Pre osamnaest godina, 6. oktobra 2008. godine, Zagreb je potresla vest o brutalnom ubistvu mlade advokatice Ivana Hodak. Imala je svega 26 godina, bila na početku uspešne karijere i poticala iz ugledne pravničke porodice – ćerka nekadašnje ministarke Ljerka Mintas Hodak i poznatog advokata Zvonimir Hodak. Njena smrt odjeknula je ne samo u Hrvatskoj, već i širom regiona, ostavljajući za sobom brojna pitanja, bol i osećaj da istina nikada nije u potpunosti rasvetljena.
Zločin koji je potresao javnost
Ivana je ubijena u ulazu zgrade u kojoj je živela sa roditeljima, na mestu koje bi trebalo da predstavlja sigurnost i privatnost. Napadač ju je sačekao i hladnokrvno upucao iz pištolja marke „bereta“, nakon čega je pobegao bez traga. Sve se odigralo u svega nekoliko trenutaka, ali je posledica bila trajna i nenadoknadiva.
U prvi mah, istraga nije davala jasne odgovore. Javnost je bila uznemirena, a spekulacije su rasle – od profesionalnih motiva do ličnih osveta. Tek nekoliko meseci kasnije, u februaru 2009. godine, policija dolazi do ključnog obrta.
Hapšenje i priznanje
Za ubistvo je osuđen Mladen Šlogar Žila, koji je dobio kaznu od 30 godina zatvora. On je nakon zločina pokušao da se sakrije, povukavši se u napušteno selo kod Zaprešića, gde je živeo izolovano.
Zanimljivo je da je Šlogar prvobitno uhapšen zbog drugih krivičnih dela u decembru 2008. godine. Tada je kod njega pronađen pištolj koji je poslat na balističko veštačenje. Rezultati su bili šokantni – upravo iz tog oružja ubijena je Ivana Hodak.
Kada je ponovo priveden, Šlogar je priznao zločin, navodeći kao motiv osvetu njenom ocu. Tvrdio je da ga je Zvonimir Hodak godinama ranije ponizio, što je, prema njegovim rečima, ostavilo dubok trag i podstaklo ga na ovako monstruozan čin.
Sumnje koje nikada nisu nestale
I pored priznanja i presude, sumnje nisu utihnule. Ivanina majka, Ljerka Mintas Hodak, godinama kasnije otvoreno je govorila o svom uverenju da ubistvo nije bilo puki čin osvete jednog čoveka, već nešto mnogo ozbiljnije.
U jednom intervjuu istakla je da veruje da je u pitanju „klasično ubistvo eliminacije“, sugerišući da je možda postojao nalogodavac koji nikada nije otkriven. Ipak, kako je sama rekla, nije insistirala na daljoj potrazi za istinom, jer joj to ne bi vratilo ćerku.
Njene reči odišu dubokom tugom, ali i nekom vrstom pomirenosti sa sudbinom:
„Bio to ovaj ili onaj, Ivane nema. A taj ko je to naručio ionako će jednog dana odgovarati na večnom sudu.“
Bol majke koji ne prolazi
Najpotresniji deo ove priče svakako su svedočenja majke koja je izgubila dete. Ljerka je otvoreno govorila o trenutku kada je prvi put videla svoju ćerku nakon ubistva – prizor koji joj je zauvek ostao urezan u sećanje.
Opisala je kako ju je držala u naručju i u tom trenutku doživela snažnu religioznu viziju, poistovećujući sebe sa Bogorodicom koja drži Hrista. U tom trenutku, kako kaže, predala ju je višoj sili, moleći se da bude zaštićena na nekom boljem mestu.
To je trenutak koji prevazilazi svaku racionalnu analizu – čista, ogoljena majčinska bol.
Život koji je tek počinjao
Ivana nije bila samo advokatica – bila je mlada žena puna planova, emocija i snova. U trenutku smrti bila je u vezi sa advokatom Ljubo Pavasović Visković, a u javnosti su kružile i nepotvrđene priče da je bila trudna.
Pre toga, bila je u dugoj vezi sa preduzetnikom Ivorom Vucelićem, koju je okončala zbog nove ljubavi. Sve to ukazuje na život u punom zamahu – profesionalno i privatno.
