noge.
Dok je majka bila na terapijama, o devojčici je brinuo duhovnik. Nakon 3 meseca, žena je bila izlečena.