Prijateljstvo prekinuto tragedijom
Jedna od najpotresnijih dimenzija ove priče jeste prijateljstvo koje je Ivana imala sa glumicom Jelena Perčin. Njih dve su bile nerazdvojne još od srednje škole, uprkos tome što su bile potpuno različite.
Jelena je Ivanu opisivala kao harizmatičnu, voljenu i punu života, dok je sebe videla kao autsajdera. Upravo ta razlika bila je temelj njihovog odnosa.
Na dan ubistva, trebalo je da se nađu na kafi u centru grada. Sudbina je htela da Jelena zakasni i otkaže susret. Kasnije tog dana saznala je da joj je najbolja prijateljica ubijena.
Umesto da joj bude kuma na venčanju, održala joj je govor na sahrani.
„To mi je bilo jedno od najgorih iskustava u životu“, priznala je.
Bile su najbolje prijateljice, upoznale su se u srednjoj školi, trebale su biti kume, a u isto vreme su bile i trudne. Na dan Ivaninog ubistva trebalo je da popiju kafu u centru Zagreba, ali je Jelena zbog oaveza otkazala viđanje.
"Bile smo mlade i pune idealizma i mislile smo da svet čeka samo na nas", reči su kojima je Jelena opisala svoje prijateljstvo s pokojnom Ivanom Hodak.
"Upoznale smo se u srednjoj školi. Imale smo specifično upoznavanje. Ja sam došla iz Dubrovnika i upisala sam se u zagrebačku gimnaziju, prvu Privatnu gimnaziju. Malo sam bila 'autsajder' jer sam došla obrijane glave odevena sva u crno, a Ivana je bila miljenica škole. Najzabavnija, najzgodnija. Išli smo na izlet u Rim i mene je svako u školi gledao onako, nije baš bilo milo družiti se sa mnom, a ni meni s njima, onako, bila sam baš u otporu. Ona je došla do mene i pitala me: 'Hoćeš li da idemo zajedno po gradu po buticima?'. A u mojoj glavi je bilo: ‘U koji isti butik bismo nas dve mogle ući?'", prisetila se Jelena, a prenosi RTL.
Nakon toga su postale nerazdvojne. Išle su zajedno na brojna putovanja, bile su potpora jedna drugoj u svim situacijama. Jelena se u ‘Dosjeu Jarak‘ prisjetila i kobnog dana.
"Bio je jako lep jesenji dan. To jutro je trebalo da popijemo kafu u Umetničkom paviljonu. Imale smo dogovor jer je Ivana trebalo biti moja venčana kuma. Zapravo je trebalo da idemo da gledamo časopise u kojima bismo tražile ideje za venčanice. Zadržala sam se i nazvala je da neću stići. Morala sam na snimanje te smo se dogovorile da se svakako vidimo posle mog snimanja predveče. Ona se vratila u stan po neke stvari i zapravo nije nikad došla do stana...", rekla je Jelena.
Ona je bila i ta koja je držala govor na sahrani. "To mi je bilo jedno od najgorih iskustava u životu", dodala je.
Dodatnu težinu tragediji daje činjenica da su obe u tom periodu bile trudne – planirale su zajedničku budućnost, šetnje sa bebama, obične male trenutke koji čine život. Sve to prekinuto je u jednom jedinom danu.
Godinu dana nakon Ivanine smrti, njena porodica osnovala je fondaciju koja nosi njeno ime. Cilj fondacije je stipendiranje dece iz domova, hraniteljskih i siromašnih porodica – kao način da se iz tragedije rodi nešto dobro.
To je možda i jedini način da se ovakva bol pretvori u smisao.
Priča bez konačnog odgovora
Iako je ubica osuđen, slučaj Ivane Hodak i dalje ostaje obavijen velom misterije. Da li je zaista reč o ličnoj osveti ili o nečemu mnogo složenijem – pitanje je na koje, po svemu sudeći, nikada neće biti dat konačan odgovor.
Ono što ostaje jeste sećanje na mladu ženu čiji je život prekinut prerano i bol porodice i prijatelja koji sa tim gubitkom žive svakog dana.
Jer, neke rane vreme ne leči – samo nauči čoveka kako da ih nosi.
Stil / Jutarnji.hr